Weeknd u Barceloni: pop gorostas današnjice bez karizme

Igor Jurilj

Weeknd u Barceloni / Igor Jurilj

Nakon Maneskina u Trstu 16.7., Paola Nutinija 17.7., treći datum neplanirane osobne europske turneje pao je na 20.7. Ukazanje Weekndovo, hodočastilište: olimpijski stadion Barcelona

Neumoljiva sparina kraja srpnja vješala se po licima i leđima u jugoistočnom dijelu Barce, usporavala još više penjanjem uz glazbeni Sinaj – brdo Montjuïc – na kojem već desetak godina olimpijski kompleks služi glazbenim titanima sposobnima okupiti sedamdesetak tisuća glazbenih vjernika. Podno njega na okrepu precijenjenom flaširanom vodom i sesiju selfija, obiteljskih portreta i milenijalskih fotki staje se u dvije etape pored Čarobnih fontana Montjuïca. Onih čije boje noću kada nema suše i voda se smije trošiti radi atrakcije plešu u taktovima Barcelone Freddieja i Montserrat Caballé. Nama i najpoznatije kao gradski punkt hrvatskih maturalaca u Barcu. Kriza resursa, kriza vode i kriza pohlepe slile se u jedan kapitalistički tok pa za pola litre vode na relaciji dajete tri eura, što je prava sitnica u usporedbi s točenim španjolskim Karlovačkim iliti Estrellom za čijih tri deci dajete deset, a pola litre dvanaest eura. Ma hajde, kad je bal nek je balkrot. Ionako doma svakodnevno palimo državne eure na struju i plin kao kakvi srednjevjekovni lordovi.

U minutu po rasporedu – točno kada se mrak dovoljno prostro nebom Barce da nadraška svjetla za fotke noćnih panorama, jedna noćna panorama svjetla u stadionskom pejzažu potnih glava i zgrčenih ručica oko nestrpljivih mobilnih ekrana – iz srebrne kulise postapokaliptičnog New Yorka izranja Weeknd, najveća muška pop zvijezda današnjice. Autor, pjevač, producent, glumac i – prilično loš – redatelj serija (da, mislim onaj depresivni smor Idol na HBO-u).

Weeknd u Barceloni / Igor Jurilj

Za razliku od Maneskina čija se magnetska moć temelji na njihovoj karizmi i rokačini, Weeknd desetke tisuće skuplja i raskošnom produkcijom pozornice. Uz “Shine on You Crazy Diamond“ Pink Floyda, nasred terena napuhuje se model Mjeseca – pistom spojen s demoliranim, srebrnim i art-dekoovskim New Yorkom na drugoj strani, a među njima kromatska naga žena. Ženskog robota dizajnirao je Hajime Sorayama za videospot “Echoes of Silence” iz 2011. godine, ali nekima će mozak spojiti motive s filmom.

Naravno, prva je asocijacija Maria iz Metropolisa Fritza Langa, a kako pod zasljepljujućim svjetlima mijenja svoje boje, tu se provlači paralela s Blade Runnerom. U Metropolisu ogromni strojevi i neboderi znakovito se nadvijaju nad pejzažem, Blade Runner prikazuje futuristički Los Angeles uronjen u kišu i tminu, a upliću se i motivi Sluškinjine priče i opresivnog Gileada izgubljenog u strogoći. Tri distopijske metropole skrivaju tajne i sukobe te postavljaju pitanja o ljudskosti u svijetu koji brze dehumanizacije Weeknd vizualnim kodovima i s tridesetak pjesama desetogodišnje karijere kroz šarenu depresiju ispituje identitet i ljudskost. Naglasak je, naravno, na zadnja dva albuma: After Hours – objavljen u prvim danima prvog lockdowna i prošlogodišnje remek-djelo Dawn FM. Dva albuma u fokusu rasprodane svjetske turneje, ali uz fino nizanje hitova (setlista na kraju teksta).

View this post on Instagram

A post shared by Thomas (@abelsword)

Weeknd s kojim više nema produkcijskih iznenađenja, kao globalni superstar u dva sata najviše iznenađuje čvrstoćom svog live vokala dok klizi distopijskim dijelovima svoga pozorničkoga svijeta na kojem se dobar dio koncerta skriva iza srebrne maske kao hommageu MF Doomu. Vokalno nadilazi studijske projekte, a u njima je već poznat The Weeknd (pravog imena Abel Tesfaye) ima zanosnu vokalnu emotivnost i demonstrira hvalevrijedan raspon s glatkim visinama falseta i prepoznatljivim, zavodljivim zvukom. Onaj je ne sais quoi po kojem ga znamo i zbog kojeg je žarko željen suradnik najpopularnijim svjetskim izvođačima.

View this post on Instagram

A post shared by Thomas (@abelsword)

Weeknd je trenutno najveća muška glazbena zvijezda i roba čija cijena nema plafona, pa će tako privlačiti slijepo zaluđene mase. Osobno mi je ipak teško iščitati i priznati mu kakvu karizmu nešto mlađeg Harryja Stylesa, Damiana Davida, Lady Gage ili pak dvostruko starijeg Brucea Springsteena koji mu parira po masovnosti okupljenih (izvrstan primjer dugovječnog karizmatika i umjetnika koji je dva dana prije pred tolikom publikom nastupio u na bečkom stadionu Ernst Happel). Weeknd nema tu magnetsku privlačnost, unatoč svoj inovativnosti, vokalnoj zavodljivosti, pa ni neosporivoj toplini komunikacije koju ima sa svojom publikom. Kanađanin je naprosto u fazi predimenzioniranih superstara gdje se gubi ljudskost, a unaprjeđuje proizvod, što je teška situacijska ironija uzme li se u obzir premisa njegove turneje After Hours Till Dawn.