26
lis
Čitaj

Matija Cvek i Nika Turković: "Neke se stvari jednostavno moraju poklopiti"

Matija Cvek i Nika Turković

Matija Cvek i Nika Turković /Matej Grgić

share

Živimo u vremenu u kojem nas stvari poput medijske kulture i Interneta drže udaljenima od naše podsvijesti i potkopavaju naša osobna razmišljanja. Matija Cvek i Nika Turković mladi su autori koji su se dokazali svojim glazbenim i izvođačkim umijećem te zasigurno napravili prostor za pristup upravo toj strani sebe. Promišljeni tekstovi, glazbena zaigranost i jasna profesionalna vizija nešto su što nikako ne možemo odvojiti od njihovih likova. Povod za razgovor našli smo u njihovim stvaralačkim procesima i glazbenim vizijama.

Mislim da se oboje nalazite u pozicijama u kojima bi htio biti svaki mladi glazbenik. Jeste li zadovoljni svojim trenutnim razvojem karijere? Koliko ste dugo čekali ovaj trenutak i jeste li bili spremni za njega, za cijeli hype koji se napravio? Ili je možda došao ipak prerano?
Matija: Mislim da je apsolutno pravovremeno i da je rad na tome svemu bio neovisan i neopterećen. Nije se nešto ciljalo, nije se pretjerano trudilo da postanemo neko ime i da napravimo pjesmu koju će netko jako voljeti i pjevati, nego isključivo da mi sami sa sobom budemo zadovoljni, da možemo napredovati i da možemo zapravo ganjati sami sebe. Mislim da je to uopće jedini ispravan pristup svemu. Ne možeš preskakati stepenice, to je činjenica, i kad se tako stvari događaju, sve više cijeniš, a više te i ljudi cijene. To je bio neki moj pristup od najranijih dana.
Nika: Ja ću se složiti. Mislim da smo oboje radili na svoj način i nekako po svojim pravilima. Iskreno, to je bio jedini uvjet. Za moj prvi singl jako je puno ljudi reklo da nije dobra ideja. Isto su rekli i Matiji, a mi smo svejedno napravili što smo osjećali da je ispravno za nas kao ljude i umjetnike. Mislim da je to jedini i najfer način da to radiš i da je to onda najveći gušt. Nisam htjela da dođe brže. Meni to sve baš ide nekako lijepo.
Matija: Da je stiglo ranije, ja možda ne bih bio spreman.
Nika: Ja sam 15 godina pauzirala. Doduše, bila sam jako mala. Uvijek stavim navodnike kad pričam o svojoj karijeri jer meni to nije to, ali ovo što imam baš je lijepo i ponosna sam na to što radim.
Matija: To je stvarno droga, kad shvatiš da te ljudi najednom vole i da vole to što si napravio. To stvarno može izazvati ovisnost i stalno želiš još. Tu treba biti OK sam sa sobom i uvijek nekako vagati hoćeš li se prilagoditi ljudima ili ćeš slušati sebe pa po svom trenutnom stanju pisati i objavljivati pjesme. Ljudi predstavljaju stvari čak s nekim vremenskim odmakom. Imam puno pjesama koje su nastale prije pet godina. Cijeli ovaj album, koji je objavljen u travnju, zapravo je neki skup svih mojih osjećaja, doživljaja i svega što se dogodilo posljednjih deset godina. Izabrao sam pjesme koje su zaslužile biti na prvom albumu.

“Prvi koncert smo rasprodali u dva dana, drugi u šest sati, a treći u 45 minuta! Totalno ludilo.”

Razumijem da je to sigurno dugogodišnji rad. Ipak mi je zanimljivo čuti kako ljudi percipiraju vaš rad kao uspjeh preko noći. Barem oni koji ne prate tako pomno našu glazbenu scenu. Bilo mi je jako drago, Matija, kad sam vidjela da si uspio rasprodati tri koncerta u ALU ovog ljeta. Je li to bilo pomalo zastrašujuće?
Matija: Imao sam veliku borbu. Užasno smo se puno pripremali za to. Jako sam pedantan oko tih stvari i sve je moralo biti napucano. Kao glazbenik ipak namjerno nisam pedantan. Ako se u studiju dogodi neki momentić (svi sad glancaju pjesme i zovem to Instagram mjuzom), a ja ostavim baš takvo. Naravno, moram se boriti sam sa sobom, ali možda će to biti taj dodatni šarm. To je najljepši osjećaj, kad jednom prihvatiš sve svoje prednosti i mane. Moram priznati da sam imao ogroman stres tri dana, hrpa ljudi, kako će biti sve prihvaćeno. Prvi koncert smo rasprodali u dva dana, drugi u šest sati, a treći u 45 minuta! Totalno ludilo. Još su me ljudi u nevjerici zvali kako to da više nema ulaznica. Priznajem da sam bio prestravljen i oduševljen u isto vrijeme. Mislim da nitko ne može reći da je došlo preko noći jer to je već deset godina stalnog kopanja, ne nužno autorskog materijala, ali odrastanja i odricanja. Danas imamo te neke uspomene i lijepe stvari koje će mi ostati za cijeli život. Ne bih mijenjao svoj put.

