Turandot: operna bajka u nebajkovitoj izvedbi
Opera na otvorenom specifikum je Splitskoga ljeta, jedinoga nacionalnog festivala koji sustavno pridaje pozornost operi kao glazbenoscenskoj vrsti. Nekad manje, a nekad (kao ove godine) više. Ovogodišnje su izdanje obilježila čak četiri operna naslova. Nakon premijere Verdijeva Simona Boccanegre uslijedile su reprize (također Verdijeve) Aide, Gotovčeva Ere s onoga svijeta na vrličkoj Česmi te Puccinijeva posljednjeg i nedovršenog opernog ostvarenja, Turandot.
U izravnome prijenosu na Hrvatskoj radioteleviziji emitiralo se otvorenje, no ove je godine prvi put u izravnome radijskom prijenosu na Trećemu programu predstavljen i vrlički Ero s onoga svijeta (uz tradicionalno vrlo pripremljen i dovitljiv komentar urednika Trpimira Matasovića) koji će kasnije tijekom godine biti emitiran i na televiziji.
Specifičnosti splitskih ambijenata na otvorenom već su odavno i opetovano hvaljene. Treba li uopće spominjati istovremenu intimnost i monumentalnost Peristila kao kulise brojnih opera? Stubište i južna fasada Galerije Meštrović na obroncima Marjana poslužila je ovaj put kao izvrsna scenografija za Puccinijevu Turandot.
Turandot Giacoma Puccinija nastala je na libreto Giuseppea Adamija i Renata Simonija. Predložak je istoimena dramska bajka Carla Gozzija. Opera je praizvedena u milanskoj Scali 1926. Puccini je preminuo 1924. dovršivši operu do trenutka kada umire Liù. Na prijedlog Artura Toscaninija koji je ravnao praizvedbom, operu je dovršio Franco Alfano.
Iako je riječ o obnovi predstave premijerno predstavljene na Splitskome ljetu 2016. u režiji Ozrena Prohića, ova je izvedba bila drukčija zahvaljujući prvenstveno pjevačkoj podjeli. Ali i nekarakteristično vrlo ugodnoj temperaturi koju smo mogli zahvaliti ljetnoj buri.
Opera Turandot (Puccini) / Dario Poljak
Opera masovnog zvuka i monumentalnih prizora zahtijeva i velik izvođački aparat koji splitska Opera može ponuditi. Nije se lako režijski nositi s izazovima koje Turandot postavlja, a da se pritom ne isklizava u statična tradicionalna ili još gore u kulturno aproprijacijska rješenja. Od toga se režija Ozrena Prohića donekle uspjela odmaknuti. Zanemarit ćemo pritom činjenicu da su neki od kostima (kostimografkinja Mirjana Zagorec) aludirali na već viđene stvari u produkcijama Turandot.
Najslabija točka predstave bila je baletna koreografija (koju je priredila Jasna Frankić Brkljačić) koja je u većini slučajeva bila slučajna i samodostatna. Nalikovala je ponajviše nepotrebnom popunjavanju (pre)velike scene, a plesači su se ponekad i sami doimali izgubljenima.
Odista neočekivano za splitsku Operu, u naslovnoj ulozi bila je talijanska sopranistica Daniela Schillaci, dok je Calafa, ponovno neočekivano, tumačio tenor Max Jota. Riječ je, naime, o umjetnicima koji na internetskim stranicama HNK Split nose intrigantnu titulu stalni gost. Calaf se nerijetko borio s prebacivanjem svog tona preko velikoga orkestra, no uspio je interpretacijski odoljeti manirizmima koji predstavljaju opasnost pri izvedbama talijanske opere druge polovice 19. i prve 20. stoljeća.
Gluma mu je bila diskretna i podređena pjevanju, dok je u drugome dijelu predstave pokazivao oprez i strepnju za nastup do ključnoga trenutka svoje uloge, arije Nessun dorma. Jasno je da joj je, kao trenutku koji je zasigurno svatko u publici čuo barem jednom u životu, pristupio s nevjerojatnom posvećenošću. Bilo bi pohvalno kada bi slično postupio i u ostatku uloge.
Ujednačenost, ali ne u kvaliteti nego u nemuštom vokalnom interpretiranju naslovne uloge obilježila je interpretaciju Daniele Schillaci. Moćan sopranski glas bilo je sve što je mogla ponuditi u toj ulozi, nerijetko vičući na publiku uz nervozno portretiranje Turandot. Nemuzikalno oblikovanje vokalnih linija u kojem ne posvećuje pažnju karakteristikama uloge nije joj pomoglo u interpretaciji naslovnoga lika. Promaknula joj je, čini se, i transformacija lika jer ju nije pokazala ni u glumačkom ni u pjevačkom pogledu.
