Putovanja i traženja koja opisuje Ljermontov u svojemu poznatomu romanu nisu tlo kojim ćemo proći pa je tek naslov taj koji nam nudi riječ za one kojima posvećujemo ovaj tekst – a to su junaci, dakako i žene – junakinje. I to oni koji nas ushićuju umjetnošću, kreacijom, glazbom koju slušamo i volimo. Naši suvremenici koji će s našim životnim vijekom imati vrijeme preklapanja, pa time i bogatiti rezervoar sjećanja, oblikovati kriterije po kojima primamo umjetničke izvedbe i djela te označiti (ponekad) i naš usud.

Prilika za osnaživanje povezanosti s živim izvedbama živih umjetnika

Život u doba pandemije omogućio nam je da virtualno zavirujemo u mnoge koncertne dvorane, ali je sasvim jasno da stvarni odlazak u onu dvoranu koja nam je, takorekuć, „matična“ u ova vremena postaje (rijetka) prilika za osnaživanje povezanosti s živim izvedbama živih umjetnika. Kada bude jasno da je jedna takva prilika ujedno i (možda) jedina (ili je barem, tek prva) u životnomu tijeku odnosno da nam je u Zagreb, u koncertnu dvoranu „Lisinski“ stigao fantastični orkestar Berlinske filharmonije – onda se odluka o sudjelovanju u primanju umjetničkog doživljaja koji su oni pripravili za svoju turneju donese i bez kolebanja. Komentar o visini naknade za ulaz u zagrebački hram glazbe te subote ostavljamo za neku drugu raspravu (baš kao i analizu publike u dvorani te večeri), a komentare o odabranim djelima za koncert ipak ne možemo otkloniti.

Kirill Petrenko i Berlinska filharmonija

Čaroliju živih izvedbi potvrdio je u kreacijama izvedbi magični rusko-austrijski umjetnik Kirill Petrenko (rođen u dalekome Omsku), sadašnji šef dirigent orkestra koji svojim performancama uistinu može nositi atribut jednog od najboljih na svijetu, dakle izvedbama djela koje su pripravili za prvi dio nastupa u Zagrebu (gradu koji već 60 godina ima, zahvaljujući Muzičkom biennalu Zagreb, status grada suvremene glazbe) – izvedbama genijalnih skladbi 20. stoljeća Bernda Aloisa Zimmermanna i Witolda Lutoslawskog (možda i prvim izvedbama u nas).

Orkestar koji će ujesen navršiti 140 godina od osnutka, orkestar koji ima slavni niz dirigenata koji su ga vodili, od Hansa von Bülowa, Arthura Nikischa i Wilhelma Furtwänglera do karizmatičnoga Herberta von Karajana koji je orkestar preuzeo 1954. (i doveo ga u Dubrovnik 1968. godine) pa Claudio Abbado, Sir Simon Rattle i od 2019. godine Kirill Petrenko – koji je upravo prije deset dana proslavio svoj 50. rođendan.

…djelo koje nosi poruku o odnosima moći i krhkosti, nade i očaja, očuvanja i uništenja

Orkestar koji njeguje odnos prema (globalnoj) publici i otvaranjem videoplatforme „Digital Concert Hall“, a uz Petrenka, tog samozatajnog junaka koji se zalaže upravo za izvedbe suvremenika, suvremene glazbe i one koja nam je u bliskoj prošlosti 20. stoljeća, otvara se širenju repertoara pa je i prošle godine u siječnju vodio praizvedbu naručene skladbe islandske kompozitorice Anne Thorvaldsdóttir, Catamorphosis .

Upravo to djelo nosi poruku o odnosima „moći i krhkosti, nade i očaja, očuvanja i uništenja“, a moćno porinuće u Berlinu nastavlja se izvedbama i tijekom ove godine.  No, djelo koje se gotovo rimuje, Photoptosis Bernda Aloisa Zimmermana (1918.-1970.)  iz 1968. godine, nosi tragove hipersenzibilnosti skladatelja koji tu višeslojnu partituru uranja u apokaliptičnu viziju tragičnoga kraja, moćno je otvorilo susret s orkestrom najfinije pročišćenosti zvuka u složenoj teksturi koju smo mogli naslutiti iz pomno pripremljenog teksta u programskoj knjižici (tekst muzikologa Davora Merkaša) i možda prepoznati neke od citata koje je znakovito Zimermann upleo u svoj siže.

Također i veličanstvena Prva simfonija Witolda Lutoslavskog (1913.-1994.), našeg suvremenika – baš povezanog i sa Zagrebom i već spomenutim MBZ-om preko narudžbe njegove skladbe Trois poèmes d’ Henri Michaux, i još jedna mogućnost da upoznajemo i sebe i svoje vrijeme kroz umjetnički zor junaka našeg vremena, onih koji umjetnošću vide i detaljnije, ali i obuhvatnije.

Art Attack

Zato junaci poput svakog člana orkestra, koji je baš i satkan od najboljih, zato junak poput Kirilla Petrenka, daju nove zamahe glazbi koju su pisali opet junaci, oni koji u hijerarhiji ostaviše najviši trag, a to je partitura.