Matija Cvek i Nika Turković

Matija Cvek i Nika Turković

Sjećam se da sam te prvi put vidjela jedne godine na Zagrebačkom festivalu, imao si leptir mašnicu.
Matija: To je bilo 2014. godine! Radio sam s Nenom Ninčevićem. On je bio autor te pjesme i tada sam se prvi put pojavio na takvom nekakvom festivalu. Radio sam Volim Hrvatsku s Antom Gelom prije toga, imao sam i još jednu pjesmu prije toga, zvala se „Magla sjećanja“. Rano sam ušao u sve to. Već sam s 18 godina imao taj neki estradni moment i gledao kako stvari funkcioniraju. U jednom sam trenutku samo shvatio da bih volio napisati svoje pjesme i da jedino na takav način mogu biti skroz zadovoljan. Ipak, ne bježim od toga da mi netko nešto napiše, da me to oduševi i da to otpjevam.
Nika: Ne bih rekla da je to došlo prebrzo ni za njega ni za mene. Ja sam imala tu prednost da su se mene ljudi sjetili. Ušla sam prvi put u svijet estrade s 8-9 godina, imala sam prvi album s 10, a s 13 sam shvatila da je to meni previše. Obišla sam cijelu regiju po festivalima i baš sam se toga uplašila kao dijete. Tada sam pobjegla, ali kad sam bila spremna i kad sam se dovoljno bavila sama sobom, otkrila tko sam i što želim raditi, kako želim zvučati, onda je i to zahtijevalo par godina pripreme. To su sve mali kotačići koji se vrte iza i kad na kraju sve izgleda gotovo, to je zato što smo jako puno prije toga morali proći. Taj dio je najvažniji.

Nika, za tvoju glazbu uvijek se lijepi ona etiketa „napredno“. Vratila si se u Hrvatsku iz jedne skroz drugačije sredine gdje si gradila svoj glazbeni identitet. Osjećaš li ovdje razumijevanje ili misliš da nam još uvijek treba vremena da iza sebe ostavimo zastarjelo glazbeno naslijeđe?
Nika: Čak me začudilo da sve više ljudi uživa i želi čuti takvu glazbu. Nikad nije prerano ni za što. Samo se treba svidjeti jednoj osobi i polako će se to proširiti. I ja rastem i mislim da je to s vremenom sve bolje. Mijenjam se skupa s glazbom. Da sam radila nešto što bi mi netko drugi predložio, mislim da bih vrlo brzo opet odustala.
Matija: Teška je ta floskula „budi svoj“ zato što je puno ljudi svoje i opet ne ide. Mislim da se neke stvari jednostavno moraju poklopiti. Mora se dogoditi moment savršene pjesme u trenutku savršenog tebe gdje će i ljudi biti spremni i puni povjerenja prema tebi, da ih nećeš živcirati, gdje će sustav biti otvoren, gdje će se medijski i na društvenim mrežama sve posložiti da se kažu prave rečenice, da se dogodi pravi share, da se svidiš i Marici iz Stubice i Marku iz Zagreba.
Nika: Kao društvo smo jako napredni i ima toliko faktora koje treba zadovoljiti.
Matija: To je nešto što nitko ne može izračunati. Mislim da je jedna pjesma ključ prekoračenja granice, koja će te izvesti u tu neku širu masu. Stvarno te malo uzme ta droga kad osjetiš da te ljudi toliko vole i da svi čekaju nešto novo tvoje. To je jedna ovisnost koja može biti varljiva i treba tu dobro odvagati i ostati nekako svoj, a u isto vrijeme opustiti se i uživati u svemu tome. Vidjet ćemo tko će uspješno preplivati tu rijeku.

Nika: “Ljudima je jako drago kad se mogu poistovjetiti s tobom i prepoznati da si stvarni čovjek. Volim ljudskost.”;  Matija: “A ja volim tajanstvenost.”