Suprotnost joj je bila sopranistica Antonija Teskera kao Liù, koja je shvatila značenje lika što ga tumači. Pomoglo joj je to i u muzičkoj interpretaciji zaljubljene robinje koja polaže svoj život za čovjeka čija ljubav joj do samoga kraja ostaje neuzvraćena. Muzikalno ispjevavanje raskošnih puccinijevskih melodija za Antoniju Teskeru bio je doista jednostavan zadatak.
Ping, Pang i Pong tri su ministra koji imaju vrlo zanimljivu medijatorsku ulogu u operi, a nerijetko ih se može i karikaturalno prikazati. To nije bio slučaj u ovoj produkciji, gdje su na zabavan način komunicirali s ostalim likovima ili međusobno, a naposljetku i s publikom. Pinga je tumačio bariton mlađe generacije Jurica Jurasić Kapun.
Briljantna pjevačka interpretacija koju su obilježili svijetli baritonski timbar i vrlo precizna intonacija bila je podcrtana i sjajnom scenskom prezentnošću. Riječ je o baritonu koji itekako ima što pokazati i ne samo u puccinijevskom ili nekom drugom belkantističkom repertoaru. No što su točno predstavljali tenori Vinko Maroević i Riccardo Palazzo kao Pang i Pong ostat će misterijem. Uredno je i neupečatljivo Timura tumačio Mate Akrap. Ante Ivić pjevao je Altouma.
Izvedbom je ravnao Veton Marevci, zborovođa splitske Opere, kojemu je to ujedno bila i jedina izvedba te opere u ovoj godini. Izbor tempa bio je izvrstan, a pažnja s kojom je nastojao povezati zbivanja u orkestru s onima na sceni ukazuje na njegov potencijal u specijalizaciji za ravnanje opernim izvedbama.
Sam početak opere koja obiluje takozvanim orijentalizmima (koje u današnje vrijeme treba uzimati cum grano salis i kao skladateljski stil i kao pojam), vrlo je moćan i monumentalan. No za Orkestar HNK Split očito prezahtjevan. Već prvi taktovi opere bili su poljuljani, kako intonacijski tako i interpretacijski. Ne treba se previše osvrtati ni na začudnu izvedbu basa Vlatka Belasa kao Mandarina koji se na početku nemušto obraća pekinškome puku bez trunke osjećaja za tekst koji nastoji otpjevati, a kamoli i za njegove melodijske specifičnosti.
Nakon takvoga početka priča se jest zakotrljala, no iz orkestra su povremeno dolazili intonacijski upitni signali, naročito iz redova drvenih puhača. S određenim su se poteškoćama borili i limeni puhači, pogotovo u scenskoj glazbi. Puccinijeva posljednja partitura prepuna je različitih stilskih utjecaja, čak i natruha ekspresionističkih rješenja, no čini se da joj splitski orkestar nije uspio prići sa sigurnošću kakva je bila potrebna. Nedostajalo je protočnosti karakteristične za Puccinijev skladateljski izričaj, što je pridonijelo osjećaju iscjepkanosti čitave partiture.
Zbor u Turandot ima nevjerojatno važnu ulogu, no on se doimao kao najslabija karika predstave. Uz standardnu glumačku nezainteresiranost brojnih članica i članova, pjevački je bio nedovoljno pripremljen. Slaba dikcija, neprecizna intonacija i posvemašnja tromost u izvedbi zboru su oduzeli na impresivnosti koju je mogao i trebao postići.
Isprva jest najavljeno da će izvedba imati dvije stanke, no dogodila se samo jedna nakon drugoga čina pa je prvi dio predstave u jednome trenutku postao zamoran i spor. Posljednji je čin pak predstavljen s novom svježinom od strane solista i zbora kakva je trebala biti prisutna i u duljem, prvom dijelu predstave.
Prostor Galerije Meštrović vrlo je impresivan, akustički nevjerojatno zahtjevan, ali istovremeno nedovoljan ako se na njemu nema što glazbeno ili režijski ponuditi. Splitska Turandot se uz više truda može pretvoriti i u značajno uspješnije festivalsko ostvarenje. Stalni gosti splitskoga HNK-a mogli bi, doduše, biti manje stalni kako bi se pružila prilika novim licima, što bi zapravo trebala biti i poanta festivala kao događanja.
Zainteresirana splitska publika zaslužuje čuti i druge pjevačice i pjevače, bilo domaće ili inozemne, koji bi mogli donijeti neke nove interpretacije velikih opernih uloga željeznoga repertoara kojemu splitski HNK stremi. No to će, u svjetlu trenutačnih previranja na upravljačkim mjestima te kuće, ostati nešto čime će se morati pozabaviti neki novi, zasada nepoznati mandatari.
