Mirela Priselac Remi: pismo mladoj autorici

”Skini se!”
”Jeb’o bi te, mala!”
”Baci sisu da se igramo!”

Sve ćeš to čuti na pozornici, između dvije pjesme koje izvodiš.
I sve to gađat će te gdje si najtanja. Razmišljat ćeš o tome danima, tjednima. Overthinkati, misliti da si možda negdje pogriješila. Ali nisi.
Neće biti lako.
Neće. Biti. Lako.
Bolje da ti to odmah kažem, na početku.

Možda si negdje čula, netko ti je rekao, da je ovaj muzički posao laganica i ako si talentirana, ne moraš mnogo raditi. To su možda najveće laži koje kolaju o nama muzičarkama, autoricama, tekstopiskinjama (vidiš, ova riječ ni ne postoji – eto toliko će teško biti). A pogrešnih percepcija o nama ima milijun – da smo do hita došle preko kreveta, da smo popušile radijskom uredniku da pusti pjesmu, da pjevamo na playback, da smo samo lijepo lice koje nije kadro složiti dvije smislene… Sačuvajbože da smo talentirane i da smo marljivo radile za sve što smo stekle.  Jer malo ljudi zna da je ovaj naš muzičarski posao rudnik, pokušaj pogreška, da same i sjebane pišemo svoje pjesme da prvenstveno nama bude lakše. Da tresemo dušu na papir ili pred mikrofonom jer nas na to tjera neka nevidljiva, čarobna sila koju je teže uhvatiti nego polarnu svjetlost. Ali kada je uhvatimo, obasjamo sve oko sebe. I pometemo sve svojom nevjerojatnom karizmom, neponovljivim talentom, neprikosnovenim umjećem i neviđenim radom. Rad, rad i samo rad. Deset pjesama smisli i komponiraj, devet baci u recycle bin, jednu snimi. To je, draga moja, izvanredan prosjek.

”Skini se!”
”Jeb’o bi te, mala!”
”Baci sisu da se igramo!”

I znaš što? Skini se, ako želiš. Izgledaj kako želiš. Obuci najkraću suknjicu i vladaj scenom. Izadji samo u grudnjaku. Izađi bez grudnjaka. Zakopčaj se do grla. Budi u oversized hudici. Budi slobodna da izgledaš kako sama želiš. Baš onako kako je tebi najugodnije i najviše seksi. Ako trebaš mali push u pravcu samopouzdanja i samorealizacije, izmisli scensko ime i scenski identitet. Ako Beyonce može smisliti Sashu Fierce, možeš i ti. Ako Mirela može smisliti Remi…

Ali nije samo okolina tu da ti podmetne nožicu… Dok pišeš, dok komponiraš, dok stojiš pred mikrofonom ili daješ intervju, čut ćeš i onaj zao glas u sebi. Njega riješi sama sa sobom, dok ležiš u krevetu i gledaš u strop, a suze ti se slijevaju u uši. S tim zlim glasom u glavi povedi najveću od svih bitaka i napiši mu stotinu pjesama. Napiši mu svoj manifest samopouzdanja. Jer si ogromna, snažna i magična. To ti govorim sa stopostotnom sigurnošću. Jer ima u nama pjesnikinjama, muzičarkama, to neko malo mjesto iz kojeg izlazi najveća ljepota svijeta. Poriv da se kreativno izrazimo i učinimo svijet boljim.

Ali neće biti lako.
Neće. Biti. Lako.
Bolje da te na to podsjetim i na kraju.

Ali znaš što? Radiš najljepši posao na svijetu, bez pretjerivanja. Posao zbog kojeg ćeš više zavoljeti sebe i svijet oko sebe. Posao zbog kojeg ćeš postati mudrija, bolja i ranjivija. A iz te ranjivosti, napisat ćeš svoje najbolje pjesme. I te tvoje male himne čut će netko u pravom trenutku, netko tko se bori sam sa sobom, s okolinom, s očekivanjima ili strahovima i dogodit će se klik. Taj netko kroz tvoju će pjesmu naći snagu i osjetiti se manje samim/samom. Bit ćeš glas osobe koja glasa nema. Ponudit ćeš, kroz svoju muziku, utjehu nekome kome ona treba. Kao i tebi.

I u tom trenutku, znat ćeš da sve ovo ima smisla – svaki pokušaj, svaka odbačena rima, svaki falš ton, svaka nezgoda na pozornici ili podsmjeh. Sve će to imati smisla.

Vjeruj mi.

Sretan ti Dan žena, kolegice moja.