Jurica Pađen: "Sve se oko nas mijenja, no u suštini sve ostaje isto"

Više od 40 godina glazba je centralni dio univerzuma Jurice Pađena. Nimalo ne žali, kaže, što je nakon fakulteta intuitivno pospremio svoju diplomu s ekonomije u ladicu. Za taj se fakultet (kojeg je, usput rečeno, završio i Mick Jagger) ionako bio odlučio isključivo iz praktičnog razloga: od kuće mu je bio udaljen tek jednu tramvajsku stanicu. Brojevi ga nisu posebno fascinirali, ali gitara jest. – Moj, iz tadašnje perspektive vrlo nesiguran posao, traje i danas. Imao sam sreće, ali i hrabrosti – kaže.

Baš ovih dana je stigla još jedna potvrda da je sjajno odabrao svoj put – Hrvatsko društvo skladatelja objavilo je njegov notni album. Svojevrsni je to, kako je rekla jedna beogradska novinarka, „hall of fame“ hrvatskih kompozitora: imena svega 17 autora su se do danas našla u toj ediciji.

– Izdanje sadrži 30 pjesama. Može se reći da je polovica poznata širem krugu ljudi, dok je druga polovica za prave fanove – kaže Jurica, dodajući kako je pjesme birao s mišlju da će na njima netko potencijalno početi učiti svirati gitaru. – Gledao sam da pjesme imaju dobru melodiju i tekst. I da netko, ako ih želi zasvirati na gitari na plaži, pri tome ne polomi prste – smije se.

“Nisam požalio šoubiznis.”

Croatia Records, Juričina izdavačka kuća, objavljuje i CD koji će ići uz notne zapise. A samo je izdanje obogaćeno i priličnim brojem fotografija iz raznih postava bendova u kojima je bio. U njegovoj biografiji stoje Azra, Parni valjak, Grupa 220, 4 Asa… I, naravno, Aerodrom, s kojim i danas aktivno svira i stvara.

Njihov posljednji singl „Živjeti svoj san“ s albuma “Dnevni rituali” redovan je gost regionalnih top ljestvica. Pa, živi li Jurica svoj san? – Mogu reći da živim. Nisam požalio šoubiznis. Siže te pjesme ide u smjeru da ljudi ionako uvijek nešto komentiraju. Nas je često strah tih komentara, no na njih se ne treba osvrtati, treba furati svoj film, probati ispuniti baš sve o čemu maštaš. Kad nisi opušten, nisi u sinkronizaciji. Energije te obilaze, a sam sebe isključuješ iz fantastično zabavne kozmičke igre – smatra.

Ono što želi reći je: – Ljudi, oslobodite se! Strahovi vode frustraciji – kaže.
A frustracije, govori, nema u Aerodromu. Brojni ljudi bendove uspoređuju s brakovima; rijetko koji brak pa i bend danas potraje desetljećima… – Aerodrom se održao jer ima dobre pjesme, pjesme koji ljudi i danas vole. Jedna novinarka čija kći je, kao i moja, na Tik Toku, mi je ukazala na to da je gotovo dvije tisuće videa snimljeno na melodiju “Obične ljubavne pjesme”. Također, naš YouTube kanal broji skoro 20 milijuna pregleda. I, ono što je najvažnije, publika na koncertima pjeva u glas, bilo da imaju 12 ili 62 godine. Stvar je, dakle, vrlo jednostavna: ako mi znamo svirati, a ljudi nas vole čuti, po meni je to sasvim dovoljan alibi da se jedan bend održi – priča Jurica.

“Danas široka publika nema visoke audiozahtjeve jer često glazbu slušaju na mobitelu.”

Ove je godine Aerodromu izašao i dupli vinil, dva LP-ja s najvećim hitovima, a za izdanje je omot radio veliki Lupino. Zanimljivo je promotriti; s jedne strane, glazba se reproducira na Tik Toku, a s druge se sve veći broj ljudi, među kojima su i mladi, vraća toplom zvuku ploče.

