Velški tigar, Tom Jones, nastupio je 2011. u zagrebačkoj Areni. U novoj kolumni “Sa sunčane strane”, Boris Hrepić Hrepa prisjeća se emotivnog susreta s velikom zvijezdom…

Dida Ante Vrgoč, po kome je moj mlađi sin dobio ime, bio je stameni muškarac starog kova. Već sa 16 godina je, sredinom pedesetih prošlog stoljeća, iz rodnih Pribuda u dalmatinskoj Zagori otišao u svijet trbuhom za kruhom.

Osim gladnog trbuha, njega je na put nagnalo i srce gladno avantura. Ljubitelj glume i kaubojskih filmova odlučio je krenuti stopama Johna Waynea, Kirka Douglasa i Burta Lancastera. U tom ga je naumu spriječila tek revnosna pogranična policija koja je golobradog mladića uhvatila kako pod okriljem noći preskače bodljikavu žicu koja je našu mladu socijalističku državu čuvala od trulog kapitalizma. Eto, da se te noći naš hrabri Ante dokobeljao tog trulog zapada i željenog Hollywooda, ova bi priča sigurno krenula nekim drugim tijekom i možda bi dida postao slavni akcijski glumac s zvučnim imenom Antony Vrgok. No, dida Ante se ipak na kraju morao zadovoljiti nešto manje atraktivnijim poslom taxi vozača u Stuttgartu.

Susret s kraljem

O životnim putešestvijama dida Ante mogla bi se napisati i zasebna knjiga, no ja ću vam ovom prilikom ispričati jednu rock priču iz njegove biografije. Živeći i radeći u Zapadnoj Njemačkoj, dida Ante je krajem pedesetih te tijekom slavnih šezdesetih imao prigodu na koncertima vidjeti i odslušati rock kapitalce Rolling Stonese, Beatlese pa čak i kralja Elvisa, i to dva puta! Jedan od tih pohoda Kralju dogodio se u američkoj vojnoj bazi u kojoj je Elvis bio na odsluženju vojnog roka. Poučen iskustvom nesretnog bijega u Hollywood, dida Ante je spretno preskočio ogradu vojne baze te osobno upoznao redova Elvisa kojeg je opisao kao pristojnog, kulturnog, skromnog i naočitog mladića koji je s njim rado proćakulao na priučenom njemačkom jeziku.

Didi je uvijek bilo žao što toj respektabilnoj niski nije pridodao njemu najdražeg pjevača, Toma Jonesa.

Vrativši se iz bijelog svijeta, dida je osnovao obitelj i taxirao po Zagrebu. Mada u duši veliki ljubitelj i interpret sevdaha, u taxiju je često slušao B.B Kinga, Whitesnake, Z.Z. Top te omiljenog mu Mr. Jonesa. I bilo bi to i tako i dan danas da ga par dana poslije njegovog sedamdesetog rođendana u listopadu 2010. nije strefio srčani udar, a zatim i moždani koji su ga trajno makli s asfalta zagrebačkih ulica.
Vrijednom i radišnom didi Anti, koji je i u poznim godinama brinuo o svom atletskom izgledu, novo nametnuta privezanost za dnevni boravak te otežano kretanje i govor teško su padali i mi ukućani smo se trudili nekako mu olakšati situaciju.

Spas od depresije

Kći mu Antonija i moja malenkost uključivali bi ga u naše svakodnevne Sunnysiders glazbene probe i pripreme za International Blues Challenge u Memphisu gdje smo u veljači 2011. branili boje Hrvatskih Blues Snaga. Sklopljenih očiju pratio bi našu svirku te tu i tamo poput dirigenta prstima pratio i naglašavao ritam. Znao bi ponekad i sam uzeti gitaru i drndati na njoj neki ritam u E duru. Na starom masivnom regalu stajale bi, kao ukras, dvije frule iz njegovog rodnog kraja, dvojnica i trojnica – dida bi znao i njih zasvirati, no nije bio zadovoljan pokazanom vještinom koja je bila znatno otežana zbog posljedica moždanog udara. Vrijeme je teklo i mada se dida solidno oporavio i bio u stanju gotovo sve samostalno obavljati, spoznaja da više neće moći raditi sve ono što je volio sve ga je češće bacala u depresiju.

