07
velj
Priče

Kako je nastao čuveni gitaristički riff i pjesma "Smoke On The Water" grupe Deep Purple?

Ante Batinović i Claude Nobbs

Ante Batinović i Claude Nobbs /privatna arhiva

share

Uloga dima od požara i dviju čokoladnih bombonijera u povijesti glazbe

Tko je Funky Claude, lik iz pjesme koji spašava mladiće i djevojke u vatrom zahvaćenom teatru Montreux Casinoa na poslijepodnevnoj matineji, koncertu Franka Zappe i The Mothers Of Inventions?

Na prijelazu iz stare u novu godinu obilježava se pedeset godina od nastanka „Smoke On The Water“ i deset godina od smrti Funkyja Claudea. „Smoke On The Water“ nastala je i snimljena 4.12.1971., a Funky Claude umro je 10. siječnja 2013.

Nadimak Funky Claude u pjesmi „Smoke On The Water“ nadjenuli su Deep Purple jednom od najvećih glazbenih promotora u povijesti glazbe, Claudeu Nobsu – izumitelju, utemeljitelju i glavnom direktoru Montreux Jazz Festivala u Montreuxu na obali Ženevskog jezera u Švicarskoj.

Montreux

Kao golobradi mladić, rođen u Montreuxu (4.2.1936.), htio je postati školovani kuhar i to mu je i uspjelo u sredini poznatoj po ekskluzivnim školama za najviša svjetska obrazovanja hotelijera, ugostitelja i gastronomskih stručnjaka. Nije dugo radio kao kuhar jer je iz Turističkog ureda Montreuxa dobio ponudu da im bude računovođa, a svakim danom postajao je sve inovativniji turistički radnik.

No, istodobno, od rođenja je Nobs bio opsesivni ljubitelj jazza i u glavi je stalno imao misao o jazz festivalu na Montreux rivijeri. No, za takvo što trebao je podršku nekoga posebice jakog u Americi, moćnika u jazzu i američkoj glazbi općenito.

Našao ga je u Ahmetu Ertegunu iz američkog Atlantic Recordsa koji mu je izuzetno pomogao oko utemeljenja Montreux Jazz Festivala. Ahmet Ertegun je tursko-američki skladatelj, tekstopisac, producent i suosnivač te predsjednik velike američke diskografske kompanije Atlantic (otkrio je velikane soula, Otisa Reddinga i Arethu Franklin, Led Zeppelin i još mnogo važnih te važnoga za povijest glazbe).

250 000 festivalskih posjetitelja

Zato je na Montreux Jazz Festivalu već 1967., na prvom izdanju, nastupilo nekoliko velikana: Charles Lloyd, Keith Jarret i Jack De Johnette. Idućih godina i desetljeća nema velikana kojeg nije ugostio Claude Nobs pa je Montreux Jazz Festival postao velik, ako ne i veći od povijesno velikih američkih,  Newport Jazz Festivala i Monterey Jazz Festivala. Tim više što je nakon svega nekoliko godina Nobs jednostavno pozivao i velikane iz svih ostalih žanrova, rocka, popa, electra, world musica do Marianne Faithfull koja kazuje Shakespoerove sonete uz čelisticu u dvorcu Chillon iz 13. stoljeća, nekoliko kilometara od Montreuxa.

On je pozivao velikane iz povijesti, sadašnjosti i budućnosti svih žanrova. U dva tjedna početkom srpnja svake godine broj posjetitelja rastao je, da bi prije pandemije dosegao njih čak 250 000!

I nitko više nije pitao kako to da na jednom festivalu koje u imenu ima jazz nastupaju i Slayer, ZZ Top, Deep Purple, Led Zeppelin ili Pink Floyd. Da, I Pink Floyd! Sve je njih doveo isti promoter kojemu je bliski suradnik, a ne samo izvođač na festivalu bio Miles Davies, a još i više – Quincy Jones!

Montreux Jazz Festival i posebice Claude Nobs, totalni inovator glazbenih festivala u svijetu, stekao je toliku popularnost i ugled da bi svoje ekskluzivne koncerte davali u Montreuxu i nigdje drugdje jedan Prince ili Stevie Wonder! A da ne govorimo o mlađahnima koji bi padali u nesvijest kad bi dobili poziv za nastup u Montreuxu, bilo na obali jezera, Petite Theatru ili Laboratoriju ili auditoriju Stravinski -ovisno o tome kojeg su stilskog usmjerenja i trenutne tržišne vrijednosti. Estetski su uvijek morali biti vrhunski.

