Ovacije za Animal Farm - jaki glasovi nove generacije

Ovacije za Animal Farm u velikoj dvorani Lisinskog obilježile su ovaj glazbeni vikend.

Upravo repetitivni aspekt zbog kojeg je Orwellova Životinjska farma evergreen razlog je zbog kojeg je Igor Kuljerić odabrao taj predložak za svoju operu-basnu Animal Farm. Mladi svirači i pjevači odradili su odličan posao te iznijeli svoje „uloge“ kao profesionalci, dok su se scenografi, kostimografi, oblikovatelji svjetla i svi ostali itekako snašli u svim neprikladnim i nenaklonjenim okolnostima vanjskih i unutarnjih produkcijskih zamršenih infrastruktura, piše nakon subotnje prve izvedbe Petra Pavić.

Bilo je za očekivati da ovakvi spektakli privuku veliku pozornost, ipak je ovdje riječ o suradnjama (najčešći izraz kada govorimo o ovom projektu) svih triju zagrebačkih umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. I nije ovo prvi takav projekt. Nastavak je to prakse koja je pokrenuta 2009. godine, ali koja se s prekidima odvijala zbog razloga (izgovora) na koje smo svi već otupili i uzeli ih kao nepromjenjive.

Stoga, imali smo prilike pročitati mnogo najava projekta, kao i razgovore s umjetnicima koji su na njemu radili, a ovome osvrtu dodala bih mrvicu osobnog, budući da je prvo što sam u životu vidjela i čula na Muzičkom bijenalu Zagreb bila upravo Životinjska farma Igora Kuljerića, 2003. godine.
Priznajem, sinoć sam u Lisinski išla kao što valjda dijete ide u dućan s igračkama na Jelačićevom trgu, s uzbuđenjem i očekivanjima.

Emocije su prevladale

I naravno, apsolutne ovacije zaorile su se još gotovo za trajanja posljednjeg tona izvedbe. Neki od nas progunđali su kako produkcijsko ljudstvo koje prati izvedbu ipak treba publici prepustiti da započne val odobravanja, da mora biti tog zadnjeg odjeka, kao i osjeta udaha prije pljeska. Ali strasti i emocije sinoć su bile one koje su prevladavale, moglo bi se reći, tijekom trajanja čitave večeri. A zašto i ne bi?

Sudionici svih segmenata ove produkcije mladi su studenti kojima je kreativnost poziv, a s time strasti i emocije dolaze same po sebi te su najčišće su i najvidljivije na ovaj način, dok su još izvan profesionalnog kruga (žrvnja?) – iskreno oduševljeni jer su radili na nečemu velikom.

A veliko je, zaista. Osim siline truda, ulaganja i upornosti tijekom duljega vremenskog okvira u kojem su timovi profesionalaca u mentorskim ulogama i ti mladi redatelji, dramaturzi, dirigenti, svirači, pjevači, glumci, plesači, koreografi, scenografi, kostimografi, fotografi, video umjetnici, dizajneri, muzikolozi i producenti imali priliku pojmiti ogromnost zahvata i međusobno surađivati, tematika samog projekta je, dakako vječna i višeslojna, primjenjiva gotovo uvijek.

Vječna čežnja za slobodom

I upravo je repetitivni aspekt, zbog kojeg je Orwellova Životinjska farma evergreen, razlog zbog kojeg je Igor Kuljerić odabrao taj predložak za svoju operu-basnu Animal Farm. U razgovoru koji je s njim vodila muzikologinja Erika Krpan, 2003. godine, uoči praizvedbe, rekao je kako ga je „zaintrigiralo mišljenje prema kojemu je sve u suvremenom društvu podvrgnuto odražavanju nekog mehanizma, toj nekoj pukoj vrtnji“ – pri čemu on, kako je sam rekao, misli na vječito vraćanje istoga,

„kao da nitko ništa ne nauči, nego se neprestance vraćaju situacije déjà vu, poput vrtnje kakve vječne vrpce.“

No, treba ipak naglasiti kako u nastojanju da Animal Farm bude bajkovito scensko djelo u kojem se on kao skladatelj može zabaviti, Kuljerić svoju operu-basnu lišava eksternih političkih konotacija, a taj mehanizam vrtnje i ponavljanja koristi ne u službi sadržaja, nego forme.
A vječna čežnja za slobodom? Eh, pa točno to je i učinio.

Usred pomanjkanja sluha zagrebačke nacionalne kazališne kuće za projekt ovakvog razmjera, smješten je u koncertnu dvoranu – gostoljubivu, ali apsolutno neadekvatnu za gigantske opere-basne

Mehanizam ponavljanja mogao bi poslužiti i nama za doticanje problematike pomanjkanja sluha zagrebačke kazališne nacionalne kuće za projekt ovakvog razmjera, koji je stoga smješten u koncertnu dvoranu, gostoljubivu, ali apsolutno neadekvatnu za gigantske opere-basne.

