Nakon desetljeća konstantnoga gubljenja društvene relevantnosti stihovnoga izraza u korpusu suvremene hrvatske popularne glazbe, gdje je jedino Thompson uspio iz glazbenog teritorija prijeći u društvene kronike, diskografska kuća Menart napravila je potez bez presedana – odlučila je povući nedavno objavljen i promoviran album Trama 11 iz fizičke prodaje i digitalnih streaming servisa.

Kako navode, ‘svjesni smo i žao nam je što je objava spomenutog albuma uvrijedila dio publike. To nam nikako nije bila namjera i radimo sve kako bismo ispravili ovaj nenamjeran propust. Menart nikada nije podupirao nikakav oblik mržnje već slobodu govora i različitosti.’

Stihovi na drugom albumu Trama 11 i više su nego kritični, izravni, uvredljivi i nekorektni po mnogim parametrima, no zaista je bilo neobično očekivati nešto drukčije od rap razarača, jer je to ionako imanentno njihovom izrazu. Štoviše, General Woo je na svojim solo-albumima, ali i u javnim istupima iskazivao prilično kontroverzne i nedemokratske stavove (iako je svojedobno uredno repao za SDP).

Novi album Jedan i jedan objavili su nakon 22 godine i nakon povratničkih nastupa bio je prilično očekivan, osobito kod zagrebačke publike koja ih je u velikoj mjeri i prihvaćala kao soundtrack imanentan iskazu i svjetonazoru Bad Blue Boysa. Album je svakako korak naprijed od vrlo dobrih prethodnika, zaokruženiji je i zreliji, no buntovni stihovi ciljaju sve oko njih, a ne samo standardne mete, kao što su donositelji zakona, Vlada, truli političari i lopovi opće prakse. Na meti su lijeve organizacije i mediji, gay populacija, žene i ostali koji u našem društvu predstavljaju manjine u svojoj kategoriji. Urednici u Menartu trebali su znati da imaju vruć krumpir u rukama, no zacijelo su pretpostavili da nema izgleda da će biti reakcije.

Nije niprije.

No, snažan društvenomrežni i medijski odjek – uvjeren sam, goleme većine onih koji album nisu preslušali nego su reagirali naknadnom pameću, čitanjem postova – natjerao ih je na ovakav potez. Na taj način, Menart se priključio svjetskom trendu ublažavanjem iskaza u pojedinim pjesmama. Elvis Costello je zamolio radijske urednike da ne puštaju staru mu pjesmu „Oliver’s Army“ (snimljenu 1979., zbog stiha ‘One more widow, one less white nigger’), a Rolling Stonesi su pristali ne izvoditi pjesmu „Brown Sugar“ zbog konteksta koji pjesma može imati.

No, sve su to pjesme objavljene prije 40-50 godina, a Tram 11 ima posve novi album. Sigurno je da će ovom aferom (a ne iskazom) i pripadajućim promotivnim zahvatima kao što je fotografiranje s desničarima Bujancem i Hasanbegovićem prikupiti novu publiku. Onu istu koja je samo zbog desničarske fame otkrila Marka Perkovića i ići će na Thompsonove koncerte, premda ga dotad nikad nije slušala i rock im je stran, draži su im vjerojatno guslari i srpski turbo-folk.

Tram 11 uspjeli su opet glazbi osigurati društvenu relevantnost, što nije pošlo za instrumentom nikome s izravnim iskazima (Thompsonu je to pošlo za glasom zbog drugih razloga). Sada se otvara pitanje koja društvena i politička opcija može notama utjecati na promjene i u kojem dijelu društva. Tram 11 je tako posve novi fenomen (njihovu stihovnu recepturu mogli bi preuzeti i neki drugi reperi) u društvu koji je prouzročio i to da su neki politički mediji napali glazbene kritičare koji su preslušali album i ocijenili ga uglavnom povoljno jer nisu osudili stihove (!), no i Menart je kreirao novi, društveno korektni fenomen koji možda može prouzročiti lavinu.

Diskografi će možda početi povlačiti albume iz prodaje za koje procijene da sadrže stihove koji nisu probavljivi. ‘Jebo Vladu, jebo politiku, u saboru sve njih jebo’; je li vrijeme da se vječno uvrijeđeni ministri u Vladi i neki saborski zastupnici dignu na noge, pa da Edo Maajka bude sljedeći na listi? Ovaj trend naknadne diskografske pameti može biti opasan, bez obzira na ispravne intencije i jahanje na trendovskom valu političke korektnosti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.