Spomenuo si društvene mreže. Živimo u vremenu kada se glazbenici ne bave samo glazbom nego su i marketinški kanali, modeli, ambasadori odjeće i raznih ostalih proizvoda. Kakvo je vaše razmišljanje o tome i koliko takvi angažmani skreću fokus s glazbe?
Nika: Meni je nekako bilo najjednostavnije ne mijenjati ono što volim raditi. Ja sam se puno prije glazbe bavila fotkama. Nekako sam vremenom osvijestila ono što mi odgovara i što nikako ne želim prestati raditi uz glazbu. Mislim da je to ženama malo lakše i prirodnije jer se mi sve možda bavimo nekim životnijim stvarima na dnevnoj bazi nego muškarci. Nisam htjela odustati od stvari koje mene generalno zanimaju. Uvijek su me zanimali moda i dizajn, briga o sebi, to je dio mog svakodnevnog života. Na Instagramu i drugim društvenim mrežama počela sam kao i svako drugo stvorenje dijeliti svoj život. Imala sam fotić koji sam nosila svuda okolo, radila sam i analogne fotke koje sam zatim razvijala. Danas me sve manje to zanima jer se želim orijentirati samo prema glazbi, ali ne želim se odreći stvari koje volim. Ne radim to jer mislim da će meni neke stvari pomoći marketinški ili kao nekom licu u javnosti. Radim to za svoj gušt i dok je god tako, mislim da je to OK. Kada to ne bi bilo tako, mislim da bi se otelo kontroli i da bi izgubilo esenciju onoga što jesam, a to je primarno glazbenik.
Matija: Ja sam bio velika konzerva što se toga tiče i jako nisam razumio zašto to ljudi uopće rade. U jednom trenutku sam se oslobodio kad sam shvatio da uopće ne moram imati Instagram ušminkane fotke, nego da slikam ono što mi je u tom trenutku zabavno i tako nekome približiti svoj rad.
Nika: Ljudima je jako drago kad se mogu poistovjetiti s tobom i prepoznati da si stvarni čovjek. Volim ljudskost.
Matija: A ja volim tajanstvenost. Nešto ima lijepo u tome kad je umjetnost malo tajanstvena i kad napravim nešto, a ne moram ništa objašnjavati. Volim taj moment kad ljudi izaberu značenje nekoj pjesmi. Mađioničar isto ne otkriva svoje trikove. Svaka čast ljudima koji to rade kao posao na dnevnoj bazi, da postoji netko tko može cijeli dan pričati o sebi i cijelo vrijeme s nekim komunicirati što će sada napraviti. To je ozbiljno odricanje.
Nika: Mislim da i jedna i druga strana imaju svoje dobre i loše strane.

Matija Cvek i Nika Turković

Matija Cvek i Nika Turković

Koja su vaša prva glazbena sjećanja? Kad ste se susreli s glazbom i osjetili da je to nešto što vam stvarno odgovara?
Nika: Prvu sam pjesmu na engleskom jeziku napisala prije Eurovizije. Imala sam 7 ili 8 godina. Bilo mi je fascinantno da to sve što čuješ na nekom CD-u možeš doma napisati. Nije ona bila bogzna što, ali taj cijeli proces bio mi je sjajan. Dobila sam kasetofon od bake za rođendan, mogla sam pjevati, riplejati i slušati samu sebe. Tada nisam ni pričala i sjećam se da mi je tata rekao kako sam već tada znala intonativno ponoviti cijeli Gibonnijev i Oliverov album.
Matija: Sjećam se pjesme „Po prašini i divljini, skitam se“! To mi je prvo glazbeno sjećanje. Mislim da sam imao četiri godine. Sjećam se dvorišta, svoje bake i kako pjevam tu pjesmu po dvorištu iz nekog razloga. Sjećam se da me baka nosila u naručju kad su došle neke dvije cure, a ja sam pjevao „Evo noći, evo ludila“.
Nika: Tako je pamtim onu „Gdje je onaj cvijetak žuti, što ga cijela šuma zna“…
Matija: Ooo, pa to je već osnovna škola!
Nika: Ali tu pjesmu nikad neću zaboraviti! Znam je cijelu! Pjevala sam to pred školom na mikrofonu i to mi je bio najemotivniji trenutak cijelog života, da pjevam o tom cvijetu! Kužiš, to su neke važne stvari!
Matija: Kad sam sa starcima išao na more, u autu smo uvijek imali više kaseta istih izvođača. Sjećam se Balaševića i Dire Straitsa! To su bile jedine kazete koje su se slušale. Meni je tih „Sultans of Swing“ i „Devojke sa čardaš nogama“, „Olivere“ već dosta! Pobjegao sam od svega toga! Imao sam životne faze kad sam slušao samo pop pa sam u osnovnoj slušao isključivo Prljavce i kasnije sam poslije srednje počeo otkrivati Queen, Bon Jovija – znao sam cijelu diskografiju. Kad su se pojavili Ed Sheeran i Bruno Mars, onda sam zbog njih krenuo otkrivati Stevieja Wondera, a danas me to dovelo do Milesa Davisa! (smijeh) Znači, kod mene stvari idu obrnuto od kazaljke sata!