Požar u Casinu

No, vratimo se odgovorima na postavljena pitanja s početka teksta.

„Smoke On The Water, i riff i pjesma, nadahnuti su i stvarno su nastali u Montreuxu, a tamo je i snimljena te govori samo o (požarnom) događaju koji se zbio na koncertu Franka Zappe. Na koncertu su bili i članovi Deep Purplea. Doputovali su dan prije jer su odmah nakon koncerta Zappe i njegovih Majki trebali ući u teatar, postaviti opremu i uživo početi snimati pjesme za novi album Machine Head. Ispred Casina već je bio iznajmljeni mobile truck Rolling Stonesa.

Ali avaj!

Jedan posjetitelj, totalna budala, neki neuračunljiv tip u trenutku kad je Zappin Don Preston započeo solo na sintesajzeru u King Kongu, ispalio je signalnu raketu u strop od neke vrsti ratan palmi! Ne baš odmah, ali buknuo je pravi požar u kome je izgorjela ne samo sva oprema Franka Zappe i Majki, nego i teatar, Casino i cijeli kompleks za zabavu oko Casina.

Claude Nobs koji je organizirao i koncert Mothersa i snimanje Deep Purpleu osobno je izvlačio posjetitelje iz opožarenoga kompleksa. Tu se našla i 13-godišnja djevojka Michaela koja je dvadeset godina od događaja postala programer Montreux Jazz Festivala i često komunicirala s Deep Purpleom oko nastupa u Montreuxu. A što se tiče budale sa signalnim pištoljem, postoje riječi u pjesmi: „Some stupid with the flare gun.“ Claude Nobs ovjekovječen je u pjesmi nadimkom Funky Claude.

Deep Purple su Machine Head stvarno htjeli snimiti na pozornici teatra, mobilnim studijem Rolling Stonesa jer su htjeli na studijskom albumu zvučati što je moguće bliže koncertnom izdanju i zvuku. Nisu htjeli standardni studio za snimanje.

Ali, eto, zbog budale sa signalnim pištoljem koji je od policije identificiran, ali ne i uhićen pa je odmah pobjegao iz Švicarske, Deep Purple našli su se u problemu. Možda i ne (?!). Jer je tu bio svemogući Claude Nobs, tada još ne Funky Claude. Odveo ih je u Pavilion Des Sports, nasuprot kultnom luksuznom hotelu Montreux Palace gdje su se istu noć nekako posložili i započeli s probama.

I taman kad je Ritchie Blackmore izmislio poznati riff i odsvirao ga na svojoj Fender Stratocaster gitari, došla je policija i otjerala ih zbog remećenja javnog reda i naročito mira. Susjedi su se žalili na buku. Ne sumnjam. Deep Purple poznati su ne samo kao jedan od divljih, nego i najbučnijih rock bandova. A možete onda zamisliti kojom jačinom je Ritchie svirao takav riff i to u trenutku kad mu je prvi put u životu došao na um i srce i u ruke!

Sva sreća da je snimljen, jedino to od sve svirke. U tim trenutcima ničega drugog nije bilo, ni stiha ni melodije, ničega osim Ritchijevog riffa.  Snimljenog na vrpcu. Na kaseti sa snimljenom vrpcom nije bilo ni naslova jer ga nije ni bilo pa su napisali umjesto „Smoke On The Water: Truck No.1.“ Dvije godine nakon ovog događaja u Pavilionu su svirali Led Zeppelin, a bilo je i drugih velikana. Sve je to ‘privodio’ u Montreux Funky Claude.

Grand hotel i carica Sisi

Claude je morao naći novi prostor za snimanje u hladnoj noći u mirnom gradu kao što je Montreux usred zime. I našao ga je u gradiću pored Montreuxa, imena Territet. Gradić je bio naglašeno turistički i tog trenutka bez turista. Nobs je band odveo u zatvoreni Grand hotel koji je dio bajkovite priče o Territetu. Grand hotel bio je  hodnikom povezan s hotelom Des Alpes i u njemu je instaliran prvi telefon u Švicarskoj, a najglasovitija gošća hotela bila je Elizabeth Bavarska, carica Austrije i kraljica Ugarske u braku s carom Franjom Josipom I.

