Nekad se snimio album, masterirao i onda se proizvela ploča. Sad se, barem u nekim velikim pop-projektima, mora napraviti neka dovoljno završena inačica albuma kako bi tvornice stigle proizvesti dvanaest kolekcionarskih inačica za dan izlaska, dok se glazbenik u međuvremenu vraća u studio i dovršava album. Fizički nosač zvuka, paradoksalno, postaje selfie radne verzije albuma

Moj prvi singl nakon dječjih hitova Branka Mihaljevića

Možda je prva ploča koju sam poželio, a roditelji nisu imali ništa protiv bila singlica Cliffa Richarda “Congratulations” krajem šezdesetih. Kupili smo je u dućanu tadašnjeg Jugotona, a  današnje Croatie Records u Rijeci, pokraj Hotela Bonavia. U sljedećih pola stoljeća kupnja ploča bila je relativno jednostavan posao.

Odeš u trgovinu, izvadiš novac, dobiješ album (singlovi su godinama sve manje imali tržišni potencijal) i pretpostaviš da se na njemu nalazi – album. Danas je to u međunarodnim gabaritima očito pretjerano konzervativno očekivanje.

Kupac suvremenog vinila mora biti pomalo kolekcionar, pomalo burzovni mešetar, pomalo diskograf, a dobro bi mu došlo i osnovno poznavanje industrijske proizvodnje polivinil-klorida. Jer – ono što se nalazi na Spotifyju ili Deezeru ne mora biti ono što se nalazi i na ploči, ono što je na crvenoj ploči možda nije isto što i na zelenoj, a „deluxe“, „limited“, „exclusive“ i „full-length“ sve su manje opisi proizvoda, a sve više pojmovi koji zahtijevaju fusnote.

Najnoviji zgodan primjer pružila je Charli XCX, čiji je album Music, Fashion, Film odmah po izlasku zasjeo na prvo mjesto britanske ljestvice. Jedna od najiščekivanijih stvari na njemu bila je suradnja s Davidom Cronenbergom u završnoj pjesmi “No One Lasts Forever”. Cronenberg ondje govori o umjetnosti, smrti i vječnosti, što je Variety proglasio praktički srcem cijelog albuma. Problem je samo u tome što je to srce, poput kakva organa u nekome od njegovih filmova, izvađeno iz vinilnog izdanja.

Kupci koji su unaprijed naručili ploču reklamiranu kao „full-length album“ tako su dobili nešto što je full-length samo pod uvjetom da značenje izraza „cjelovit“ prilagodimo potrebama diskografske industrije. Cronenbergova govornog dijela na vinilu nema, dok ga korisnici Spotifyja i Apple Musica uredno dobivaju za cijenu mjesečne pretplate. Razlog nije nikakva umjetnička koncepcija o prolaznosti fizičkog medija niti konceptualna Cronenbergova šala o odsutnosti tijela. Razlog je mnogo prozaičniji: rok. Charli je u podcastu Tape Notes objasnila da je došao trenutak kad je trebalo predati zvučni materijal za proizvodnju vinila, a Cronenbergov dio još nije bio spreman. Zato se na ploči nalazi druga verzija pjesme. Ironija je prilično uspjela i bez namjere autora: čovjek poznat po filmovima o transformacijama ljudskog tijela završio je na albumu koji se i sam transformira ovisno o nosaču zvuka. Samo što su ljudi jednu od tih transformacija platili unaprijed.

David i Charlie

Tu priča prestaje biti zanimljiva samo fanovima Charli XCX. Ako kupujete automobil, proizvođač vas ipak obavijesti da osnovni model nema panoramski krov. Ako kupujete knjigu, nekako očekujete da u tvrdom uvezu neće nedostajati posljednje poglavlje, dok ga u e-inačici ima. U glazbi se, međutim, počela razvijati neobična logika prema kojoj najvjerniji fan, dakle onaj koji proizvod naručuje prije nego što ga je uopće čuo i za njega plaća mnogo više od korisnika streaming servisa, ima privilegij prvi dobiti – nedovršenu verziju.