“Jasan mi je moj tadašnji uspjeh. Često sam ljubomorna na tu malu i hrabru Niku.”

Kakav imate odnos prema tim svojim prvim objavljenim kantautorskim pjesmama?
Matija: Baš sam danas objavio na Facebooku tu prvu pjesmu. Moja je baka zagrebačka pjesnikinja čiji sam tekst čitao. Bilo mi je fora, uzeo sam gitaru i tražio sam neki jesenski mood, malo prepravio pjesmu i dobio nešto za što su mi drugi rekli da je baš super. To je možda bila najveća borba – kako objaviti nešto što sam ja napisao. Stres svih stresova, apsolutna nervoza! Baš sam se s tom pjesmom odlučio predstaviti ljudima. Bila je super prihvaćena pa mi je bilo malo lakše, ali onda su došle „Visine“ 2018. gdje sam doma plakao tri dana prije objave misleći da će mi svi reći kakav sam idiot. Pitao sam se zašto si to sve radim, da mogu radije svirati obrade. Imao sam takav napadaj panike da nisam uopće vjerovao sebi, a cijelo vrijeme sam pisao i imao neke bilješke. Moralo je proći neko vrijeme da sam sebi oprostim, da prihvatim svoje mane, svoja razmišljanja, način oblikovanja rečenice, svoj način stvaranja slike kroz stih i da kažem da me stvarno briga kako će to netko percipirati i interpretirati.
Nika: Imala sam veliku životnu pauzu kada nisam željela da ih asociram na to. Sada sam s time OK. Jasan mi je moj tadašnji uspjeh. Često sam ljubomorna na tu malu i hrabru Niku. „U mraku“ sam objavila krajem 2019. i tu sam pjesmu radila punih šest mjeseci. Nisam znala kakve soundove želim, kakav vibe želim, gdje želim biti. Znam da sam se stalno pripremala i da nisam bila zadovoljna s time. Nisam znala trebam li to uopće objaviti, ali na kraju kad shvatiš da se neće svima svidjeti, ali i to da ju neće ni svi mrziti. Moraš si nekako postaviti mindset da ti je u redu i da je jedino bitno da si ti s time zadovoljan.

Nika, utječe li Matija na tebe da ipak toliko ne poliraš svoje stvari?
Nika: Ne! Ne miješamo se u taj segment. Pomažemo si kreativno, ali što se tiče te neke egzekucije, ona mora biti prirodna. Ja sam veliki fan elektronske muzike koju sam otkrila dok sam studirala. Tada sam shvatila gdje pripadam jer dotad nisam znala ima li uopće neko mjesto ono što složim na svom klaviru. Sad znam što mi se sviđa i želim ostati pri tome. Volim da je sve počišćeno, kristalno i fino, ugodno. Ne patim od toga da se ja trebam popravljati, ali volim da je to sve skupa aranžmanski jako popeglano i tu mi ne može nitko ništa reći. Ne mogu ni ja njemu, jer imamo različite ukuse oko toga što svatko od nas treba raditi na svome putu. Jako su nam različite staze i mislim da je to super. Bilo bi naporno da radimo slično.

Nika Turković

Nika Turković

Nastaje li tvoja muzika i dalje uvijek na klaviru?
Nika: Više ne! Matija me natjerao da hodam okolo! Iskreno, zadnjih nekoliko segmenata smislila sam upravo hodajući. Kad tako cijeli život sviraš klavir i još si klasično učen, onda te to dosta zatvori u kutiju. Uvijek ideš u krug i koristiš slične ili iste stvari. Puno je bolje ostaviti si mozak prazan i što god mi padne na pamet, otpjevam si to u drugačijem tonalitetu i linijama koje mi možda dotad ne bi pale na pamet da sam sjedila za klavirom.
Matija: Ja sam konstantno u nekim zapisima kroz dan. Ako prepoznam neki moment, moram to zapisati pa se kasnije vratim tomu. Uglavnom, prohodam dnevno između 10 i 15 kilometara i u glavi mi svira! Stalno sam u nekim procesima.

