Splitska Traviata poljuljanih temelja

Split i Traviata

Split i Traviata vole se javno. Ta je istina stara već 160 godina, koliko traju više-manje kontinuirane izvedbe ovog Verdijeva remek-djela u raznim izdanjima i ansamblima, što gostujućim, što gradskim. Premda je Verdi u Gradu pod Marjanom uglavnom rezerviran za otvorene pozornice Splitskoga ljeta, nisu sve njegove opere jednako prikladne za izvedbe pod zvjezdanim nebom. Upravo je psihološki najintimnija operna preradba Dumasove Dame s kamelijama u režiji Tomislava Kuljiša iz 1959. šesnaest godina kasnije jednoga jedinog ljeta izvedena iz kazališta, kada je bio običaj da se na ljetnom festivalu u nekom ambijentalnom prostoru postave produkcije „iz kuće”.

Premda je Verdi u Gradu pod Marjanom uglavnom rezerviran za otvorene pozornice Splitskoga ljeta, nisu sve njegove opere jednako prikladne za izvedbe pod zvjezdanim nebom

Posljednjih je desetljeća ipak zaživjelo ambijentalno kazalište kao zasebna autentična kazališna vrsta te se ljeti postavljaju nove, upravo za otvorene pozornice osmišljene predstave, što su najčešće naslovi poput Nabucca i Aide. Stoga samo kazalište u sezoni ima slobodu programiranja „svojih” naslova, prikladnijih zatvorenom prostoru u kojemu je snažniji prikaz intime i psihičkog loma glavnih likova. Spomenuta La traviata idealan je odabir za kazalište koje diše Verdija i ovu je operu posljednji put izvelo ne tako davno, ujesen 2013. u koprodukciji s Riječkom operom, pod dirigentskim vodstvom Lorisa Voltolinija i u režiji Janusza Kice (koju je tom prigodom obnovio Petar Vujačić).

Kazalište u sezoni ima slobodu programiranja „svojih” naslova, prikladnijih zatvorenom prostoru u kojemu je snažniji prikaz intime i psihičkog loma glavnih likova

I tada je naslovnu ulogu pjevala zagrebačka prvakinja Lana Kos, Violeta svjetskoga glasa koja je ove godine u Splitu otpjevala svoju čak 31 novu produkciju Traviate.

Tim Verdi

Splitska je publika s velikim odobravanjem nakon svake arije i dueta, ansambl-prizora ili čina otkrivala svoju iskonsku ljubav prema Verdiju i njegovoj divnoj frazi. Ova prva operna premijera u ovoj sezoni splitskoga HNK-a, posljednjoj u mandatu intendanta Srećka Šestana i njegova opernog ravnatelja Jure Bučevića, dala je nakon Trubadura i Lombardijaca i treću prigodu dubrovačkom glumcu Robertu Boškoviću da režira jednu Verdijevu operu.

Stvorena je na prvi pogled dopadljiva predstava koja se oslanja na urođenu muzikalnost splitskoga opernog ansambla te atraktivnost ružičastih svečanih haljina zboristica prema kroju redateljeva najdražeg kostimografa Mladena Radovnikovića.

Stvorena je na prvi pogled dopadljiva predstava koja se oslanja na urođenu muzikalnost splitskoga opernog ansambla

Operni ravnatelj Bučević ujedno je bio i dirigent koji je pripremao premijeru i birao pjevače. Odabir Lane Kos čini se logičan nakon što je ista – „joker zovi” hrvatska Violetta – ove godine već otpjevala ulogu na posljednjoj premijeri Traviate u Zagrebu, kao i u Splitu spomenutu prethodnu produkciju iz 2013., nakon čega je 2016. u tom kazalištu nastupila i u Verdijevoj operi Ernani.

Ona je bez daljnjeg glasovno i psihološki od svih hrvatskih pjevačica najprikladnija tumačenju ovoga kompleksnog i potresnog lika koji u jednom glasu traži tri facha – koloraturni, lirski i dramski.

Foto: HNK Split

Sve to naša Lana može pjevati, i štošta drugog, što je i pokazala na stotinjak izvedbi ovoga naslova u svojoj karijeri, između ostaloga i u veronskoj Areni. Ali te je splitske subotnje večeri premijere, 26. studenoga, tijekom prvog čina u središnjoj ariji Sempre libera.. njezin glas u koloraturama već slutio težinu Violettina konačnog usuda. Već se u drugome činu u dramaturgiji Lana našla na svom terenu i uvjerljivo bojila emotivne lomove junakinje u trenutku susreta s ocem svojega ljubljenog Alfreda, dok je u trećem apsolutno izmamila suze iz publike svojim potresnim dočaravanjem oproštaja od života i susret sa smrću.