Njezin nadimak bio je Sisi, a to i danas izaziva trenutni interes žute štampe. U Territetu i hotelu Grand Sisi je sama boravila čak četiri puta, a navodno je u njemu bila i tjedan dana prije smrti u Ženevi. Car Franjo Josip I bio je s njom u Grand hotelu samo jednom.

Territet je bio atraktivno turističko odredište od sredine devetnaestog stoljeća u kome je instaliran prvi telefon u Švicarskoj, kao i prvi teniski teren u Švicarskoj (samo za engleske turiste, ne i za Švicarce), prva žičara, a i mnogi su umjetnici tamo živjeli (Freddy Mercury). Austrijski skladatelj Arnold Schonberg boravio je u Territetu dok je radio na operi Mojsije i Aron. Nije onda čudno što je Territet bio i stalna postaja Orient Expressa.

A silom prilika, ne kao carica Sisi ili engleski turisti, Deep Purple su se našli u Territetu, neko vrijeme, dok su snimali „Smoke On The water“ i Machine Head. E, sad možete zamisliti da im je tada pala na pamet Sisi ili nedaleki pansion u kome je boravio Lord Byron na putu za Grčku. Hodnike i neke sobe Grand hotela u kojima je i Sisi boravila morali su zvučno izolirati madracima i jastucima iz hotelskih soba, a iz jednog dijela ‘studija’ u drugi morali su preko balkona.

Kako su Deep Purple zbog požara u Montreuxu morali u Territet, tako je i Grand hotel – Des Alpes preživio  čak dva požara (1984. i 2012. godine) i oba je puta renovran. Ipak, zbog svoje arhitekture i svega ostaloga, obje zgrade dobile su klasifikaciju spomenika kulture. Ne znam dali i zbog toga što su Deep Purple u njemu snimili povijesne „Smoke On The Water“ i druge pjesme s albuma Machine Head.

Koji dan nakon prvog ulaska u ‘studio’ Grand hotela – Des Alpes u jedno rano jutro Roger Glover rekao je ostalima da je cijelu noć imao u glavi naslov za pjesmu nadahnut požarom i dimom iznad Ženevskog jezera od požara u Montreux Casino. Ritchie je imao riff, a tekst i glazbu svi članovi banda.  Tako je nastao „Smoke on The Water“ u kojoj Gillan pjeva ne samo o požaru, Zappi, Claudeu Nobsu nego i Grand Hotelu. Sve je to, eto, ovjekovječeno u pjesmi „Smoke On The Water“.

Što o pjesmi kažu članovi benda?

Pričao sam o tome, naravno, i s Gillanom u Beču 1997. i Gloverom, također u Beču, ali 2005. Bio je tu i Steve Morse, najdugovječniji gitarist u Deep Purpleu. Prije nekoliko koncerata Deep Purple u bečkoj Stadthalle. I nijednom im nije bilo teško ni dosadno o tome govoriti nakon toliko godina, kao što s guštom pjesmu izvode valjda stotisućiti put.

Ian Gillan: „Dogodi se da pred koncert ili tokom koncerta pomislim prije izvedbe da nećemo valjda opet ‘Smoke On The Water’. Ali to je samo trenutačno i odmah dobijem neki poseban adrenalin i radosno pjevam ‘Smoke On The Water’. Neupućeni kad vide naslov pjesme mogu pomisliti tko zna što je ‘pjesnik htio reći’.

Kad ono, nema tu nikakvih skrovitih značenja. To je veoma jednostavna pjesma. I jednostavno govori samo  o konkretnom stvarnom događaju, požaru, dimu iznad vode, dimu iznad Casina i Ženevskog jezera, Claude Nobsu koji je stvarno spašavao mlade posjetitelje izvlačeći ih iz opožarenog Casina. Dakle, pjesma nema ništa od nekakvih metafizičkih značenja ili nekih drugih kao ‘Child In Time’“.

Roger Glover: „Kad smo završili snimanje u tome hotelu, ‘Smoke On The Water’ bila nam je kao i druge  pjesme, ništa bolja od drugih, a najmanje je ijedan od nas i pomislio da bi to mogao biti hit. Ma kakav hit. A onda je tu stupio na scenu Claude Nobs koji kad je čuo gotovu ‘Smoke On The Water’, odmah je rekao da nam to mora biti prvi singl s albuma jer da je to pravi hit! Nismo ga poslušali i kao singl tek smo ga naknadno objavili. Bili smo iznenađeni uspjehom kasnije i, naravno, sretni.“

„Smoke on the water“ bila je, naprimjer, 426 na listi Rolling Stonea „500 najboljih pjesama svih vremena“, a 39 na listi časopisa Q „100 pjesama koje su promijenile svijet“!

