Nabucco: operna premijera na koju se čekalo
Nabucco je Verdi
Wagner će naći svoju publiku, naći će je i Richard Strauss, naći će je mnogi drugi operni skladatelji, ali Verdi je ne mora tražiti – on je naprosto ima. Dokazala je to premijera opere Nabucco u petak u HNK Zagreb, u kojoj se osjetilo uzbuđenje publike već zbog same odabrane Verdijeve opere, njegovog amblematskog djela, kojim je davne 1842. osvojio srca Talijana, a čijim je zanosnim melodijama i ritmovima dao uzlet njihovom Risorgimentu, ali i trajno upisao glazbeni kôd na evolucijskom putu svih nas kao glazbenih bića.
Verdi je Nabuccom dao uzlet Risorgimentu ali i trajno upisao glazbeni kod na evolucijskom putu svih nas kao glazbenih bića
To je Nabucco, opera o kojoj se ne mora objašnjavati, i koju god da su posebnu ‘nišu’ u širokoj paleti operne umjetnosti tražili kako bi zadovoljili istančano operno nepce, Nabucco je Verdi i Verdi ostaje Nabucco, onaj nerazrijeđeni, mladi, s poletnim sinfoniama, uzbudljivim zborovima, zanosnim lirskim arijama i žestokim cabalettama, koje nose ne samo glazbeni užitak, nego i prepoznatljivost identiteta i temeljnih vrijednosti koje su u Nabuccu upisane i koje su bile jasne od njegovog početka.
Foto: Saša Novković
Diskrepancija vremena (i) radnje
I opet je pokazao te svoje vrijednosti, osvojivši publiku na prvoj na prvoj premijeri u novoj sezoni HNK Zagreb. Predstava je to kojom se u režiji Giancarla del Monaca željelo osvijestiti i vratiti izvornu misao Nabucca kao sinonima za Verdija, za njegovo vrijeme, za borbu za ideale slobode.
Dijelom ta misao, Viva Verdi, koja je odmah tijekom Sinfonie ispisana na zidovima scenografije, ali ipak najviše sama glazba, željno iščekivana, svima poznata, koja je godinama izbivala sa scene HNK Zagreb, sada je još jednom potaknula osjećaje publike koji su kulminirali lijepim ovacijama na kraju predstave.
Foto: Saša Novković
Cjelokupni tijek predstave dozvoljavao je uglavnom da mnoge vrijednosti te glazbe uspiju doprijeti do publike, iako možda ne u punini. Radnja je prebačena iz biblijskih vremena babilonskog sužanjstva u doba Verdija, nekoliko godina nakon praizvedbe Nabucca: lik Nabucca postaje austrijski car Franjo Josip I., a radnja seli iz Babilona u sjevernu Italiju koja je u Verdijevo vrijeme pod austrijskom vladavinom; hebrejski narod tako postaje talijanski, a Babilonci Austrijanci.
Cjelokupni tijek predstave dozvoljavao je uglavnom da mnoge vrijednosti te glazbe uspiju doprijeti do publike, iako možda ne u punini
Ipak, kao i kod većine suvremenih predstava, radnja – koja je nizom detalja usko vezana uz sasvim jasno određen prostor i vrijeme – i ovdje je pomalo nespretno prebačena u drugo vrijeme.
Foto: Saša Novković
Scenografija, koju je osmislio William Orlandi (ujedno i kostimograf predstave), izgledala je ne kao da smo u Milanu u 19. stoljeću, već prije kao monumentalistička gradnja u Italiji nacističkog režima. Kostimi i frizure, posebno Fenene i ženskog zbora, više su vukli prema predodžbi Traviate, a katkad i Carmen – kada se ženski zbor iz porobljenih Hebrejki pretvori u babilonske žene, koje sada imaju pletene ogrtače i ruže u kosi.
Foto: Saša Novković
Ta gotovo redovita pojava u današnjim režijama, da se originalna radnja izmjesti i prebaci u neko drugo – ne niti apstraktno, već sasvim određeno mjesto i vrijeme – nezahvalna je, jer, koliko god privlačno bilo pokušati operom izraziti neku metaforu, u tom sada već stalnom kovitlacu retaljeskih verzija, što u našim što u svjetskim opernim kazalištima, u kojem se biblijske opere prebacuju u devetnaesto, one iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, a one iz dvadesetog u svemir i neki daleki futur itd., teško je znati u kojoj smo operi i čini se kao da su bitne ne opere kao umjetnička djela, već neke apstraktne ideje.