Je li Brahms (bio) lakši zalogaj od suvremenika, neka je druga tema, a događaj koji može potaknuti i Firentinski sindrom odnosno Art Attack, napadaj zbog tolike ljepote i savršenosti, otvorio je obzor prema onima koji su naši suvremenici, koji prate i pate isti tijek povijesti našeg vremena pa se odmah koncert održan večer prije u spomen na velikog dirigenta Lovru plemenitog Matačića (koji je i sam bio povezan upravo s Berlinskom filharmonijom) ponudio kao susret s junacima prošlih stilskih formacija, gigantima orkestralnih formata – Richardom Wagnerom i Richardom Straussom, a naš suvremenik Marko Letonja pokazao se dostojnim dirigentskim odabirom takve prilike.

Marko Letonja i Zagrebačka filharmonija; Foto: Marko Lukunić / PIXSELL

Krenuli smo s najvećim i sasvim sigurno neponovljivim doživljajem te događajem uopće za ovu godinu (možda i u širim razmjerima), ali i ponovno slušanje izvrsne partiture Self-fulfilling Prophecies suvremenika iz našeg podneblja, Srđana Dedića, na koncertu Cantus Ansambla, potvrdilo je one prve dojmove o izuzetnosti djela još na praizvedbi u Osoru te podsjetilo da junaci žive i djeluju oko nas.

Umjetnici su baš kao junaci (iako će ih možda i zasmetati ova titula) i upravo je njihov senzibilitet i njihovo kreiranje zvuka, riječi, slike ono što našu stvarnost čini drukčijom, punijom, istinskijom i protežnijom u razumijevanju različitih dimenzija života..

Porin

Suvremenik nam je bio i velikan Lovro von Matačić (1899.-1985.), ali i suvremenik nam je Valter Dešpalj (1947.) koji je upravo primio nagradu imena velikog dirigenta, dodajući još jedan vrijedan dijamant u krunu svojih nagrada i priznanja – junak svim violončelistima, a posebice onima koji su imali tu privilegiju biti njegovi učenici.

Jedna je njegova učenica bila Monika Leskovar, sada i sama pedagoginja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ustanovi koja slavi svoje stoljeće postojanja i ugleda, a jedan je učenik bio i mladi karizmatični violončelist Vid Veljak, koji je još jedan junak iz priče o posvećenosti glazbi suvremenika te junak iz vijesti o nominacijama za nagradu Porin.

(Porin je stvarni junak iz istoimene opere koju je napisao, ali praizvedbu nije doživio Vatroslav Lisinski, onaj po kojem je dvorana s početka ovog teksta dobila ime, dvorana koja se uz HRT pobrinula da se njegove opere objave i kao notna izdanja Muzičkog informativnog centra i kao diskografski projekti HRT-a.)

I da – nominacije za glazbenu nagradu Porin, njezino 29. izdanje, ukazale su na neke nove junake, ali i junakinje naše glazbene scene. Preskačemo prve kategorije i u onima koje su posvećene klasičnoj glazbi čestitamo projektu Sanjarenje, kojim su mlada violinistica Katarina Kutnar i pijanistica Katarina Krpan osvojile svih pet mogućih nominacija, dok je album Resonance(s) Vida Veljaka prikupio četiri nominacije.

Ako bismo te brojke upleli u naslove objava o nominacijama, onda bi glasili ovako: najviše nominacija (osam) osvojio je Damir Urban&4, a potom Katarina Kutnar i Katarina Krpan pet, dok Gibonni, Matija Cvek i Vid Veljak imaju četiri nominacije, a 2 CELLOS, Šimun Matišić, Zvonimir Šestak i projekt Nikole Fabijanića uz Acoustic Project Strings po tri nominacije.

A sva tri albuma koja su u kategorijama klasične glazbe osvojila najviše nominacija nose i tragove, odnosno glazbu suvremenika, kao i  CD The Wonderful Monster of Time Zagrebačke filharmonije s orkestralnim partiturama suvremenika koji je osvojio nominaciju za najbolji album.

Zato je pravi posao, pravo junaštvo orkestra da publici koju privlači ponudi poznanstvo s tako velikim imenima našeg vremena

Junaci koji glazbu suvremenika pomno pripremaju za izvedbe i snimanja, objave na CD-ovima ili svim raspoloživim platformama za distribuciju glazbe, ti junaci, a bogme i junakinje, uvijek su dragocjeni sudionici i zapravo nositelji života glazbe – jer, publika koja je ispunila dvoranu Lisinski te subote 19. veljače, došla je slušati Berlinsku filharmoniju, možda su povezali i novo ime na čelu orkestra, ali vjerojatno nisu došli (barem većina) zbog Zimmermanna ili Lutoslawskog, i zato je pravi posao, pravo junaštvo orkestra da publici koju privlači ponudi poznanstvo s tako velikim imenima našeg vremena.

Pravi put kroz interpretaciju partiture ujedno je i najteži, najriskantniji za skladatelje – ali, ako tumači glazbe uistinu jesu junaci i junakinje, onda skladatelji mogu zahvalno uživati u njihovim ostvarenjima.

Pijanistica Katarina Krpan i violinistica Katarina Kutnar / Foto: Marko Pletikosa

Tumači glazbe su ujedno i prva publika i kritika djela, i kada uzimaju nova djela svojih suvremenika, odgovornost za taj delikatni zadatak prijenosa nečije zamisli preuzimaju s poštovanjem i posvećenosti. Dakako, u svijetu idealnih odnosa, harmonija i umjetničkih dosega – svijetu kakvim želimo biti sudionici.