Koju ste pjesmu najbrže napisali?
Nika: „Gledaj me“ sam napisala u tjedan dana cijelu.
Matija: Pa nisi baš.
Nika: Kako nisam? Imala sam sve osim cijelog teksta.
Matija: Ona zapne na pola i onda je ljuta na sve. I onda kaže neka ja završim ako mogu.
Nika: I onda mi on pomogne.
Matija: Generalno, ona je baš pedantna. Ja sam dosta brz pa s vremenom razmišljam. „Visine“ su mi došle odjednom. „Plaža“ je nastala kao pjesma u dva tjedna cijela. Tražio sam zvuk novog izvođača, kako ću pjevati, kako će sve zvučati oko mene. Tu se stvarno treba dogovoriti sam sa sobom i s ljudima s kojima radiš. Mi smo poslije „Visina“ objavili pjesmu „Praviš me ludim“, dijametralno suprotnu.

“Generalno, ona je baš pedantna. Ja sam dosta brz pa s vremenom razmišljam.”

Jeste li ikad razmišljali stvarati autorsku glazbu unutar benda ili je oduvijek bio fokus na solo karijeri?
Matija: Meni sad i jest takva situacija. Užasno mi je stresno biti samo Matija Cvek. Ovako, kad sam u bendu, podijelili smo odgovornost. Sad sam u frontu, ali i dalje jako forsiramo moj bend. Divni su ljudi, obitelj smo nas devet članova. Dvije pjesme na albumu radili smo svi mi, a sad sve dalje aranžmanski radimo zajedno. Već postoje demo snimke za drugi studijski album na mom diktafonu jer nije normalno kako lako nastaju nove pjesme kad se nađemo u garaži! Nastaje čarolija kad se nađemo. Svi ti ljudi iz benda spoje svoju energiju i dogodi nam se da smo svi sretni s time što sviramo. Najteže je naći ljude koji će biti tu iza tebe i guštati u tim pjesmama s tobom, da ti budu još ta dodatna potpora, da budeš dovoljno samouvjeren da to možeš iznijeti bez zadrške. To je stvarno najveće blago za novog izvođača.
Nika: Ja sam uvijek htjela biti samo ja. Volim to što sam kantautorica, ali znala sam da ne želim to raditi sama. Željela sam imati nekog tko mi je blizak prijatelj, a tko razumije moju glavu. U to sam sve od prvog dana ušla s Ivanom Pešutom. Mi smo najbolji kompići, suradnici, kreativne glave. Zatvorimo se u studio na pet dana i sve snimimo, dogovaramo, sjedimo, jedemo i radimo. To mi je najveći gušt. Sad napokon imam i bend koji su superkreativni ljudi. Prateće mi vokale pjeva prijateljica koja je uz mene već 12 godina.

Kada ste počeli ulagati u glazbu više nego u slobodno vrijeme?
Matija: Cijeli život! Glazba je slobodno vrijeme. Naravno, imam prijateljstva stara 20 godina gdje imam priliku biti malo odmaknut od cijelog tog glazbenog života i to mi je odmor, ali 80% vremena u prosjeku provodim družeći se s ljudima iz glazbe, razmišljajući o glazbi, stvarajući glazbu i to već traje predugo.
Nika: Dobro, ja sam dugo radila 9-17, odmah nakon faksa. Moje slobodno vrijeme doslovce je bilo vrijeme kad sam mogla sjesti za klavir i posvetiti se nečemu što me veseli. Meni je slobodno vrijeme bilo i najbolje provedeno vrijeme, kreativno vrijeme, ono koje sam provela s glazbom. Nemam toliko prijatelja u glazbi kao što ima Matija Cvek, ali u zadnje sam vrijeme išla dosta na druženja s ekipicom iz Pocket Palme pa bismo svaki put završili u studiju i nešto napisali. Sad smo napravili pjesmu koja je na kraju završila na albumu od Bekke koja je sad novi izvođač. Počinjem otkrivati da je to najbolji dio svega.