Foto: Saša Novković
Pa čak i kada to prihvatimo, ako se izbjegava originalna radnja a ne odbaci libreto, jer se treba pjevati nekakav tekst, dobivamo neki polu-proizvod koji rijetko kada funkcionira. Ono što ostaje jest često oslabljena izvorna nakana glazbe i njezin dramski učinak, jer se naprosto ne uklapa u neke druge izmišljene dramske situacije. U ovoj režiji, osim što je teško poistovjetiti lik Nabucca s carom Franjom Josipom I. već samo po sebi, primjerice, lik Abigaile postaje neka vrstom generalice, kakva možda može postojati u Babilonu, ali teško da postoji u Austrijskom carstvu.
U želji da se izmjesti radnja i prikaže neki očito ne samo austrijski carski, nego opći totalitaristički režim, likove, posebno zbor, ogolilo se od njihovih osobitosti
Usto, u želji da se izmjesti radnja i prikaže neki očito ne samo austrijski carski, nego opći totalitaristički režim, likove, posebno zbor, ogolilo se od njihovih osobitosti i tako smo dobili pomalo prazne, klišejizirane tipove, lišene osobnosti.
Foto: Saša Novković
U samoj izvedbi režije dobili smo dosta statične scenske situacije, koje su u protupomaku s izuzetnom dinamikom i akcijom glazbe. Umjesto da se brojevi opere pokušaju povezati, oni su se dodatno razdvojili čestim prekidima zbog promjene scenografije, posebno u drugom činu, tako da se izgubila cjelina čina.
Foto: Saša Novković
Lik Nabucca koji je u svojim prvim pojavljivanjima u dubini scene slabo vidljiv i čujan, gubeći na svom značaju, dok su ponekad solisti bili zaklonjeni statistima, a arije i cabalette vape za scenskim pokretom, za izrazom cijelog tijela, pjevane sjedeći ili ležeći, ili klečeći. Nedostajalo je interakcije među likovima, a zbor je tretiran kao prilično blijeda grupa, bez individualnosti pojedinaca, s tek nekoliko klišejiziranih zajedničkih pokreta i češće mirovanja tijekom svake scene.
Foto: Saša Novković
Sigurno da se ova režija – po mjerilima današnjih raznolikih ideja o opernoj režiji – može uklopiti u nečiji ideal Nabucca. Možda će je neki prihvatiti, a neki drugi neće. Ono što treba reći jest da očito treba prihvatiti različite interpretacije koje doživljavamo i koje ćemo doživljavati, kao dio kazališta, dio te promjenjive igre, dok ono što ostaje i što je čvrsto zapisano – pa premda zazvučalo svaki put ponešto drukčije – jest notni zapis…
Foto: Saša Novković
Moćan i raskošan ansambl
…koji je u novoj izvedbi u zagrebačkom HNK-u oživljen od prvih taktova žustrom, punokrvnom izvedbom solista i ansambala HNK Zagreb pod vodstvom novoga počasnog dirigenta Opere HNK Zagreb, Pier Giorgia Morandija. Na samom početku jako dobra Sinfonia koja se prolomila profinjenim sjajem Verdijevih fanfara, koje u trenu prizivaju predodžbe raskoši i monumentalnosti babilonskog kraljevstva, i meko odsviranim lelujavim melodijama Hebreja, koje u trodijelnom metru izražavaju njihovu čežnju za domovinom.
Maestro Pier Giorgio Morandi / Foto: Saša Novković
Orkestar je zazvučao je moćno, raskošno, puno tona i jasno kroz sve dionice. Dinamičke nijanse u početnoj Sinfoniji, kao i polet i energija, pa čak i neko osobito uzbuđenje – sve to je kolalo iz orkestra, a nastavilo se i u ostatku predstave.
Polet i energija, pa čak i neko osobito uzbuđenje – sve to je kolalo iz orkestra
Ali, možda zbog uzbuđenja premijere, orkestar je tijekom cijele predstave bio za razinu do dvije preglasan, a tamo gdje bi se očekivala malo iznijansiranija dinamička amplituda, čula se najčešće srednja umjesto piano dinamike. U nekim možda najosjetljivijim trenucima, trebalo je izazvati one trnce koji se postižu dinamičkim kontrastima i rastom, ali upravo toga je nedostajalo.
