Pobjeda ukrajinskog Kalush Orchestra na ovogodišnjem Eurosongu očito je potaknuta ratnim zbivanjima i senzibilizacijom europske publike. To je potaknulo mnoge usporedbe s ratnom situacijom u Hrvatskoj i upitima – a zašto onda 1993. nije pobijedila Hrvatska? Mnogo je odgovora

Prema svim parametrima, pobjeda ukrajinskog Kalush Orchestra na ovogodišnjem Eurosongu  odraz je moralne podrške glasača širom Europe, a ne kvalitete, intrigantnosti, komercijalnog potencijala pjesme ili neuobičajenoga scenskog uprizorenja, kao što je to lani, na primjer, bila izvedba skladbe ukrajinske skupine Go_A (zanimljivo, dijele jednog člana, Ihora Didenčuka). Ukrajinci su došli na Eurosong kao rezervni sastav jer je pobjednica njihova izlučnog natjecanja Alina Pash diskvalificirana s obzirom na to da je posjetila anektirani Krim.

Ukrajincima su čestitali mnogi politički dužnosnici, od predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog do visokih dužnosnika Europske Unije, dok je vapaj vođe Kalush Orchestra svijetu da se zaustavi razaranje Mariupolja i Azovstala čulo 185 milijuna pratitelja izravnog prijenosa. Europa je glasala srcem, žiriji su Ukrajinu tek djelomično favorizirali, u konačnici su bili četvrti. Glasačka mašinerija publike očekivano je preokrenula rezultat.

Mnogi su na društvenim mrežama povukli paralelu s ratom u Hrvatskoj i nastupom skupine Put koja je s pjesmom “Don’t Ever Cry” 1993. godine osvojila 15. mjesto i skroman 31 bod. Od trolanja da je pjesma bila toliko loša da publika nije glasala za nju bez obzira na rat do mišljenja kako je Hrvatskoj još jedanput, po defaultu, učinjena povijesna nepravda, društvene su mreže bile pune prvoloptaških pucnjeva u prazno.

Evo zbog čega.

Publika nije glasala

Prvo, Eurosong je prije trideset godina bio gotovo sasvim drukčija manifestacija. Za razliku od danas, kad je riječ o spektakularnoj televizijskog produkciji koja se odvija tijekom tri dana, uz snažne produkcijske silnice (jer kako je moguće da ispodprosječna skladba Sama Rydera “Space Man” dođe na prvo mjesto odlukom žirija, ako ne boostanjem na TikToku i drugim društvenim mrežama uz skupljanje javne naklonosti velikih imena, od Justina Biebera do Alicije Keys), tada je to još uvijek to bila smotra autorske pjesme koja reprezentira glazbene dosege pojedine zemlje. Izvođače je pratio orkestar pod ravnanjem cijenjenog dirigenta, a pjevači su pjevali na svojim, nacionalnim jezicima: 25 izvođača pjevalo je na 20 jezika! Pobjednika su birali nacionalni žiriji, a glasali su putem telefonskih linija u izravnom prijenosu. Pobijedila je irska pjevačica Niamh Kavanagh s pjesmom “In Your Eyes” i to je bila druga irska pobjeda zaredom. Irska je pobijedila i sljedeće, 1994. godine i to je bio posljednji put da je neka zemlja imala dvije ili više pobjeda u nizu.  Prije toga, to je uspjelo Izraelu, Luksemburgu i djelomično Španjolskoj s obzirom na to da su 1969. četiri zemlje podijelile prvo mjesto, uključujući Španjolsku koja je pobijedila godinu ranije. Također, pjesme su premijerno izvedene na natjecanju, glasači nisu bili upoznati s njima prije Eurosonga.

Drugo, senzibilizacije europske javnosti za rat u Hrvatskoj u odnosu na aktualni rat u Ukrajini bila je minorna. Interneta kao mass providera vijesti još nije bilo, a inozemni mediji i dalje su bili zbunjeni onim što se događa na području bivše Jugoslavije s obzirom na to da dobivaju kontradiktorne informacije od različitih lokalnih novinskih agencija, a i reporteri koji su izvještavali često nisu imali vjerodostojne informacije. Kad se zna da je i Hrvatska bila navođena kao jedan od agresora na Bosnu i Hercegovinu iz koje su upravo 1993. dolazile užasne informacije, onda je očito kako je prosječnom glasaču Eurosonga mogućnost da svojim glasom iskaže podršku zemlji pod agresijom bila na zadnjem mjestu. U slučaju Ukrajine, sve je puno transparentnije.

