01
sij
Kolumne

Prekrasno čudovište vremena

Prekrasno čudovište vremena

Musikverein, Beč Foto: Li Sun

share

Jedinstven globalni fenomen trenutaka uz izravni prijenos Novogodišnjeg koncerta iz Beča ili (za sretnike) posebni trenutci pribivanja u posvećenoj publici Musikvereina prvog dana prema kalendarima, zasigurno nije promaknuo nikome u životnome tijeku: uz kolačiće i mirise iz kuhinje, tročetvrtinsko cupkanje, možda i dirigentsko zamahivanje, a u nekih i okretni ples – sve uz eurovizijski moment(um) koji iz središnje Europe i austrougarske zasade glazbene kulture ostvari opsadu svijeta.

I nije taj bečki jedini novogodišnji glazbeni vatromet prim(am)ljivih melodija i jednostavnih ritmova, svaki se orkestar trsi kraj i/ili početak kalendarskih dana otvoriti najširoj publici odnosno prizvati mistične moći glazbe da nam uzdigne dušu u predjele zadovoljstva i razonode.

Orkestar nije samo u blagdanska vremena mamljiv faktor klasične glazbe

No, čudesni zbor zvukova različitih, a pritom brojnih (iako, vrlo pomno u razmjerima određenih) glazbala, odnosno ono što poznajemo i prepoznajemo kao orkestar nije samo u ova blagdanska vremena mamljiv faktor klasične glazbe. Još iz one „rupe“ iz koje je orkestar izašao, a ime ponio, odnosno nakon mogućnosti da ponese još jednu starogrčku naljepnicu ljubavi prema harmoniji (filharmonije, to jest), povijest se tog najvećeg glazbala, najosjetljivije duše i najranjivijeg tijela lijepo razvijala uz nova djela koja su za sve te i takve mogućnosti zvukova te zvučanja pisali aktualno živući skladatelji.

Tonsko bilježenje “čudovišnih” vremena

Zanimljivo je da se tek u naše vrijeme orkestri okreću repertoarima „provjerenih“ partitura, omiljenih melodija i poznatih djela (poželjnim) brojnim pretplatnicima i posjetiteljima. Tek se manji krug ansambala odlučuje posvetiti suvremenosti, aktualitetu novih i svježih partitura koje tek čekaju procjenu te ocjenu kvalitete i izdržljivosti na reperotaru. Tim je veća važnost, značaj i postignuće, a za glazbu našeg vremena dragocjen trag, kad orkestar poduzme izazov praizvedbe ili ponovne izvedbe recentnog djela, a ponekad dobijemo i nosač zvuka koji svjedoči tim „čudovištima“ vremena, odnosno novim partiturama.

Smionost glazbenog Zagreba u doba prije filharmonije

Skoknemo li, pak, stotinjak godina unatrag (jer, stoljeće zna biti dobra mjera napretka, recimo) – naići ćemo na povijesni uistinu i takozvani Povijesni koncert hrvatske glazbe, odnosno prvi simfonijski koncert mladih hrvatskih skladatelja. I simfonijski i mladih, a napose hrvatskih skladatelja – sve to u Zagrebu u kojem još nema službenog simfonijskog ili filharmonijskog orkestra, tek nasljeđe muziciranja koje tome stremi (o pitanjima obljetnica orkestara, možda nekom drugom prilikom). Jedan kazališni orkestar izveo je šest novih djela, šestero tada mladih imena hrvatske glazbe – jedno je djelo danas ostalo kao najpopularnije, dapače, odjeknulo je u svjetskim razmjerima.

Dakle, u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu (današnjem HNK u Zagrebu), njihov je orkestar pod ravnanjem Fridrika Rukavine praizveo stilski raznolika djela: Koncertnu predigru Krešimira Baranovića, tada dvadesetdvogodišnjaka, potom Notturno tridesetpetogodišnjaka Božidara Širole za sopran i veliki orkestar, Simfonijski andante Franje Dugana starijeg (ujedno i nešto starijeg, već u petom desetljeću), Simfonijski scherzo najmlađeg među njima – dvadesetogodišnjaka Svetislava Stančića te taj važan i međunarodno sada poznati Koncert za klavir i orkestar Dore Pejačević, koja je tada imala trideset godina. Na kraju i Karneval dvadesetsedmogodišnjaka Antuna Dobronića.

Ishodišta nove hrvatske glazbe

Fascinantnost ideje koja je tada ostvarena, a ponovljena kao reminiscencija prije pola stoljeća pod vodstvom dirigenta Borisa Papandopula, pokazala je put i aktualnom Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije koji je sva djela izveo u svojim ciklusima te ih snimio i ove godine objavio na dvostrukome nosaču zvuka 1916. Povijesni koncert –stoljeće poslije, koji se tako nedvosmisleno nadaje kao lektira svakome tko želi prelistati početke odnosno „ishodišta nove hrvatske glazbe“.

Rezidencijalni status važna je i potrebna prilika autorima da pišu za veliki orkestar

Stoljeće kasnije, spomenuti orkestar odnosno HRT uvodi status rezidencijalnog skladatelja/skladateljice i pruža dragocjenu, važnu te potrebnu priliku autorima da pišu za veliki orkestar, pružajući i drugima uz to prilike za prve ili ponovne doživljaje svojih orkestralnih partitura. Ova je godina tako otvorila put zanimljivoj kreaciji imenom Dystopia Krešimira Seletkovića, ali je godina donijela i novu partituru opsežnog naslova Davora Branimira Vinczea (Reimagination of Ravel’s Reiteration of Mussorgsky’s Reconfiguration of Hartmann’s Pictures) te zahvaljujući Muzičkom biennalu Zagreb ostvarenje narudžbe iz radionice mladog Matka Brekala (skladba Gaul), uz ponovni susret s partiturom Sande Majurec (Springs) koju je na jednom prošlom biennalu praizvela Zagrebačka filharmonija.