Foto: Saša Novković
Osim toga, u perspektivi zvuka previše je bilo puhačke boje, pogotovo limenih puhača, koji su bili preglasni, najosjetnije tijekom zbora Va pensiero. S druge strane, energičnost i punina tona davala je poleta tamo gdje je režija možda bila prestatična, kao i lirsku podlogu, primjerice, lijepo odsviran sekstet violončela u Zaccarijinoj ariji Vieni, o Levita i bujnu romantičnu potku baritonskom glasu u jednoj od najljepših verdijanskih scena predanja Bogu u ariji Nabucca, Dio di Giuda.
Foto: Saša Novković
Zbor koji u ovoj operi ima najupečatljiviju ulogu zvučao je moćno i puno potencijala, ostvarivši impresivne poletne ulomke
Zbor koji u ovoj operi ima najupečatljiviju ulogu zvučao je moćno i puno potencijala, ostvarivši impresivne poletne ulomke, od samoga početnog zbora pa do uzbudljivog tutti finala 2. čina S’appressan gl’istanti, u kojemu se ton Zbora HNK-a prekrasno prelio preko početnoga solističkog ansambla i obavio kazališnu dvoranu dojmljivim pjevanjem i tonom. Dionica basova istaknula se lijepom punom bojom i oblikovanim tonom u svojim nastupima, dok je u zajedničkima preglasna bila dionica soprana, s ponekim iskakanjem pojedinačnih glasova.
Zbor Opere HNK / Foto: Saša Novković
U iščekivanom zboru Va pensiero očekivali smo veća piana i ljepši, mekaniji ton, opet poglavito u sopranskoj dionici, kao i malo zaljuljaniji i zaneseniji pokret ritma triola, pod vodstvom Pier Giorgia Morandija: već preglasan i pomalo tvrd uvod orkestra nisu uveli na pravi način u onu atmosferu tajanstvenog zanosa koji je Verdi udahnuo u ovaj zbor. Prekrasan pianissimo ostvaren je na koroni na završnom tonu zbora, ali je možda – iako je to postalo uobičajeno u izvedbama zadnjih godina – završni ton ipak bio predug i nije u proporcijama komada. Ipak, kao što je i očekivano, ovaj ulomak dobiva oduševljen pljesak u zagrebačkoj Operi. Zbor je pripremio zborovođa Luka Vukšić.
Foto: Saša Novković
Preglasan i pomalo tvrd uvod orkestra nisu uveli na pravi način u onu atmosferu tajanstvenog zanosa koji je Verdi udahnuo u ovaj zbor
Solistička postignuća na visokoj su razini u ovoj predstavi, počevši s izvrsnim tumačem naslovne uloge, baritonom Ljubomirom Puškarićem, u kojem se prepoznaje niz kvaliteta koje mogu utjeloviti Verdijanski ideal humanosti, u kojem se spajaju i ljudske slabosti i vrline.
Foto: Saša Novković
Bariton kao nositelj preobraženja ljudske duše u ovoj operi, ali i mnogim drugim Verdijevim operama, kao onaj koji od početka do kraja opere prolazi put prema prosvjetljenju, spoznaji vjere i odbacivanju svog kraljevskog ega i moći te spoznaji ljubavi, uspio je Ljubomir Puškarić iznijeti glasom koji se nakon niza uloga na ovoj i drugim pozornicama razvio do prave kraljevske veličine i u kojem su se razvile i nijanse boje – od gromkosti do intimne introspektivne tamne boje, do tople kantilene, potrebne da se izrazi slojevitost lika, stamenost kraljevske, božanske veličine, emocionalni krah i na kraju njegova novostečena snaga i poniznost.
Foto: Saša Novković
Abigaille sopranistice Kristine Kolar bila je ispunjena cijelim nizom ljudskih emocija – ona je u njezinoj izvedbi bila više od proračunate princeze u lovu na prijestolje; njezin sopran – iako ne pripada onom tipu dramskog soprana d’agilità koji bi možda do kraja izrazio oštre, metalne pasaže, britke skokove i zvučne dubine dionice Abigaille – posjeduje i u ovoj ulozi baršunastost i mekoću koje Abigaillei daju neočekivanu dozu ženstvenosti i ljepote, s vrhuncem u velikoj sceni Abigaille u 2. činu, u kojoj sopranistica manje stavlja naglasak na osvetničke kolorature lika, ali publiku uspijeva razgaliti minuciozno izrađenim lirskim dijelom arije.
Foto: Saša Novković
Luciano Batinić bio je dominantan u ulozi Zaccarije, prave čvrstine i usmjerenosti fraze, s gromkim visokim tonovima, dojmljive muzikalnosti u Vieni o Levita, možda i jednom od najljepših basovskih opernih ulomaka, kojemu daje prikladan moćan, dubok i proživljen izraz.