Treće, unatoč žestokom ratu u Hrvatskoj, europskoj glazbenoj javnosti i dalje je u sjećanju bio jugoslavenski trijumf na Eurosongu samo četiri godine ranije. “Rock Me, Baby” grupe Riva koju je skladao Rajko Dujmić jest pjesma hrvatskih izvođača i autora, no pobjeda je bila jugoslavenska. Kao što se godinu dana kasnije, 1990. Eurosong održao u jugoslavenskom gradu Zagrebu. Na njemu će pobijediti Toto Cutugno s pjesmom “Insieme” koja govori o ujedinjenoj Europi. Gorskom igrom sudbine, nekoliko mjeseci kasnije, europska zemlja u kojoj se Eurosong održao drastično se razjedinila. Stoga je sljedeći Eurosong održan u Rimu, a ne u San Remu da ipak bude dalje od ratnih zbivanja. Jugoslaviju je zastupala Bebi Dol s pjesmom “Brazil” i bilo je to posljednji put da se održala Jugovizija kao izlučno natjecanje (Daniel je bio drugi, Ivana Banfić treća, Tedi Spalato peti, a Tony Cetinski osmi) i da je nastupila SFRJ. Sljedeće godine SR Jugoslaviju (državnu tvorevinu koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora) zastupala je Extra Nena.

Četvrto, nakon novih političkih realnosti, EBU (European Broadcasting Union), organizator Eurosonga, odlučio je proširiti standardnu listu od 22 zemlje sudionice na 25. Pritom, kao ove godine Rusija, tako i tada Srbija nije imala pravo nastupanja. Prijavnica je poslana i Hrvatskoj, inače, najuspješnijoj bivšoj jugoslavenskoj republici na Eurosongu, od 27 nastupa, 11 izvođača bilo je iz Hrvatske. U Opatiji je organizirana prva Dora, a pobijedila je grupa Put s pjesmom Đorđa Novkovića i Andreja Baše “Don’t Ever Cry”, ispred Maje Blagdan koja je izvodila skladbu “Jedini moj”.

Kvalifikacije u Ljubljani

Peto, za razliku od Kalush Orchestra koji djeluje od 2019. godine i iza sebe ima dva albuma, Put je bio jednokratni sastav oformljen samo za tu prigodu. Šestero članova odabrani su kao reprezenti zbora Putokazi, a troje su kasnije ostvarili zanimljive karijere. Vivien Galetta otišla je u solo vode i objavila split CD s grupom ENI, Olja Dešić danas je cijenjeni aranžer i producent, a aktivno djeluje kao basist grupe Fiumens s Nenom Belanom, dok je Angela Jeličić Krajcar postala ugledna teologinja koja predaje na različitim visokim obrazovnim ustanovama.

Šesto, Put je ostavio korektan dojam na Eurosongu u irskom Millstreetu i zauzeo 15. mjesto od 25 natjecatelja. Od 25 zemalja za Hrvatsku je glasalo sedam, a najviše bodova dao je stručni žiri iz Velike Britanije – osam. U tom trenutku žiriji su mogli biti senzibilizirani samo za grupu Fazla iz Bosne i Hercegovine s obzirom na to da njihov dirigent Sinan Alimanović nije došao jer nije mogao izaći iz okupiranog Sarajeva. No, nije to puno pomoglo, predstavnici BiH bili su jedno mjesto iza predstavnika Hrvatske, s četiri boda manje.

Sedmo, da bi Hrvatska uopće mogla nastupiti na Eurosongu morala je proći kroz jedine ikad organizirane kvalifikacije, koje su se održale 3. travnja 1993. u Ljubljani. Sudjelovalo je sedam zemalja: Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija iz bivše Jugoslavije, Estonija iz bivšeg SSSR-a, Slovačka iz bivše Čehoslovačke te Rumunjska i Mađarska.

Kako bi došao u Ljubljanu, Put je morao iz Rijeke doći sigurnijim rutama, s obzirom na to da je koridor u Gorskom kotaru bio blokiran, između Rijeke i Zagrebe nije se moglo putovati bez bojazni da će doći do oružanog napada. Članovi grupe Fazla koja je dobila ime po lideru Muhamedu Fazlagiću imali su još teži put. Oni su morali pretrčavati pistu u opkoljenom gradu i to su uspjeli iz drugog pokušaja. Poslije su se penjali na Igman po snijegu i blatu, oskudno odjeveni. Uspjeli su nekako ipak doći do Ljubljane i odraditi nastup. Nakon izvedbi u Ljubljani i Millstreetu jednako su se teško vratili u Sarajevo. Neki od članova grupe kasnije su bili teško ozlijeđeni u bombardiranju Sarajeva.

Sustav bodovanja u Ljubljani bio je neobičan, svaka zemlja dala je jednog člana žirija koji su ostalim zemljama davali određen broj bodova. Naša članica žirija bila je Ksenija Urličić koja se u Ljubljani pokazala i kao fanatična lobistica za hrvatsku pjesmu ne samo pred ostalim članovima žirija nego i na svim međunarodnim razinama. U konačnici, Hrvatska je za jedan bod pretekla Slovačku i ušla na Eurosong.

U tom trenutku, za Hrvatsku, ta činjenica bila je ravna današnjoj pobjedi Ukrajine. Znam to pouzdano, jer sam bio ondje.