No negdje krajem ljeta 2011. pojavila se vijest koja nam je privukla pozornost: u Zagrebačku Arenu stiže slavni velški tigar Tom Jones, omiljeni pjevač našeg dida Ante!

Kao vino

Nije bilo čudno što je dida Ante volio i poštovao Tom Jonesa s obzirom da je i sam bio slične životne priče a i naravi, a uz to bili su i vršnjaci. Tom dolazi iz siromašne rudarske obitelji iz ruralnog dijela Walesa i put k slavi mu nije bio nimalo lagan. Urođenog macho izgleda, s njim se nije dalo zajebavat: poznata je priča da je jednom prigodom skinuo jaknu i krenuo mlatnit Johna Lennona isprovociran nekom tipičnom Lennonovom upadicom na njegov račun. U tome ga je u zadnji čas spriječio menadžer.

Dotičnog Toma Jonesa i nisam specijalno glazbeno gotivio, meni je bio neka mješavina kasnog, nerokerskog Elvisa i Miše Kovača: razdrljeni pjevač koji je pjevao slatkaste balade i nije imao nijednu tipično rokersku pjesmu. Bluesa, mog omiljenog glazbenog pravca, u njegovoj diskografiji nije bilo ni pišljivog boba. Moj prika i glazbeni pobratim Denis imao je tek jednu njegovu kolekciju hitova koju je, pak, kupila njegova majka Janja, ljubiteljica Tomovih dlakavih prsiju.
S godinama je Tom je dobivao na kvaliteti, snimio je nekoliko izvrsnih albuma obrada i dueta, ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najstariji pjevač koji je osvanuo na prvom mjestu svjetskih top lista, da bi 2010. snimio album na kojem je bilo, gle čuda, i nekoliko izuzetnih blues skladbi. Razlozi za odlazak na koncert legende odjednom su se udvostručili!

Avantura počinje!

Uz prodaju karata, organizatori su nudili i nagradnu igru u kojoj je glavni zgoditak bilo službeno upoznavanje i fotografiranje s Tomom prije samog koncerta. Zadatak je bio navesti razlog zašto se baš mi želimo upoznati s zvijezdom. E, tu je moja novootkrivena spisateljska vještina prvi put prepoznata budući da im se očito svidjela pomno složena priča u kojoj sam objasnio razloge zbog čega bi se gospodin Vrgoč trebao upoznati s Mister Jonesom. Nekoliko dana kasnije, dobili smo obavijest da je dida dobio nagradu!

Zbog didinog otežanog kretanja i problema u verbalnoj komunikaciji, dozvolu za upoznavanje dobio sam i ja, kao njegov pratitelj. Dida se dugo spremao za taj dan, vježbajući svakodnevno hod, a i govor, ponavljajući naučeni pozdrav na engleskom jeziku. Da avantura bude još neizvjesnija pobrinule su se i meteorološke prilike te je cijeli dan padala ledena kiša i susnježica – cijelo područje oko zagrebačke Arene bilo spremno za svjetsko prvenstvo u klizanju slobodnim stilom, samo se odnekud čekao glas Milke Babović.

Nemilosrdni vjetar nas je šibao i zasljepljivao smrznutim pahuljama dok smo u dugoj koloni polako plazili ka Areni, čovjek se u tom trenu bez problema mogao poistovjetiti s stradalnicima tragičnog Igmanskog marša. Ipak, korak po korak, uz pomoć didinog štapa, dočepali smo se cilja i smjestili u topla sjedala u petom redu partera. Desetak minuta kasnije, po nas je došla mlada hostesa koja nas je, putem do backstagea, obavijestila da sve malo kasni i da će se upoznavanje i fotografiranje morati održati grupno, a ne pojedinačno kako je bilo planirano.