A taj je orkestar, slaveći ove godine obljetnicu i značajno gostovanje na prestižnome festivalu Enescu, pružio priliku ponovnog slušanja nekih partitura iz vlastite „zalihe“ naručenih orkrestralnih delicija – od Why Not Dalibora Bukvića i nagrađivanog Simfonijskog stavka Srđana Dedića, do skorašnje siječanjske izvedbe skladbe Animo Krešimira Seletkovića – čiju smo recentnu orkestralnu partituru, nastalu 18 godina nakon ove prve imali prilike čuti u studenom uz Simfonijski orkestar HRT-a, odnosno imali u prošlom odlomku.

Skrivena blaga

I vrijedno je i dobro da ta dva stožerna orkestra u Hrvatskoj sviraju, naručuju, snimaju te objavljuju orkestralna djela živih skladatelja. Upravo je Zagrebačka filharmonija u slavljeničkoj godini objavila i nosač zvuka (čiji smo naslov preveli i posudili za ovaj tekst, a zapravo je naslov jednog od djela sa CD-a) koji donosi i skladbe iz ne tako davne povijesti prošlog stoljeća (Dubravko Detoni, Berislav Šipuš, Marko Ruždjak, Frano Parać, Ivo Josipović), ali i primjerice orkestralnu skladbu Modri val Olje Jelaska koju je naručio HRT (u prvoj skladateljskoj rezidenciji) i predstavio u međunarodnome projektu International Rostrum of Composers, koji je u pandemijskoj godini odlučio posvetiti se skladateljicama pod motom „Hidden Treasures Mixtape“.

Siječanjski koncert koji je uvrstio Seletkovićev nagrađeni Animo Zagrebačka filharmonija posvećuje jednom od svojih šefova dirigenata, koji je bio i šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, dirigentu koji je bio i važan pedagog, a preminuo je upravo na Novu godinu 2014. godine. Milan Horvat, veliki i dragi maestro, jedan je od nezaobilaznih tvoraca naše orkestralne scene, baš kao i maestro Pavle Dešpalj koji nas je nedavno napustio, ostavljajući snimku opere Porin svojim zvučnim testamentom.

Dirigenti alkemičari

Mistični fluid između dirigenata i orkestara uvijek je bio razlog da istu partituru slušamo i doživljavamo drukčije u različitim izvedbama. Koliko su dirigenti time postavljeni ili zatečeni kao stvarni moćnici glazbe i što uopće mogu s tim ogromnim „instrumentom“ različitih osobnosti i duša u nekoliko pokusa ostvariti, da bi njihova kreacija tuđe kreacije dobila život te koliko će pomoći skladateljima iz onih prethodnih redaka koji čekaju svoje praizvedbe, a koliko će glazbu povesti nekim drugim putem – uvijek je najiščekivanija istina dok sjedimo u publici, manje se ili više meškoljimo i nakašljavamo, a orkestar se ugađa prema znaku koncertnog majstora.

Jesu li dirigenti zatečeni kao stvarni moćnici glazbe

Taj gotovo magijski obred koncertne izvedbe u kojoj trenutak znači sudbinu, a „Glazba kao alkemija“ dolazi u život, i dalje je neprijeporno omiljen oblik komunikacije glazbene umjetnosti. O alkemiji čitamo i u nedavno objavljenoj knjizi (već citiranog naslova), u kojoj radijski kolega s BBC-ja Tom Service prati velike orkestra i njihove dirigente.

„Gergijev ne stvara glazbu uzmasima ili zamasima, nego drhtanjem i vibracijom prstiju, eksplozivnim pokretima laktova, silovitim trzajima ramena i čak bestijalnim grlenim zvukovima“, bilježi Service, a pravo živo iskustvo upravo izvedaba pod ravnanjem Valerija Gergijeva svakome će biti doživoživotni suputnik.

Na jednome kraju i drugom početku

Zašto su upravo orkestralni koncerti mamac publici, zašto će na novogodišnje i slične prigodne koncerte pohrliti i oni koji inače nemaju interes za „prave“ simfonije ili koncertantnu glazbu, možda je tema za neko pomnije istraživanje, ali će nas Novogodišnji koncert iz Beča prizvati u pozitivno ozračje, začinjeno dragim sjećanjima i to zahvaljujući Europskoj radiodifuzijskoj uniji te prijenosima u više od 90 zemalja za desetke milijuna gledatelja.

A jedan će novogodišnji koncert biti poseban za hrvatsku glazbu, osim onog već tradicionalnog koji donosi valcere, polke i druge špelancije uz Tamburaški orkestar HRT-a: u isto vrijeme će u Münchenu u Gärtnerplatztheatru biti novogodišnji koncert skladatelja nekadašnje Austrougarske monarhije pa će naš Matija Meić zapjevati ariju Postolara iz opere Postolar iz Delfta Blagoja Berse.

A baš bismo mogli poželjeti ponovno izvođenje deset godina nakon zadnje postave u HNK u Zagrebu. I baš bismo mogli, kao postolar Piet iz te operne bajke, poželjeti „sretne cipele“, ali ih i mudro iskoristiti u danima novih datuma.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.

Moglo bi Vas zanimati