Koliko je onda pošteno zamjeriti režiji kaotičnost najizraženiju tijekom prvoga čina? Na sceni-pozornici golemi je zbor smješten kao scenografski rekvizit u lijevom kutu, a veliki je broj „glavnijih“ i glavnih protagonista izmiješan na ostatku pozornice pri čemu se gledatelj, budući da su svi pjevači ozvučeni, često mora dobro potruditi da pronađe onoga tko u određenom trenutku pjeva.

Pokretačke emocije i strasti uočene su i prepoznate

Na stranu otegotna okolnost prostora, ali u kojoj mjeri je sada pedagoški istaknuti neke „nedostatke“ koji se naziru u možda odviše doslovnoj kostimografiji ili koreografiji? Svojevrsne TV reportaže koje su upotpunjavale radnju na praizvedbi, u ovoj su verziji zamijenjene video-animacijama i profiliranjem likova koji su trebali korelirati s današnjicom, pa podsjećaju na digitalne profile špijuna iz holivudskih filmova.

Nekako su, međutim, animacije ostale na marginama; pa čak i ako su tako zamišljene, sigurna sam da mi ih je promaklo više nego nekoliko. Ali je li to, u općem kontekstu, od velike važnosti? Prije bih rekla da su to neke od obaveznih tema za mentorsko-studentske post-konzultacije.

Snažni mladi glasovi

U ovom ozračju, čini mi se vrlo važnim vratiti se na početak, glasno reći da su te pokretačke emocije i strasti prepoznate i uočene, da su mladi svirači i pjevači odradili odličan posao te iznijeli svoje „uloge“ kao profesionalci, da su se scenografi, kostimografi, oblikovatelji svjetla i svi ostali itekako snašli u svim neprikladnim i nenaklonjenim okolnostima vanjskih i unutarnjih produkcijskih zamršenih infrastruktura.

Posebno treba istaknuti studente glavne soliste: basa Borisa Beusa u ulozi Majora, sopranistice Nežu Vasle u ulozi Squealer, Tenu Lončarević u ulozi Napoleona, te sjajnog Marina Vitasa u kontratenorskoj ulozi Snowballa.

I ostali pjevači iz solističkog ansambla igrali su su svoje uloge na razini na kojoj mogu zavidjeti i neki profesionalci, a odličnu zvučnu komponentu nadopunila je snažna zvučna podrška zbora, koji je pripremala mentorica Jasenka Ostojić.

Isto tako, nezanemariva je i razina odgovornosti koju su pokazali profesori i mentori, shvativši da već sada odgajaju svoje nasljednike, što je obećavajuće i ohrabrujuće, budući da se taj sloj pedagoške aktivnosti katkad preskoči ili zanemari, raznih (sebičnih) razloga poradi.

Činjenica da je prošlo punih osamnaest godina od praizvedbe (i jedine izvedbe) otvara posve novu granu teme o kulturnoj  politici i ulaganju u hrvatsku kulturu

Mentor dirigent Mladen Tarbuk dirigirao je prvom izvedbom, a druge večeri tu je ulogu preuzeo njegov student Mateo Narančić, koji je u cijelom procesu pripreme sudjelovao svim svojim znanjima i vještinama, na kraju krajeva dobio je najjače ovacije od kolega iz zbora i orkestra koji su time itekako odali priznanje izvrsnosti koju je u svom poslu pokazao.

U razgovoru s umjetnicima, nakon izvedbe, mentor redatelj Krešimir Dolenčić naglasio je koliko je važno podržati i ohrabriti mladog redatelja, u ovom slučaju redateljicu Kristinu Grubišu, studenticu 1. godine, da njeguje interes za glazbeni teatar, koji se sve rjeđe pojavljuje među mladim redateljima.

Blještavi trenuci koji mogu pružiti osjećaj optimizma

A činjenica da je prošlo punih osamnaest godina od praizvedbe (i jedine izvedbe) – kada su to u cijelosti izveli profesionalci, neki od njih danas baš na popisu mentora u ovom projektu – otvara posve novu granu teme o kulturnoj  politici i ulaganju u hrvatsku kulturu.

Ovakvi rijetki, blještavi trenuci nisu dovoljni da nam osvijetle budućnost kulture, ali mogu pružiti osjećaj optimizma, barem na određeno – dok neki drugi Napoleon i Snowball ne pomisle da su jednakiji od drugih, a mehanizam vraćanja zavrti svoj krug