Backstage susret

U hodniku je već čekalo desetak fanova i dobitnika nagrade, među kojima sam prepoznao doajena hrvatske zabavne glazbe, Mira Ungara glavom i bradom. U prohladnom smo hodniku čekali još desetak minuta i onda su se čuli koraci: stiže mr. Jones, elegantan, uspravan i preplanuo u tamnom odijelu, sijede kose i brade koje su mu bolje pristajali od garavo obojanog izgleda kojeg je imao godinama.

Vedro i nasmijano je pozdravio sve prisutne ispričavši se zbog kašnjenja. Miro Ungar je očito imao tu večer povlašten položaj te mu je prvi prišao, rukovao se te mu počeo pokazivati članke iz novina, plakate i fotografije sa svojih nastupa u nekim emisijama i gostovanjima u Engleskoj krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih. Tom Jones je pristojno slušao, pogledavao i klimao glavom, no bilo je očito da se već u životu naslušao sličnih priča i nije bio pretjerano oduševljen izlaganjem gospodina Ungara o samom sebi.

Organizator je zatim zamolio okupljene da se pripreme za skupnu fotografiju jer zvijezda večeri mora dalje. Vidio sam da je vrag odnio šalu te sam pristupio Mr. Jonesu i svojim mu američko-ruskim engleskim jezikom rekao da je tu mr. Vrgoč, koji je rođen iste godine kao i on, i koji je gledao Stonese, Beatlese te upoznao Elvisa, ali da mu je bila velika želja upoznati najvećeg od svih. To se očito svidjelo Tomu koji je odmah razvukao široki osmijeh i velškim naglaskom glasno rekao: “Really?! Sure, I’m here, where is my buddy?”.

Slow down with sex

Dida Ante, koji je cijelo vrijeme pristojno pratio razvoj situacije, ustao je iz invalidskih kolica i svim raspoloživim snagama, ne dajući naslutiti da je teško bolestan, napravio nekoliko sigurnih koraka, prišao Tomu, čvrsto mu stisnuo ruku i rekao: “Hello mr. Jones, my name is Ante, how are you?”.

Vrijeme je otkucavalo, a meni se činilo da je u tom trenutku i stalo jer je Tom zagrlio didu ne ispuštajući mu pritom ispruženu ruku, a ja sam prevodio što mu je dida govorio, ispričavajući se što je bolestan, da mu je drago što ga je upoznao i da mu želi dobar koncert. Izgledali su kao dva stara prijatelja iz školskih dana koji vidjeli godinama, žilavi tigar i ranjeni lav.

Kad smo krenuli na skupno fotografiranje, Tom je uhvatio didu Antu pod ruku, a ja sam iskoristio trenutak i Tomu uvalio album Sunnysidersa objašnjavajući da na njemu kći njegovog prike Ante pjeva blues. Prije rastanka, Tom je didi zafrkantski, kako to samo stari prijatelji između sebe znaju, na uho šapnuo i namignuo: “Everything will be ok, but slow down with sex!”.

Teško da je koncert dalje mogao biti loš, a i nije bio. Tom i bend su nas proveli kroz sve periode karijere, a dosta starih pjesama su dobile i rokerstiji štih. Čuo sam mnoge rasne svjetske pjevače, ali snažnijeg glasa u životu nisam čuo. Rikao je kao tigar i mi smo ga mogli jasno čuti sa same bine, gotovo jače nego što je izlazio iz razglasa. Najviše je to došlo do izražaja upravo na jednoj blues skladbi, „Burnin’ Hell“ Johna Leeja Hookera, koju je izveo samo uz slide gitaru i bubanj.

Sljedećih dana uokvirili smo fotografiju dide i Toma koja je našla istureno mjesto na regalu njihovog stana na desetom katu nebodera u Veslačkoj ulici u Zagrebu.

Dida Ante, Tom Jones i Hrepa

Godinu dana kasnije, dida Ante je opet preskakao ogradu, ovaj put onu koja dijeli ovaj svijet od onog. Gore je sigurno ponovno susreo Elvisa i već ga vidim kako mu pokazuje fotografiju i ponosno govori: “Look Elvis, that’s me and my friend Tom!”