Steve Morse: „Kad sam došao u Deep Purple sredinom devedesetih, naravno da sam imao poseban odnos prema tome kako ću ja izvoditi ‘Smoke On The Water’. Posebno jer sam nekoliko puta u SAD-u doživio jednu dodatnu priču o popularnosti i ugledu ‘Smoke On The Water’ među tisućama mladih gitarista koji tek trebaju kupiti prvu gitaru i početi učiti svirati. U mnogim dućanima u kojima su se prodavale i električne gitare bilo je predviđeno da potencijalni kupci u dućanu i isprobaju gitare.

Očito je najveći broj bio onih koji bi imali probu svirajući ‘Smoke On The Water’ Deep Purplea ili ‘Stairway to Heaven’ Led Zeppelina. To je bilo toliko masovno da su vlasnici dućana stavili ogroman natpis na kome je pisalo NO SMOKE ON THE WATER  and STAIRWAY TO HEAVEN! Ja osjećam svaki put posebno uzbuđenje kad sviramo ‘Smoke On The Water’. Prekrasna pjesma i prekrasan riff.“

Deep Purple – počasni gosti Montreux Jazz Festivala

Zbog svega Deep Purple su veoma često nastupali na Montreux Jazz Festivalu, nekih devet puta i svaki put s posebnim osjećajima. Osobno bi ih najavio Claude Nobs. U povodu 40 godina nastanka ‘Smoke On The Water’ u Montreuxu, Deep Purple održali su u auditoriju Stravinski i poseban koncert uz ‘full symphony orchestra’ kojim je ravnao Stephen ‘BK’ Bentley Klein. Inače, dim iznad Ženevskog jezera mogao se vidjeti  +nakon požara u Casinu eventualno 14. srpnja na najveći nacionalni francuski praznik kada bi jezero paradno nadlijetali francuski vojni avioni. Uzgred, međudržavna granica Francuske i Švicarske je negdje na polovici Ženevskog jezera.

Bilo kako bilo, i nakon smrti Claudea Nobsa Deep Purple rado dolaze svirati u Montreux. Jedan požar koji je izazvala budala sa signalnim pištoljem imao je za posljedicu jedno veliko prijateljstvo Nobsa i Deep Purplea. Ima takvih i sličnih slučajeva mnogo u Montreux. U stvarno ekskluzivnom intervju koji mi je Claude Nobs dao nekoliko mjeseci prije smrti, otkrio je neka slična prijateljstva u čudnim okolnostima.

Jedan od rijetkih intervjua Claude Nobs dao je i njemačkom redatelju Wimu Wendersu. Funky Claude umro je od posljedica nezgode koja se dogodila prilikom nordijskog skijanja, pao je u komu za Božić 2012. iz koje se nije probudio. Umro je u Lausannei 10.1.2013.,svega tridesetak kilometara udaljenoj od njegovog Montreuxa.

Na terasi auditorija Stravinski Claude Nobs dočekao me nekoliko mjeseci prije u košulji čijim dizajnom su dominirali isplaženi jezici, zaštitni znaci Rolling Stonesa. Naravno da sam bio iznenađen, mada sam negdje znao da su on i Keith Richards posebno dobri prijatelji sve ove godine.

„Naravno da ova košulja na meni danas nije slučajno. Rolling Stonesi ove godine slave 50. godinu postojanja, a ja 50. godina otkako sam postao glazbeni promotor. Svoj prvi koncert organizirao sam 1962. i bilo je to gostovanje Johna Lee Hookera u Švicarskoj“, radosno je s evociranjem počeo Funky Claude.

„A prvi koncert Rolling Stonesa u Europi, na kontinentu, organizirao sam 1964. Pokupio sam Rolling Stonese na aerodromu u Ženevi, u svom autu koji se raspadao. Oni su se pak prvi put u životu vozili avionom. Održali su koncert u Montreuxu i vratili se u Englesku. Tada je počelo naše pravo prijateljstvo.