– Vinil se vraća jer su se ljudi zasitili tog digitalnog zvuka. Ploča ima tu prirodnost, kojoj se ljudi okreću intuitivno. Kao vatra. Kad dođeš na logorovanje, ne pustiš si vatru na ekranu, nego zapališ drvo kako bi čuo i pucketanje i osjetio toplinu. To budi tvoj praiskonski gen – kaže Pađen.

Tena Šarčević i Jurica Pađen

Smatra da su društvene mreže promijenile glazbu i to u priličnoj mjeri. – Uostalom, kao i svaka nova tehnologija do sada. Nekada su pjevači bili oni koji imaju jako grlo pa su onda došli mikrofoni. Pa su se pojavila pojačala koja su omogućila rock, a elektronske su naprave stvorile hip-hop, r’n’b… A, osim same glazbe, promijenio se i pristup slušanju. Danas široka publika nema visoke audiozahtjeve jer često glazbu slušaju na mobitelu. To je vrlo oskudna prezentacija glazbe. Zato glazba koja se danas radi možda i jest takva; ima malo bubnja, neku podlogu na klavijaturama, tonove koji zvrckaju… Nema simfonijskih aranžmana – govori.

“Generalno ne smatram techno muzikom, nego pokretom.”

U kontekstu toga gdje je i kakva je glazba danas zanimljivo je spomenuti sada već kultnu epizodu emisije Latinica iz 1995. godine, kojoj je tema bila techno glazba. U debati su, uz Juricu, sudjelovali i Dino Dvornik, Petar Dundov, Damir Cuculić… Žustra je to i zanimljiva bila rasprava, u kojoj je Pađen zauzeo vrlo čvrst stav da mašine ne mogu stvarati glazbu kakva bi ona trebala biti. – Koncept emisije je bio takav da moraš zauzeti stranu pa sam u skladu s time i bio rezolutan. Ali da, generalno ne smatram techno muzikom, nego pokretom. Muzika ima svoju definiciju, melodiju i harmoniju, a tu se često buba na najjače bez osvrtanja na osnovne kriterije. Neki su me techno fanovi napadali, no to je samo moja konstatacija, mišljenje, za koje imam i kvalifikacije. Svirao sam u najvećim bendovima ovih prostora, išao u nižu glazbenu školu, cijeli život slušam muziku. Pa valjda sam nešto i naučio – kaže Pađen.

26 godina nakon, smatra da je već tada predvidio razvoj nekih stvari. Govorio je o tome kako ne vidi način za opstanak takve glazbe. – Ako pogledamo sto najuspješnijih turneja u posljednjih 50 godina, na prvim su mjestima U2, Stonesi, Springsteen, ljudi koji sviraju mainstream glazbu. To pokazuju brojke: nema turneja s tom glazbom koje bi punile stadione, ako postrance stavimo festivale. Ljudi traže nešto prirodno. Mi nismo strojevi – priča, dodajući da ipak cijeni neke izvođače čiji se zvuk oslanja na elektroniku; voli Tuxedomoon, kalifornijske psihodeličare koji su bili „Radiohead prije Radioheada“, cijeni i Eurythmics, Human League, a posebice Depeche Mode…

“Stvari su gotovo iste kao one koje smo mi radili prije 40 godina. Nema nekog pomaka, nečeg što bi me oduševilo.”

– Sve je stvar toga kako ćeš napraviti tu glazbu. Nebitno je je li ona odsvirana na synthu, stablu ili čaši. Ja sam masu puta kao zvečku koristio kutiju šibica, lupali smo po stolcima, a Charlie iz Stonesa je lupao i po kanti za smeće. Da konačno riješimo tu dilemu: važno je samo je li to muzika ili ne – kaže.

Po tom je pitanju beskompromisan, kako kad se priča o tuđoj, tako i kada je riječ o njegovoj glazbi. Kaže da u više od 40 godina karijere nije izdao nijednu pjesmu iza koje ne stoji. – Kako? Vrlo jednostavno. One koje smatram neuspješnima nikada nisam ni snimao. A takvih ima da bih od njih sutra mogao snimiti dupli album – govori Jurica pa nastavlja: – Imam jednog prijatelja, kojem je drugi prijatelj svirao svoju novu pjesmu, a ovaj mu veli: “Dobro je to, da je promijeniti muziku i tekst, pjesma bi bila hit” – smije se.

