Nema nikakve sumnje da se i famozna „dalmatinska pisma“ – kojoj su temeljne osobine mediteranska melodika i čakavski govor – u tranzicijskim hrvatskim godinama temeljito promijenila. Zapravo, tadašnja selidba klapske pjesme u prostor popkulturnog, posljednja je faza procesa koji su trajali desetljećima. Riječ je o sličnim glazbenim i izvanglazbenim strujanjima koja su, primjerice, dovela do goleme popularnosti notornog turbo folka kao fuzije “pseudo-istočnjačkog” narodnjaka i njegovih „šlageraških“ rođaka. Megauspješni klapski „dalmatinski šlager“ od devedesetih naovamo prihvaćen je ne samo kao legitiman novi proizvod hrvatske post-zabavnoglazbene scene već, štoviše, kao poželjan obrazac „novog tradicionalizma”. Iznuđen zahtjevima publike, tržišta i posljedicama davnašnje folklorizacije hrvatskog svagdana.

Kolektivni Mišo Kovač

Dakako, umiranje šlagerske produkcije kojoj su uporišta bili „zabavnoglazbeni“ festivali, nije se dogodila preko noći. Premda je hrvatski „šlager“ u ratne devedesete ušao još moćan, njegov su pad svega koju godinu kasnije najprije najavili petparački dance, a podom i pseudo-domoljubne tamburaške ljige. Fenomen turbo folka koji je uskoro pustio korijen i na domaćem tlu te posvemašnja „folklorizacija“ zabavne glazbe tijekom devedesetih su – polako, no neumoljivo – pomeli gotovo sve negdašnje estradne veličine. Šlager čiji su veterani bili Tereza i Mišo te Arsen i Gabi, najprije je ostao bez svoje sredovječne građanske publike, a onda i bez logičnih nasljednika. 

Ma koliko se to činilo apsurdnim, današnjoj popularnosti istočnjačkog pseudo narodnjaka križanog s elementima popa i „zapadnjačke“ audio i video produkcije u prilog je najviše išla puzeća folklorizacija urbane Hrvatske u ime „domoljublja“. Pratio ju je, naime, žestoki zagovor nacionalno ekskluzivnog „melosa” te uzlet tambure koja je bila prigrljena i kao novi nacionalni glazbeni simbol. Hranjena politikom, tamburaška je glazba brzo mutirala i kao nositelj nacionalnog zvuka, ali i kao komercijalni proizvod. Preciznije, rođen je šlagerom i estradom inficiran srodnik starog jugoslavenskog “novokomponovanog” narodnjaka. Vrata su se širom otvorila no, kako to već biva, ne samo za „kroatocentričnu“ tamburašku glazbu već i za importiran turbo-narodnjak ili pak za nove, kroatizirane inačice novokomponirane pjesme. 

Lokalpatriotizam klapa

Fenomen uspjeha klapa začet u devedesetima nemoguće je gledati izvan istih procesa. Naime, znajući za „diktaturu“ nacionalno ekskluzivne tambure, nova popularnost klapske pjesme te njeno masovno prihvaćanje i kod mlade hip-hop ili rokerske publike, imao je temelje i u regionalizmu i lokalizmu dalmatinske publike. Posebice one navijačke. Ipak, čini se da iza masovnog prihvaćanja klapa i klapske pjesme kao nadomjestka za negdašnju „zabavnu glazbu“ i šlagersku „dalmatinsku pjesmu“ koju su nekoć zagovarali s pozornice Splitskog festivala, stoji mnogo logičniji razlog. Riječ je naime o višegodišnjem postupnom, a od devedesetih naovamo  posve očitom brisanju granica između šlagerizirane estrade i folklornog iskaza koji je, u konačnici, klape  i pretvorio u šlagersko „kolektivno tijelo“. U „kolektivnog Mišu Kovača“. 

Noviji je fenomen doduše začet još Bublinim obradama zgoditaka iz pjesmarice Zdenka Runjića koje je u sedamdesetima nadahnuto snimila klapa Trogir, no kasniji mu je zamah dao niz Gibonnijevih obrada – s potpisom Rajmira Kraljevića – u izvedbama tada superiornog Cambija. Korijeni su međutim još dublji. 

Škaričina „101 dalmatinska“

Pokazao je to i negdašnji zanimljiv diskografski projekt Croatije Records odnosno njihove podetikete Perfekt Music nazvan „101 dalmatinska“. Riječ je o boxu odnosno škatuli sa 4 CD-a koje je vješto kompilirao Siniša Škarica –  neumorni istraživač i promotor diskografije iz „jurskog razdoblja“ odnosno iz „bolje prošlosti“ domaće scene. Prikupljeni materijal je probran iz bogatih arhiva negdašnjeg Jugotona i donio skladbe koje su – nastavši između 1950. i 1960. – odredili dvije bitne petoljetke hrvatske estrade i njene netom začete „građanske“ pop-kulture. Preciznije, riječ je o pjesmama iz prvog decenija uzleta dalmatinske pjesme, odnosno o skladbama iz njenog arhajskog odnosno pred-splitskofestivalskog razdoblja. Njihov značaj je, naravno, najprije muzikološki jer svaki od 101 broja predstavlja domaću estradu iz sezona kad su na njoj dominirali osebujni hibridi. Riječ je o takozvanim ansamblima koji su bili začetnici današnjih post-zabavnoglazbenih fuzija odnosno svojevrsne vokalno instrumentalne grupe (poput današnjih Intrada) s jednom nogom u klapskoj tradiciji, a drugom u „građanskom“ šlageru.  Skladbe iz škatule „101 dalmatinska“ su pripremile teren i za kasnije splitskofestivalske hitove poput znanog Mišinog hita „Proplakat će me zora“ i za klapaški „bum“ koji se dogodio poznih devedesetih. 

Kao i svaka medalja, i ona aktualnog klapskog uspjeha ima svoje liče i naličje. Sve glasnije su dvojbe hoće li strastveni zagrljaj između klapskog i estradnog (kao potvrda one Arsenove doskočice „više je dalmatinskih klapa nego li Dalmatinaca“) zagušiti svaku invenciju u potrazi novog puta. Valja vjerovati da će iskaz autohtonih klapa ipak preživjeti, a „novi put“ se naći na tragu mediteranskog freak-folka poput projekta Madre Badessa Tonča Huljića te dalmatinskog popa oplahnutog world musicom grupa poput Šo! Mazgoona.