Matija Cvek

Matija Cvek

Što najviše volite u glazbi? Što vam zaokuplja pažnju kad čujete pjesmu?
Nika: Uvijek se dogodi taj neki moment kad mi se dignu sve dlake na tijelu i kad se pitam kako se ja nisam toga sjetila. To mi se dogodi svaki put kad čujem ono što objavi Charlotte Cardin. Znaš da je pjesma dobra kad osjetiš onu zdravu ljubomoru. Takve me pjesme inspiriraju da budem bolja i kreativnija. Sve analiziram. To je kao neka škola. Ako to ne radiš, kako ćeš onda rasti?
Matija: Meni se sviđa ona rečenica „Kad čuješ melodiju, u nju se zaljubiš, a onda zbog teksta ostaneš i zavoliš pjesmu.“ Moram priznati da prvo primijetim tekst pjesme, ako je baš glup.

Kad se sada osvrnete na svoje karijere, što vam najviše ugrije srce?
Matija: Meni ploča. Vinil koji sam sada izbacio. To mi je najdraži materijalni moment u karijeri, a ovi ljetni koncerti sigurno duhovni. Doživio sam tu ekstazu.
Nika: Meni je najdraže kad ljudi pjevaju tekst, kad pjevaju pjesme. Kad vidiš nekog u publici tko zna sve i tko je sretan. To sam rekla i kad sam bila mala kad su me pitali koji mi je cilj. Najdraže od svega mi je što sam se ohrabrila da se vratim i da to opet radim, iako sam mislila da neću imati muda za to.
Matija: Kontradiktoran je taj moment kad sve radimo zbog sebe, a veseli nas kad drugi ljudi to vole. Umjetnici su malo pomaknuti i rekao bih da moraju biti kontradiktorni jer moraju stalno preispitivati stvari da bi imali o čemu pisati.
Nika: Ne znam ima li ljepše stvari nego kad ti netko kaže „Joj, ta tvoja pjesma… slušala sam je kroz ovaj period, obilježila mi je ovo ljeto“. Mislim da je to ogromna čast i imam grozno veliko strahopoštovanje prema ljudima koji mi se tako jave i to mi kažu.
Matija: Znam da je to najljepše, ali meni je i dalje sebično najdraže kad nešto napravim, pogledam u to i kažem: „Dobro!“ Moram priznati da je to šupački grozan moment, ali to mi je čak malo draže. Svi će te doći potapšati, ali tko to razumije bolje od mene? Jako mi je drago da imam priliku u životu dijeliti to s ljudima, ali neke će stvari zauvijek ostati moje.

“Uvijek izvučem neki osjećaj koji je bio toliko intenzivan da sam ga zapamtila u životu. Onda ga pretočim u glazbu i želim se njemu posvetiti.”

Matija, rekao si da već imaš demo snimke za novi album. Možeš li nam otkriti koje te teme zaokupljaju u posljednje vrijeme?
Matija: Na prvom albumu ima raznih tematskih cjelina. Dijelim pjesme na pjesme trenutka i pjesme koje dugo radim zato što želim zvučati na neki način pa onda i tekst ide u službu melodije. Primjerice, to su pjesme „Praviš me ludim“ i „Drama“ koje ne znače ništa dublje i samo su perkusivnim tekstom odgovarale pjesmi. Imam neke pjesme socijalne tematike, „Generacija“, „James Bond“, „Volim“ koje su potpuno off pjesme. Nemaju veze s ljubavnom tematikom. Mislim da ću u istom smjeru nastaviti i dalje. Ne želim se nikad odmaknuti od ljubavne pjesme zato što me prožima stalno taj romantični, ljubavni moment. On nikad neće izostati. To je nešto s čime se svi možemo poistovjetiti svaki dan.

Nika, kako je to onda kad i ti znaš, a i svi znaju, da se ljubavna pjesma Matije Cveka odnosi na tebe?
Nika: Ma je, vraga! Otkud ti ta ideja? (smijeh)
Matija: Ima puno više razina ljubavi.
Nika: Meni je super što nitko ne zna ništa. To je to! Što bi onda ljudi iz mojih pjesama mislili: da sam stalno tužna i lupam glavom o zid? Uvijek izvučem neki osjećaj koji je bio toliko intenzivan da sam ga zapamtila u životu. Onda ga pretočim u glazbu i želim se njemu posvetiti.

Snimaš li onda sad cijeli album? Hoće li se tamo naći svi dosadašnji singlovi ili ćeš napraviti izbor poput Matije?
Nika: Da, snimam album. Definitivno ću sve ovo objediniti. Nadam se da će to biti na proljeće. Dodat ću još par stvari koje sam prije napisala i koje su sada u procesu stvaranja. Jako se veselim!

Moglo bi Vas zanimati