Zoran Predin u Lisinskom: Takvim sjajem uvijek sjaji

U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 12. listopada Zoran Predin predstavio je projekt Zoran svira Arsena, u čast najvećem hrvatskom kantautoru Arsenu Dediću, i u suradnji s Matijom Dedićem te sastavom Django Group prerano preminulog virtuoznog jazz gitarista Damira Kukuruzovića

Zoran Predin / Dunja Bonacci Skenderović (PhotoRokaj)

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog 12. listoipada je još jednom ugostila slovenskog kantautora Zorana Predina, svestranog glazbenika i “kameleona“ ne samo glazbenih žanrova (od rocka i novog vala do jazza, gypsy swinga i šansone), nego i dihotomije umjetnosti jer Zorana se na pozornici, osim u ulozi glazbenika, sve češće može vidjeti i na književnim festivalima kao autora sve brojnijih romana i zbirki priča.

Jutro na dan koncerta na svojem Facebook profilu Predin objavljuje fotografiju slobodnih mjesta u KD Lisinski uz caption: „Požurite! Još 18 sretnika može večeras dva sata uživati u biserima Arsenove poetike, u virtuoznom sviranju Matije Dedića i vrućim ritmovima Damirove Django Group.“ Velik interes publike, unatoč brojnim sinoćnjim glazbenim događanjima u Zagrebu, kao i najava vrhunskih glazbenika s kojima Zoran svira, apriori su obećavali kvalitetan i dobro posjećen glazbeni događaj.

Predina sam gledala u raznim sastavima, od Lačnog Franza do samostalnih projekata i uvijek sam ga subjektivno radije slušala u ulozi rock frontmana (Lačni Franz, Zoran Predin i bend) ili u posve intimnoj unplugged atmosferi uz covere i autorske pjesme (u Jazz Caffeu Jarun). Album Zoran pjeva Arsena i predobro mi je poznat, no sinoć sam prvi put slušala ovaj Predinov projekt, u tako velikoj produkciji i dvorani i u glavi sam stalno vrtjela film hoće li mu uspjeti tu intimnu atmosferu i svoj beskrajni šarm do kraja realizirati u prostoru Lisinskog na temelju zahtjevne i respektabilne Arsenove ostavštine.

Pred zaista rasprodanom dvoranom (što se nažalost u Lisinskom ne viđa kad je riječ o klasičnoj glazbi), kao uvertira večeri bilo je predstavljanje Damirovog Django benda koji je u dvoranu odmah unio prisnost i toplinu dvjema instrumentalnim gypsy swing skladbama “Joseph“ i “Sephora“, u kojima se posebno ističu džezerske dionice violinista Bruna Urlića i klavirista Paula Kempfa. Uz njih Damirov Django bend čine basist Dino Ivelja, Miroslav Čehaić na električnoj gitari, Goran Rebrić na udaraljkama te Juraj Markač na akustičnoj gitari. „Ovo je Django group koji je utemeljio nažalost pokojni Damir Kukuruzović, molim jedan veliki pljesak za njega, lijepo je da ga se sjetimo, da nije bilo njega ne bi došlo do ove suradnje sa Zoranom“, istaknuo je Urlić te na binu pozvao Predina, dočekanog dugim pljeskom koji se prelio u prve tonove pjesme “Tvoje nježne godine“, u kojoj su Zoranovo sugestivno pjevanje prožeto suptilnim vibratom i dinamičkim nijansiranjem brzo ispunili dvoranu. Iako je na sceni već 40 godina, izgleda da vokalno ne prestaje napredovati. Zvuk je sastava gotovo identičan kao na studijskoj snimci, što dokazuje iznimnu glazbenu kompetenciju svih na sceni.

„Danas ćemo se posvetiti Arsenovim biserima i njegovoj poetici. Presretan sam što to mogu učiniti ovdje jer je moj prvi nastup s Arsenom bio baš na ovoj pozornici. Na tom sam koncertu bio kao njegov šegrt. Izveli smo “Čakaj me“ na kojoj mi je Arsen stavio ruku na rame i tad sam znao da sam spašen“, izjavljuje Predin publici predstavljajući sinoćnji koncert koncipiran kao hommage Arsenu, iz kojeg iskače hommagem unutar hommagea – još jednom za Damira Kukuruzovića. „Ovu sam pjesmu napisao za Damira, pošaljimo mu toplinu ako je zima tamo na oblacima“, riječi su kojima započinje emotivna izvedba “Pjesme o novoj zvijezdi“.

Između svake je pjesme slijedila tradicionalna konferansa na prepoznatljivom Predinovom “jugoslavenskom esperantu“, kako naziva miješani jezik na kojemu govori (iako mu je izgovor hrvatskog zaista sve bolji!), prožeta simpatičnim anegdotama i vicevima koji se ovaj put nisu ponavljali, što sam načula da mu često zamjeraju i najvjerniji fanovi.

Kada se sastav dodatno udaljio od koncepta izvođenja Arsenovih pjesama, stavivši nas u atmosferu nekog američkog cabareta sa “Smile“, pjesmom iz filma Moderna vremena Charlieja Chaplina, pomislila sam kako je jedini razlog odmicanja od tematike vremenska popuna programa, no nakon što sam čula “Loše vino“, “Djevojko mala“ i slične obrade, shvatila sam da je i to zapravo svojevrsni koncept unutar koncepta i odjednom je sve imalo smisla.

Matija Dedić / Foto: Dunja Bonacci Skenderović (PhotoRokaj)

Na čuvenoj “Moderato cantabile“, inspiriranoj istoimenim francuskim filmom Petera Brooka, napokon je na scenu došao i najavljeni virtuoz Matija Dedić, koji sad već ima toliko prepoznatljiv stil s kime god da svira, da bih mu bez razmišljanja, govoreći o njegovim solima, dodala pridjev matijadedićevski. Ostaje na sceni izvodeći još “Završit ću kao Howard Hughes“ i “Takvim sjajem može sjati“, nakon čega odlazi i vraća se na sam kraj koncerta.

Predin nerijetko u nastup uključuje publiku koja postaje spontani zbor njegovom sastavu kojemu dirigira dinamiku, ali i opušta ljude koji su na početku bili pristojna, čak i prepristojna publika puna strahopoštovanja prema velikoj dvorani. Kada je na red došla “Zagrli me“, vrlo istaknutog gypsy swing aranžmana, publika se toliko opustila pjevajući i plješćući u ritmu da sam pomislila kako će ustati i zaplesati. Nažalost nije. To se dogodilo tek na zadnjoj pjesmi bisa “A sad adio“, na poziv Zorana Predina, koji je sinoć nadmašio očekivanja dobre komunikacije s publikom.

„Sve što radim u ovih 40 godina izvan ovoga na bini vodi samo u ova dva sata kada krene koncert pa možete zamisliti kako sam sretan ovdje sada“, izjavljuje Predin pred kraj koncerta i zaista, kroz cijeli se koncert osjetilo koliko uživa biti točno u tom trenutku i na tom mjestu, apsolutno i stopostotno ispunivši misiju na kojoj  je sinoć bio – oživiti duh genija Arsena u prepunoj dvorani Lisinski!