Zagrebački solisti u dvorani Novinarskog doma
U strpljivom čekanju da se teško nadomjestiva dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda, teško oštećena u potresu otprije dvije godine, ponovno osposobi za koncerte, Zagrebački solisti su za svoj posljednji koncert pronašli još jedan alternativni prostor – veliku dvoranu Novinarskog doma. Alternativa svakako nije idealna, ali pokazala se primjerenom u trenutnim uvjetima, a vjerna publika pohrlila je, ispunivši sva raspoloživa mjesta u nevelikoj, ali ipak dovoljno udobnoj dvorani.
Vjerna publika pohrlila je, ispunivši sva raspoloživa mjesta u nevelikoj, ali ipak dovoljno udobnoj dvorani.
U središtu programa bila je viola člana ansambla Hrvoja Philipsa kao atipični solistički instrument, dakako uvijek u kombinaciji s još jednim ili više solista u Bachovu Šestom brandenburškom koncertu za gudače bez violina i continuo. Tako se solističkoj skupini pridružila i još jedna viola Lucije Brnadić i violončelo uz continuo kontrabasa i čembala.
Na jasnu kontrapunktiku prvoga stavka, osobito u nadopunjujućem dijalogu dviju viola, nastavila se intenzivno pritajena emocionalna napetost arioznog polaganog, da bi se u trećem tipa gigue oslobodila iznimna ritmička energija koja izrazito ponese izvođače.
U vedrinu Mozartova rukopisa unesena je diskretna i dobrodošla živopisna operna gesta koja ju je učinila još zanimljivijom
Praizvedbu novog djela Petra Obradovića uokvirila je Mozartova Sinfonia concertante u Es-duru K.364 za violinu, violu i gudače u kojoj se Hrvoju Philpsu kao solist pridružio Sreten Krstić, koji ju je i obradio za gudače. U vedrinu Mozartova rukopisa unesena je diskretna i dobrodošla živopisna operna gesta koja ju je učinila još zanimljivijom.
Foto: Zagrebački solisti
Rječita i razgovjetna izvedba
U novonastaloj skladbi Phill Concerto za violu, gudače i čembalo, svojevrsnoj plesnoj suiti, svi svirači imaju pune ruke posla, krećući se od tanga preko istočnog meridijana, Meridian East, u kojem viola doslovno jecavo pjeva na način tužaljke, kratkog Intermezza do izrazito uspjelog Valsa kao opijenog šampanjcem do praska u kratkom završnom stavku, Festa latina. Vješta, dopadljiva i atraktivna igra znanim plesnim obrascima u nešto suvremenijem ruhu naglašava tamni zvuk solističkog instrumenta i diskretno podvlači sličnost ljudskom glasu, u čemu je pomogla rječita te nadasve razgovijetna izvedba Hrvoja Philipsa.