Foto: Saša Novković
U ulozi Fenene debitirala je nova članica Opere HNK Zagreb, mezzosopranistica Emilia Rukavina, sjajan mladi glas već potpuno oblikovan, s razvijenim razumijevanjem verdijanske fraze, potpuno suvereno parirajući već iskusnom ostatku solističke podjele u ansamblima, a posebno zasjavši u molitvi Fenene svježinom i ljepotom cjelokupne interpretacije.
Foto: Saša Novković
Ova mlada pjevačica zasigurno ima puno mjesta i potencijala za razvoj upravo u verdijanskome mezzosopranskom repertoaru. Tenor Domagoj Dorotić vratio se ponovno na scenu HNK Zagreb junačkom ulogom Verdijeva Ismaelea, u kojoj pokazuje svoju lijepu mediteransku tenorsku boju te strastvenost i odlučnost u razvedenim linijama uloge Ismaelea.
Foto: Saša Novković
I ostatak podjele bio je jednako dobar: Adela Golac Rilović koja je s lakoćom i scenski uvjerljivo interpretirala uloge Anne, Siniša Štork koji je lijepim rezonantnim basom otpjevao ulogu Baalova velikog svećenika, kao i Ivo Gamulin, izražajan Abdallo jasnog tenorskog glasa i upečatljive glume.
Foto: Saša Novković
Dirigent Pier Giorgio Morandi davao je sigurnost, posebno tempa svim izvođačima: protok glazbe bio je brz, živ, unatoč katkad drugačijim zamislima redatelja, iako je nedostajalo više kontrasta u dinamici, katkad više oštrine u izrazu, a još češće više piana, kao i toga da je generalno orkestar trebao biti tiši u odnosu na scenu. Imali smo osjećaj da se pjevači katkad nadglasavaju s orkestrom. Usto, ono čemu bi trebalo reći definitivno ne su snimljene scenske glazbe.
Emila Rukavina / Foto: Saša Novković
Ako je scenska glazba kao i sve ostalo upisana u partituru, onda bi trebala kao i sve ostalo, biti dijelom žive izvedbe
Dirigent Pier Giorgio Morandi davao je sigurnost, posebno tempa svim izvođačima: protok glazbe bio je brz, živ, unatoč katkad drugačijim zamislima redatelja, iako je nedostajalo više kontrasta u dinamici, katkad više oštrine u izrazu, a još češće više piana, kao i toga da je generalno orkestar trebao biti tiši u odnosu na scenu. Imali smo osjećaj da se pjevači katkad nadglasavaju s orkestrom. Usto, ono čemu bi trebalo reći definitivno „ne“ su snimljene scenske glazbe.
Foto: Saša Novković
Nizom ulomaka u kojima bi trebala svirati scenska glazba, provukao se osjećaj beživotnosti, jer je dinamički bila monotona, odnosno, naprosto snimljena, u nekom drugom trenutku, bez adrenalina i uzbuđenja koji prožima živu izvedbu, pa makar nesavršenu. Uostalom, ako je kao i sve ostalo upisana u partituru, onda bi trebala – kao i sve ostalo – biti dijelom žive izvedbe.
Foto: Saša Novković
Niz prekrasnih trenutaka izvedbe, cijela glazba Verdijeva Nabucca, kao i redateljski upliv i kreacija njegova tima, koji – iako nisu po svačijem ukusu, ali posjeduju određenu intrigantnost – daju potencijal predstavi da opstane u nizu sezona, kao i niz dobrih solista; uz navedene soliste premijere, mahom članove solističkog ansambla, i druga podjela koja garantira jednako snažno, ali sasvim drugačije glazbeno iskustvo.
Foto: Saša Novković
Druga je podjela u sastavu uglavnom gostujućih glazbenika: Kiril Manolov kao Nabucco, Gabrielle Mouhlen kao Abigaille, Ivica Čikeš kao Zaccaria, Jelena Konar i Sofia Ameli Gojić u ulozi Fenene, Filip Filipović, još jedan mladi novi član HNK Zagreb s velikim potencijalom, kao Ismaele, Tamara Franetović Felbinger kao Ana, Toni Nežić i Ozren Bilušić u podjeli za Baalova velikog svećenika, te Nikša Radovanović i Tvrtko Stipić u ulozi Abdalla.
Autorski tim / Foto: Saša Novković