Jurica Pađen

Na spomen novih bendova na našoj sceni kaže da nema imena koje bi posebno izdvojio. – Stvari su gotovo iste kao one koje smo mi radili prije 40 godina. Nema nekog pomaka, nečeg što bi me oduševilo. Dapače, volim kad ljudi sviraju rock, ali da me nešto otkačilo – nije. No mislim da je to kao sa svime u prirodi: postoje usponi i padovi, a renesansa je očito prošla. Danas sve obiluje produkcijom, ali nema velikih pjesama koje se pamte. Možda je to i do vanjskih okolnosti; brzine, tih novih medija, ljudi se ni ne stignu posvetiti glazbi. A pjesma je osnova svega. Čak ni McCartney nije napravio novi „Yesterday“. A i da ga napravi, vjerojatno ne bi bio kao u ono vrijeme. Kolektivni je senzibilitet bio drugačiji – smatra.

“McCartney je čovjek s izoštrenom frekvencijom, možda je nekim svojim rašljama uhvatio moju energiju.”

Kad je već spomenuo sir Paula – svi pamte slučaj u kojem je softver za glazbu utvrdio 97 posto podudarnosti između Pađenove “Samo me draga ne ostavi” i McCartneyjeve “Confidante”. A to je, uostalom, potvrdila i komisija HDS-a. – Ne mislim da se radi o kopiji, nego o fantastičnoj slučajnosti. Imam iz toga veliku satisfakciju, a to je činjenica da trenutno najveći glazbenik na svijetu i ja razmišljamo na sličan način. Pjesma ima sličnu temu, melodiju, napravljena je u istome tempu, koji je iznimno važan za pjesmu. Ona ide iz iste harmonije, aranžirana je na gotovo isti način… McCartney je čovjek s izoštrenom frekvencijom, možda je nekim svojim rašljama uhvatio moju energiju. Tko zna, vjerujem da je sve moguće i da mi ne znamo frtalj mise, a guramo se oko oltara – kaže Pađen.

Kad se promatra njegov bogat autorski opus, zanimljivo je primijetiti nekolicinu pjesmama na engleskom. Kultni „Otkazani let“ izvođen je i kao „Cancelled Flight“. Je li to bio pokušaj probijanja na svjetsko tržište? – Zapravo, nije. Nego mi je od Roberta Lekića, koji je živio u Njemačkoj i bio u udruzi za spas dupina, stigla ponuda da napravimo dobrotvornu ploču za održanje te vrste. I tako je nastalo izdanje „Dolphins Dance“. Postoji teorija da su dupini reinkarnirane duše svećenika s Atlantide, čiste duše. I nekako sam osjetio potrebu da ih održimo – prisjeća se.

“Sve se oko nas mijenja, no u suštnini sve ostaje isto.”

Osim za sebe i bendove s kojima radi, pisao je u karijeri i pjesme za druge autore. – Nastojao sam za svakog izvođača napraviti nešto što bi njima odgovaralo. Moraš se poistovjetiti s nekim, osjetiti drugu osobu, prilagoditi stvar njihovom zvuku – kaže.

U posljednjih nešto više od godinu dana nije previše pisao. Može, govori, napisati pjesmu u svakome trenutku i u roku od pet minuta, no to mu nije cilj. Želi u procesu stvaranja biti isključen, pustiti pjesmi da ona nađe njega. – Nisam previše komponirao zbog potresa, lockdowna, cijele zbrke. Ne bih rekao da su ljudi kao kolektiv nešto naučili iz tih situacija, generalno mi se čini da ljudi ne uče ništa iz prošlosti. Kao planetarni kolektiv, čovječanstvo, od antike do danas vodimo ratove, premda oni nikada nisu donijeli išta dobroga ili nešto riješili. Sve se oko nas mijenja, no u suštini sve ostaje isto. Zato Shakespeare danas zvuči kao da je napisan prekjučer: intrige, zablude, pohlepa, sreća, veselje, ljubav… Sve važne komponente koje određuju čovjeka se nisu pomaknule ni milimetar. Ono što se mijenja je tek njihov oblik – zaključuje.