Tko se krije iza imena Marei?
Svestrana 23-godišnja umjetnica iz Istre, pravog imena Marina Žužić, objavila je dugoiščekivani album prvijenac Sutra me ne zanima.
Marei je na albumu počela raditi potkraj 2018., a glazbu i tekst za prvu pjesmu, Sutra me ne zanima, potpisuje Danijel Damjanović (autor i gitarist grupe Kultura). Za tu im je pjesmu, kaže, najdulje trebalo da je dovrše – gotovo godinu i pol! Na ostalim pjesmama Marei je sudjelovala i u pisanju tekstova. Suradnju su počeli još 2016., kad ju je Danijel pozvao da pjeva u njegovu akustičnom triju s kojim su nastupali tri godine.
Između koautora vaših pjesama, Danijela Damjanovića, i vas kao autorice stihova i pjevačice, čak je dvadeset godina razlike. Osjeti li se ta generacijska razlika u stvaranju glazbe?
Najveća se razlika osjeti u iskustvu koje Danijel ima, a ja ga tek gradim. On primjerice zna glazbena pravila pa me često ispravlja da ne može taj akord ovdje, da ritmički ne može fraza završiti tamo gdje bih ja htjela jer će poremetiti pjesmu, ali poznaje i poslovnu stranu pa me često upozorava da budem oprezna i dovoljno kritična. Njega gledam kao učitelja od kojega sam puno naučila o glazbi, no moram priznati da ta razlika najčešće nije vidljiva, s obzirom na to da imamo sličan ukus u glazbi i sviđaju nam se slične stvari. Često raspravljamo, a tamo gdje se ne slažemo – dopunjavamo se.
Kad navodite svoje uzore u glazbi, to je također starija generacija glazbenika, niste pokleknuli mladenačkim trendovima?
Ima nekih glazbenika današnjice koje također volim, ali mi se zvuk današnjih snimki najčešće ne sviđa. Previše mi je čist i ‘ispeglan’, snimke su često baš kompresirane i nedostaje dinamike u snimci koja je prisutna u staroj glazbi. Kad na primjer slušate snimke Deana Martina ili Boba Dylana, čujete čovjeka, a ne samo pjesmu koju pjeva. Danas je to ono što mi najviše nedostaje u pjesmama.
Tko je uz vašu braću još svirao na albumu?
Zaposlila sam oba brata! Luka je profesionalni jazz trombonist i pijanist, a uz to piše i aranžmane za orkestar i bendove, a Mario amaterski svira saksofon. Osim njih, na albumu su sudjelovali Goran Salvi na bubnjevima, Marko Kalčić i Robert Vnuk na basu, Branko Sterpin na trubi, Matija Poropat i Kristian Terzić na klavijaturama, a mastering je radio Denis Budim.
“Želim mijenjati svijet nabolje”
Gdje ste snimali fotografije za omot albuma?
Fotografije su snimane u staroj tvornici koksa u istarskom mjestu Potpićan. To je golema napuštena tvornica s puno prirodnog svjetla, razbijenih prozora i zanimljivih pozadina za fotografije. Htjeli smo dobiti taj industrijski look koji odgovara zvuku albuma.
Svirate i flautu. Kako to da je niste uklopili u album?
Nakon što su mi braća završila osnovnu glazbenu školu, nije uopće bilo upitno hoću li je i ja upisati. Kad sam birala instrument, jednostavno mi se svidjela flauta. Znala sam je ponekad svirati na nastupima s akustičnim trijom, no nije mi zapravo nikad palo na pamet da je uključim u album. Vrlo je moguće da me jednom obuzme ideja da napravim neki suludi album na kojemu će primjerice sve biti odsvirano flautom. To zvuči kao nešto što bi mi moglo pasti na pamet!
Kad iz kuta mlade glazbenice/glumice razmišljate o budućnosti, što vam najviše okupira misli?
Želim mijenjati svijet nabolje. Možda je to ovako mladenački naivno i sanjivo, ali ja zaista u to vjerujem. Promijeniti mali dio svijeta, učiniti ga boljim – nije li to ono čemu svatko od nas teži? Smatram da svatko od nas to radi u onome za što osjeća poziv.
Studirate i glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Vidite li se više na kazalištnim daskama, filmu ili na turnejama s bendom?
Kao ni u glazbenim žanrovima, ni tu se ne želim ograničavati. U budućnosti želim spajati glazbu i glumu u raznim projektima, a hoće li to biti u kazalištu, filmu ili na turnejama, vidjet ćemo!
Izvor: Cantus 226
Autorica fotografije: Alessia Stelko