Treći album Olivije Rodrigo You Seem Pretty Sad for a Girl So in Love na vinilu donosi izmjene na najmanje šest pjesama. Nedostaju dijelovi skladbi, završeci i pojedine glazbene dionice. Kod Raye je situacija još slikovitija: vinil njezina drugog albuma This Album May Contain Hope ne sadrži konačne mikseve nekih pjesama. Uostalom, ljudi skupljaju poštanske marke s tiskarskim pogreškama, kovanice s greškama i neobične serije gotovo svega što je industrija proizvela krivo. Razlika je samo u tome što su takve stvari obično postale kolekcionarske zato što ih proizvođač nije namjeravao proizvesti pogrešno.

Ima i u hrvatskoj diskografskoj praksi takvih primjera. Tako je određen broj reizdanja albuma Haustora Treći svijet objavljen 2022. umjesto regularne naslovne pjesme sadržavao dub verziju koja će se tri godine kasnije pojaviti na soundtracku za film o bendu. Cijena ovog izdanja doseže 1.200 eura. Na cijeni su i vinili objavljeni početkom devedesetih namijenjeni radijskim urednicima. Tako je, na primjer, originalni album Daleke obale Mrlje izašao samo na CD-u, ali promo-vinil bez ovitka ima prilično dobru cijenu među kolekcionarima. Na njemu je, doduše, svih 17 pjesama koje se nalaze i na CD-u.

Novija svjetska praksa je drukčija. Prvo vinilno izdanje Weekndova albuma Hurry Up Tomorrow sadržavalo je samo 11 od 22 pjesme digitalne verzije. Bilo je ondje i kraćih odnosno ranijih mikseva, drukčijih prijelaza i gostovanja koja su putem nestala, da bi poslije bilo objavljeno „cjelovito izdanje“ na dvostrukom vinilu. Mogli bismo, dakle, dobiti novu diskografsku kategoriju: LP kao Reader’s Digest (ili za one koji se sjećaju: Izbor!) albuma.

Drugi album Haustora Treći svijet s greškom može se nabaviti za 1.200 eura

Bilo bi prejednostavno cijelu stvar pripisati pohlepi diskografa koji su jednog jutra zaključili da je poželjno prodavati nepotpune albume po punoj cijeni. Problem, zapravo, otkriva sudar dviju tehnologija koje žive u potpuno različitim vremenskim zonama. Spotifyju treba pet radnih dana da obradi digitalne datoteke. Tvornici vinila završni master i grafički materijali moraju stići najmanje šest tjedana prije datuma objavljivanja, a komplicirana pakiranja, box-setovi i brojne varijante taj rok dodatno produljuju. Drugim riječima, streaming živi u gotovo realnom vremenu, a vinil u industrijskom ritmu dvadesetog stoljeća. Problem nastaje kad diskografska industrija ili sami izvođači inzistiraju da oba proizvoda izađu istoga petka.

Hrvatsko tržište ipak je premalo za takvu kakofoniju. Vinili se uredno proizvode, ali uglavnom su kompatibilni s digitalnim izdanjima. S obzirom na stanje na tržištu, manji izvođači sve više iskazuju želju za fizičkim izdanjem pa ga diskografi rade u dogovoru s njima. Najčešće se provodi varijanta da se napravi digitalno izdanje pa za otprilike dva mjeseca objavljuje se LP. Tajming ovisi i o dogovoru s izvođačem pa se može tempirati fizičko i digitalno izdanje zajedno, ako se sve dogovori na vrijeme.

No, s obzirom na male naklade i prodaju fizičkih izdanja, oni više služe kao suvenir ili fanovska relikvija. U tom smislu, možda je i dobro da se razlikuju online i fizičko izdanje. Neki izvođači, kao što je pocket palma, imali su drukčiji sadržaj na LP-ju, CD-u, digitalnoj verziji i na kaseti. Puno prije, Let 3 je objavio album Jedina u tri CD varijante, a kasniji dvostruki vinil bio je svojevrsna kombinacija tih varijanti. Svježi album Nine Badrić Moji ljudi tako ima na vinilu dvije pjesme manje negoli na CD-u i online. Ipak, kod Nine postoji samo jedna vinilna inačica.

