Zvjezdan Ružić u Boogaloou: Glasno, glasnije

Zvjezdan Ružić je sa Zborom Izvor izveo 22. listopada u zagrebačkom klubu Boogaloo program Playlista mog djetinjstva, kolekciju obrada uspješnica i evergreena uglavnom iz 20. stoljeća

Playlista mog djetinjstva / Foto: Igor Cecelja

Nikad nisam bila na koncertu Zvjezdana Ružića, ali njegove izvedbe slušala sam na raznim dodjelama nagrada i na koncertima drugih izvođača. Zvjezdan ima tu neku zaigranost u sebi, i iako je nastupao u odijelima i košuljama, uvijek je nešto reflektiralo tu zaigranost koja se, osim u načinu sviranja, očitovala i u detaljima, pa makar i u dezenu na košulji ili kravati.

Nisam dvojila kad sam dobila poziv na njegov koncert sa Zborom Izvor u četvrtak, 22. listopada, u Boogaloou. Naziv Playlista mog djetinjstva dao je naslutiti kakav bi mogao biti program jer smo generacijski bliski, ali nisam bila sasvim spremna na ono što me dočekalo.

Klub je bio pun, a činilo se da su svi došli s istim razlogom: otpjevati pjesme koje znaju napamet. Publika nije pjevala besprijekorno samo refrene, nego i sve one komplicirane visoke tonove koje samo rijetki uspiju pogoditi. Dok sam slušala ljude oko sebe, sjetila sam se palačinka partyja koje je Zvjezdan organizirao u svom stanu. Okupljao bi prijatelje, među kojima je uvijek bilo puno glazbenika, pa bi se cijelu večer sviralo i pjevalo, a tek povremeno zaletjelo u kuhinju po dozu slatkog. Sličan sam osjećaj imala u Boogaloou, kao da je njegov stan postao premalen pa je trebalo pronaći veći prostor za sve koji su željeli nastaviti pjevati.

U Boogaloou su uz Zvjezdana i Zbor Izvor nastupili njegov brat Vedran Ružić na bas-gitari, Oliver Ereš na saksofonu i Ivo Heder na udaraljkama. Koncert je bio podijeljen u tri dijela: prvi i posljednji pripali su zajedničkim izvedbama, dok je u sredini Ružić ostao sam za klavirom. Takav raspored dao je večeri nešto drukčiji ritam, od pjesama koje je pjevala gotovo cijela publika do trenutaka u kojima se pažnja mogla usmjeriti na pijanističku izvedbu.

Uigrani bend i zbor nastupili su uz Zvjezdana / Foto: Igor Cecelja

Sve su pjesme neminovno zvučale drukčije od originala, ponajprije zato što je u središtu svega bilo Zvjezdanovo sviranje. Posebno kad bi se utišali ostali instrumenti, u načinu na koji vodi melodiju osjetio se njegov osobni doživljaj glazbe. Klavir nije bio tek pratnja poznatim pjesmama, nego ono što je određivalo kako ćemo ih ovaj put čuti. Bilo je tu svega, od Bijelog dugmeta, Indexa, Denis & Denis, Vještica, Massima do Josipe Lisac i Neki to vole vruće. Ružić je pritom napravio dobar izbor repertoara. Primjerice, Parni valjak je bio zastupljen “Molitvom”, koja je jedna od najvećih Husovih pjesama, ali rijetko tko bi odabrao “Tebe nisam bio vrijedan” umjesto bilo koje druge popularnije Gibonnijeve pjesme.

Zbor je nadopunjavao Ružićevu glazbenu ideju. Promatrajući maestru Ivanu Jelinčić, imala sam dojam da usmjeravanjem zbora na neki način usmjerava i publiku, koja je pratila što se događa na pozornici. Ipak, u klupskom prostoru nije uvijek bilo lako čuti sve detalje aranžmana. Razgovori za šankom, nadvikivanje i razbijanje boca povremeno su preuzimali zvučnu sliku, što se posebno ironično poklopilo s pjesmom „Loše vino”, koju je Ružić izveo solo. Vjerojatno bi se vokalni aranžmani jasnije čuli u koncertnoj dvorani sa sjedećim mjestima, ali takav prostor sigurno ne bi omogućio istu atmosferu. Publika je ovdje pjevala toliko glasno da sam se nekoliko puta uhvatila kako više slušam ljude oko sebe nego same izvođače. Ne sjećam se da sam na nekom drugom koncertu osjetila da publika toliko može postati dio izvedbe.

Zbor Izvor / Foto: Igor Cecelja

Čim je Ružić najavio pjesmu „Dvije zvjezdice”, publika ju je počela pjevati, i to prije nego što je izvedba uopće počela. Uslijedio je solo Brune Mičetića na električnoj gitari, koji je pjesmu dodatno podigao. Bilo je jasno da publika jedva čeka priliku uključiti se.

Jedan od ljepših trenutaka dogodio se tijekom izvedbe “Ponoćna zvona”. Ružić je zamolio publiku da pjesmu snima od početka kako bi je poslije mogao poslati Neni Belanu. Publika ga je poslušala pa su mobiteli preplavili prostor, a iznenađenje je uslijedilo kada se iza zastora začuo Belanov glas. Ubrzo se pojavio i na pozornici, a poslije je zahvalio Ružiću što mu je priuštio to iskustvo.

I kako sam već na početku spomenula onu Ružićevu zaigranost, na pozornici Boogalooa izgledao je drukčije nego u formalnim okruženjima u kojima sam ga dotad viđala. Nastupio je u jednostavnoj bijeloj majici, dok su zbor i bend bili odjeveni u crno, a razbarušena kosa vrlo mu je brzo postala posve mokra od znoja. Taj me prizor podsjetio na neke starije snimke Jamieja Culluma koje sam svojedobno iznova i iznova slušala. Njegova mi se koncertna energija učinila bliskom onome što sam gledala u Boogaloou. Ne želim ulaziti u sličnosti njihovih glazbenih izričaja, ali prepoznala sam istu vrstu predanosti izvedbi, onu u kojoj se glazbenik toliko unese u sviranje da to postane vidljivo i fizički.

Na samom kraju Ivana Jelinčić dobacila je Ružiću pitanje: „Što je ovo bilo?” To se, kako je priznao publici, pitao i sam Ružić. Na povratku doma razmišljala sam o tome koliko je umjetniku važno stalno istraživati što sve može napraviti s glazbom i vlastitom energijom, osobito u različitim razdobljima života. Ružić je i ranije donosio projekte koji su se razlikovali jedan od drugoga, a Playlista mog djetinjstva sigurno mu je otvorila neka nova vrata za istraživanje odnosa s publikom. Ne znam je li riječ o novom smjeru ili još jednoj etapi u njegovu radu, ali u Boogaloou se osjetilo da mu je stalo do toga da koncert bude više od izvedbe unaprijed poznatog repertoara. Bio je to pravi nostalgični povratak, ali nisam mogla ne misliti ni na to kako je ono što je nekoć stalo u Zvjezdanov stan preraslo njegove zidove i preselilo se u Boogaloo.

Ovaj je koncertni program već izveden u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, opatijskom Centru Gervais i zagrebačkoj Tvornici kulture, a nakon Boogalooa, na rasporedu su izvedbe u Čakovcu 23. listopada i u Pazinu 14. studenoga.

Zvjezdan Ružić / Foto: Igor Cecelja