Kada je operna drama u pitanju, ona je apsolutno vladarica glazbene scene i jednostavno bi se od sada trebala kloniti koloraturno-subretnih repertoarnih situacija jer je ona to nadrasla u svojoj dubini i dramatici izraza.

Foto: HNK Split

Nesigurnost vođenja iz ‘rupe’

Njezina suštinska suprotnost pak u podjeli bio je bariton Marko Lasić kao debitant u liku Alfredova oca, Giorgija Germonta. Premda je već prije nekoliko sezona iskoračio iz zbora na rampu pozornice i zapjevao solističke uloge u nizu opera, on unatoč neupitnim kvalitetama djeluje još uvijek nesigurno, kao da prvi put nastupa na sceni. Zvonak čisti vokal kao da je bio pomalo zasjenjen zborističkim načinom defetističkog pjevanja. Treba mu više samouvjerenosti kako bi se sasvim uživio u karakter oca tradicionalnog patrijarhalnog devetnaestostoljetnog društva kakav jest Germont.

Premda je već prije nekoliko sezona iskoračio iz zbora na rampu pozornice i zapjevao solističke uloge u nizu opera, on unatoč neupitnim kvalitetama djeluje još uvijek nesigurno

Tijekom predstave se malo opustio i pokazao iskonsku muzikalnost i topli baritonski ton.  Nešto između tih dviju krajnosti u pristupu ulozi našao se brazilski tenor Max Jota koji je od pandemijske 2020. u stalnom angažmanu kao član Splitske opere, inače glas lijepih zapjeva i čvrstine intenziteta, koji je u Splitu nanizao zavidnu nisku značajnih belcanto uloga. Premda mu ovo nije prvi Alfredo, na početku nije bio uvjerljiv ocrtavajući zaljubljenog mladića, da bi se kasnije više raspjevao i dočarao nam sve čari svojega prepoznatljivog tenorskog lirico spinto glasa u liku koji raste kroz psihološke lomove drugog i trećeg čina.

Foto: HNK Split

Predstava je u startu glazbeno imala sve sastojke za uspjeh, ali on se u konačnici nažalost nije dogodio. Povremenu nesigurnost svih troje glavnih tumača možemo pripisati nedovoljnoj jasnoći dirigentskih uputa maestra Bučevića u orkestralnoj rupi. Tempa su mu bila neprimjerna, često prespora, zbog čega su se pjevači dodatno mučili, uzalud čekali znakove za „upade” i s vremena na vrijeme nije bilo jasno tko vodi glazbeni tijek izvedbe.

Predstava je u startu glazbeno imala sve sastojke za uspjeh, ali on se u konačnici nažalost nije dogodio

Foto: HNK Split

Potencijal ansambla

Poslovično dobar zbor Splitske opere, koji je odlično pripremio mladi dirigent Veton Marevci, akustički u prvom činu nije funkcionirao jer je morao pjevati kroz rešetku kulise „oživljavanja slike”, dok je napokon na svoje došao u drugoj slici drugog čina, u sjajno izvedenom prizoru toreadora, uz efektni dodatak članova baletnog ansambla i sjajnih akrobatskih polaznica Baletnog studija HNK Split.

Iz mnoštva epizodista vrijedi istaknuti izvrsnog bas-baritona Matu Akrapa kao dr. Gernvila, zvonku sopranisticu Branku Pleštinu Stanić kao Anninu, Violettinu služavku, te moćnog baritona Joška Tranfića kao Markiza d’Obignyja.

Foto: HNK Split

Režija Roberta Boškovića sugerira radnju kroz san u kojemu se isprepliću Violetina prošlost, sadašnjost i budućnost, uz zgođušne, glumce-statiste Miu Bujan i Luku Čerjana u liku alter ega Violette i  Alfreda. Scenograf Slaven Raos smjestio je nakošene slike i golemu okruglu Violettinu postelju preblizu rubu scene, tako da je prostora za dramsku igru praktički ponestalo i pjevači su se mahom sudarali jedni s drugima i s elementima scenografije.

Foto: HNK Split

Dodatna pojašnjavanja radnje s oduzimanjima Violetti listova prigodom pisanja oproštajnog pisma ili listova koji se unedogled šuškajući spuštaju sa stropa tijekom najljepšeg dueta u operi Parigi, o cara, više su ometali uživanje u djelu nego što su ga dramaturški upotpunjavali. Split sa svojom velikom tradicijom zasigurno zaslužuje bolje redateljsko oblikovanje ovoga važnog naslova koji treba ostati stalno u repertoarnoj ponudi svake ozbiljnije, pa i splitske operne kuće.

Foto: HNK Split