Olivia Rodrigo objavila je, pak, album u najmanje desetak vinilnih konfiguracija. Potpisane ploče, picture discovi, alternativni omoti, ekskluzivna izdanja pojedinih trgovina, pop-up varijante, vinili u toliko boja da bi Pantone mogao otvoriti poseban glazbeni odjel. U proizvodnom smislu to nije izdavanje albuma nego logistička operacija. I upravo su na svim tim raskošnim predmetima Honeybee, Maggots for Brains i The Cure kraće nego u digitalnoj inačici (da bi sve stale); The Cure je, primjerice, ostao bez violinskog završetka. Razlike su bile toliko neočekivane da su neki kupci isprva pomislili kako imaju neispravno prešane primjerke. Ne, ploče su bile sasvim ispravne. Album još nije bio.

Mrle, Let 3 / Foto: Filip Kovačević

Nekad se snimio album, masterirao i onda se proizvela ploča. Sad se, barem u nekim velikim pop-projektima, mora napraviti neka dovoljno završena inačica albuma kako bi tvornice stigle proizvesti dvanaest kolekcionarskih inačica za dan izlaska, dok se glazbenik u međuvremenu vraća u studio i dovršava album koji će zapravo čuti većina svijeta. Fizički nosač, paradoksalno, postaje selfie radne verzije albuma.

Rock i pop desetljećima su nas učili da je album završen predmet. Sgt. Pepper ima određeni redoslijed, Nevermind zvuči kako zvuči, Filigranski pločnici počinju jednom pjesmom i završavaju dvadeset sedmom. I nikako drukčije. Naravno da su postojala različita regionalna izdanja, remiksi, reizdanja, bonus pjesme i naknadne intervencije, ali u trenutku objavljivanja postojao je relativno jasan odgovor na pitanje: „Koji je album pravi?“ Streaming je tu sigurnost razorio. Kanye West već je svojedobno mijenjao The Life of Pablo nakon objavljivanja, tretirajući album gotovo poput softvera koji dobiva update. Današnja situacija ide korak dalje: album više nema samo verziju 1.0 i 1.1, nego istodobno postoji u nekoliko fizičkih i digitalnih stanja. Glazba je postala aplikacija, samo što se zakrpa za vinil ne može skinuti preko Wi-Fija. Stiže li, zapravo, era personaliziranih albuma?

Tu dolazimo do još jedne zanimljive kontradikcije. Povratak vinila prodavan nam je kao povratak materijalnosti glazbe. Nakon godina MP3 datoteka i streaminga publika je ponovno poželjela nešto držati u rukama, izvaditi iz omota, staviti na gramofon, pročitati tekstove, pogledati fotografije. Ploča je trebala biti protuotrov digitalnoj prolaznosti: Spotify može ukloniti album, servis može propasti, licencija može isteći, ali vaš LP ostaje na polici. Pokazuje se, međutim, da taj trajni predmet ponekad sadrži najprolazniju verziju albuma – onu koja je postojala šest tjedana prije nego što je izvođač doista završio posao. Digitalni zapis, navodno efemeran, postaje konačan. Vinil, navodno definitivan, ostaje demo s luksuznim omotom.

Nina Badrić / Foto: promo

Prodaja vinila, kako navodi Guardian, u Ujedinjenom Kraljevstvu prošle je godine dosegnula 7,6 milijuna LP-a, 13,3 posto više nego godinu prije. Bio je to osamnaesti uzastopni godišnji rast. Industrija je vrlo dobro naučila što pokreće tu prodaju: varijante, ograničene naklade, ekskluzivni omoti, potpisani primjerci, različite boje i, prije svega, FOMO – strah da će baš ona inačica koju danas niste kupili sutra postati nedostupna. Jedan album tako više nije jedan proizvod nego čitav mali ekosustav proizvoda. Fan ne kupuje samo glazbu nego dokaz pripadnosti, predmet, boju, broj primjerka i mogućnost da će jednog dana na Discogsu otkriti koliko njegova ljubičasta varijanta s alternativnim omotom vrijedi. Record Store Day upravo je opredmećenje takvog stava.

Kolekcionarima je to uistinu bitno. No, kad krenu preslušavati limited edition LP i shvate da nedostaju pojedine pjesme ili dijelovi pjesama, neće ih utješiti diskografsko-linkedinaška poruka kako je manje, zapravo, više. Shvatit će da je to, zapravo, bacanje prašine u uši.