Album Black And Blue snimili su uživo ovdje u Montreuxu. Keith Richards živio je godinu dana u Montreuxu pa smo postali veoma bliski. Poklonili su mi ovu košulju povodom naših obljetnica i veoma sam ponosan na ovu košulju.“

Funky Claude

Iako, dakle, dugogodišnji prijatelji, Claude Nobs nije uspio nikada ‘privesti’ Rolling Stonese za nastup na Montreux Jazz Festivalu. „Nije da nisam pokušao i to puno puta. Nikada nije upalilo. Mick Jagger bi mi na ponudu rekao obično: ‘Ja ne nastupam na jazz festivalima’. Nije pomoglo ni moje objašnjenje i argumenti: ‘Mick, pa ovdje su nastupali Led Zeppelin, Pink Floyd, Prince…’ Njemu je to jednostavno bio jazz festival. Zanimljivo, kad sam doveo Davida Bowieja, on je došao na pozornicu i rekao: ‘Čudno, ja nastupam na Montreux Jazz Festivalu!’

U stilu ‘Što ja to ovdje radim? A onda je izveo fantastičan show.“ Naravno da sam naročito htio saznati od Nobsa kako je došao na ideju da žanrovski proširi program jazz festivala. Imajmo na umu da je to vrijeme druge polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad su glazbeni žanrovi, stilovi bili strogo odijeljeni. Teško da je ljubitelj rocka cijenio jazz i obrnuto. Istina, kasnije došlo je do njihove simbioze, ali isto je tako bilo nemoguće konzumenta klasike uvjeriti u vrijednosti rocka. Claude Nobs bio je jedan od pionira i na obali Ženevskog jezera, podno Alpa, započeo je pravu revoluciju.

„Već 1968., drugu godinu Montreux Jazz Festivala odlučio sam uvesti i druge glazbene žanrove. Pomislio sam u jednom trenutku – možda da imam rock and roll i novu glazbu u programu, pridobio bih i cijelu novu generaciju. Šetajući ovuda uz jezero vidite roditelje s djecom i unucima. Ovo je doista festival za sve generacije.“

Mada sumnjičav oko toga je li to dobra ideja ili nije, upitao sam Claudea Nobsa je li svjestan da je jedna od najvažnijih osoba u povijesti glazbe. „Ne bih rekao. Samo znam da zbog toga što sam došao na ideju da vodim arhiv Montreux Jazz Festivala od samog početka 1967. danas imamo 5000 sati videa s koncertima na festivalu.

To je daleko najveća kolekcija videosnimki glazbe uživo koju danas nitko nema, ni jedna TV kuća na svijetu. U tijeku je priznavanje tih snimaka kao svjetske kulturne baštine od UNESCO-a. Sretan sam i pomalo ponosan na ono što sam stvorio, ali meni su ipak najvažniji glazbenici. Važna mi je masa ljudi koja dolazi ovdje u Montreux na festival pa ja i dalje dođem kao bivši školovani kuhar koji kombinira različito posuđe.“

Na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine

UNESCO je proglasio arhiv Montreux Jazz Festivala Claudea Nobsa, 5000 videosnimki koncerata, svjetskom kulturnom baštinom. Imao sam čast biti pozvan na jedan od rijetkih prijama Claudea Nobsa na njegovo imanje na 800 metara nadmorske visine, iznad Montreuxa, za VIP goste i rijetke glazbenike. Zbog izuzetno strme ceste od Montreuxa do imanja Nobs poslao je automobil da nemam slučajno problema s okukama i strminama.

Njegovo imanje su ustvari nekoliko preuređenih štala za krave i dvije planinske kućice s čijih platoa puca pogled na Ženevsko jezero i okolne Alpe. Posebno mjesto u ovom kompleksu predivno uklopljenom u netaknutu prirodu zauzima velika kuhinja, mali drveni bazen, dnevni boravci u kojima su pokloni velikih zvijezda Claudeu Nobsu (Freddy Mercury poklonio mu je kimono), a iznad svega „Bunker“ u kome je spomenutih 5000 videosnimki Montreux Jazz Festivala od prvog izdanja 1967. naovamo. E, „Bunker“ je posebna priča.

Na nekoliko nivoa precizno i kronološki poredane su kasete s vrpcama. Sve je, naravno, poput pravog obrambenog bunkera rađeno iz betona, s dizalom u sredini i posebno opremljeno uređajima za reguliranje temperature i vlažnosti zraka. Ovlaš sam bacio pogled na jednu od polica, a na kasetama su snimke Santane, Miles Daviesa, BB Kinga itd. Uistinu impresivno.

Aretha Franklin i čokoladne bombonijere

Bilo je, naravnom dosta anegdota, legendi i sličnoga u vezi toga kako je Claude Nobs uspio privesti na festival stvarno velikane i to u trenutcima njihove najveće slave i najveće skupoće na svjetskom koncertnom tržištu. Pitao sam Claudea Nobs je li istina da je Arethi Franklin ponudio u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća samo 5000 američkih dolara za nastup u Montreuxu?

„Ponudio sam da, 5000 dolara, ali ne Arethi nego njezinom manageru. A on mi je uzvratio: ‘Znate, druge zemlje i gradovi plaćaju 50 000 dolara!’ Pomislio sam, bio uvjeren, naravno da neće biti ništa od angažmana. Ostavio sam manageru dvije čokoladne bombonijere, jednu za Arethu, a jednu za njega na što je on rekao da će uručiti bombonijeru Arethi večeras kad se vraća u New York iz Detroita i da će me on nazvati sutradan ujutro.

Na to sam poučen iskustvom rekao sam sebi: ‘Zaboravi sve ovo, ništa od Arethe u Montreuxu’. Ipak, nazvao me sutradan u jutro u deset sati i rekao: !Arethi se svidjela čokolada. Doći će u Montreux!’ Zato je ta bombonijera vrijedila 45 000 dolara, razlika između onoga što sam platio i što su plaćali ostali gradovi.“

Slično je bilo mnogo godina kasnije s Grace Jones. Pristala je doći u Montreux, ali je pri tom prigovorila Nobsu da će dobiti honorar niti pola koliko plaća DJ-je.On je to negirao i rekao je da će joj darovati sat, na što mu je rekla da bi morao znati da ona nikada u životu ne nosi sat na ruci.

Ali ne bi Claude Nobs bio Funky Cloude, kad se ne bi snašao u trenutku, kao u slučaju s Deep Purple 1971. Nazvao je u  Milano svoju prijateljicu Angelinu Missoni da izmisli prikladnu haljinu za Grace Jones. Za nekoliko je sati iz Milana stigla haljina s dva kreatora s haljinom za Gracein nastup iste večeri.

Grace je bila oduševljena, a Nobs je komentirao: „Zaista dajemo sve od sebe da umjetnici budu zadovoljni!“ Svi su oni ne samo zadovoljni nego i oduševljeni cijelom atmosferom koja vlada u Montreuxu. Umjetnici su ovdje stvarno u prvom planu, čini se sve da se osjećaju ugodno. Pa onda nije čudo što su ti koncerti iznimni i uostalom zabilježeni na vrpce za povijest te spremljene u Bunker Claudea Nobsa.

Bowie, Stravinski, Hemingway, Mercury

Nije zgorega dodati ovome svemu neizravan povod velikom atraktivnošću Montreux Jazz Festivala.
Puno prije pojave festivala cijela Montreux Rivijera s vinskom regijom Lavaux bila je preko stotinu godina prava Meka mnogim umjetnicima iz najrazličitijih umjetničkih disciplina i krajeva svijeta. Igor Stravinski dugo je ovdje boravio i među ostalim napisao Posvećenje proljeću, u hotelu Montreux palace živjeli su Vladimir Nabokov i Ernest Hemingway, napisali dijelove nekih radova. David Bowie imao je kuće i vile u obližnjim Veveyu te Lausannei.

U Veveyu je dugo živio Charlie Chaplin i danas je tu i vila u kojoj je živio te muzej Charlieja Chaplina. Freddie Mercury valjda je najviše volio živjeti baš u Terittetu, dijelu Montreuxa. Posljednjih šest mjeseci života proveo je baš u vili na obali jezera. Na najljepšem dijelu obale u Montreuxu ponosito stoji kip Freddyija Mercuryja koga su svi ovdje obožavali, a naročito Claude Nobs. Očito je Montreux rivijera idealna ne samo za ladanje nego i za rad mnogih umjetnika.

Claude Nobs je toliko zadužio rodni Montreux da su gradski oci odmah po njegovoj smrti preimenovali glavnu ulicu u gradu uz jezero u Aveniju Claudea Nobsa. Tako se sad glavni ured Montreux Jazz Festivala nalazi na adresi: Av. Claude-Nobs 5, 1820 Montreux.

Moglo bi Vas zanimati