Ususret Životinjskoj farmi ove subote i nedjelje u Lisinskom
Kako je s nama podijelio maestro Tarbuk, Kuljerićev Animal Farm oduševit će i ljubitelje pjesama Olivera Dragojevića kao i najstrože klasičare, a orvelovska pozadina priče posebno korespondira s pandemijskom današnjicom.
Ovogodišnji je izbor opere u zajedničkoj produkciji zagrebačkih umjetničkih akademija hrvatski skladatelj: Životinjska farma Igora Kuljerića iz 2003., djelo stvoreno na Muzičkom biennalu Zagreb u dvorani Lisinski. Nažalost, nijedna se nacionalna kazališna kuća u 18 godina nije zainteresirala za produkciju tog djela koje je na praizvedbi polučilo veliki uspjeh kod publike i kritike.
Ali zato, protiv generalne nezainteresiranosti hrvatskih narodnih kazališta za hrvatsku operu uspješno se sustavno bori Muzička akademija u Zagrebu te sugovornika i istomišljenika nalazi u najvećem hrvatskom opernom promotoru, Draženu Siriščeviću kao ravnatelju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski gdje je smještena i ova druga produkcija mladog opernog djela. Bili smo na probi i za potrebe našeg portala popričali s predstavnicima autorskog tima, studentima i njihovim mentorima.
Gabriela Hrženjak kao Kobila Moly/Filip Milković i Palma Poljaković
100. godišnjica Muzičke akademije u Zagrebu
S nestrpljenjem iščekujemo ovogodišnju sveakademsku produkciju opere koja se u sklopu niza obilježavanja 100. godišnjice Muzičke akademije u Zagrebu dotiče hrvatskog skladateljskog pera. Bit će to Životinjska farma Igora Kuljerića, ove subote i nedjelje, sada u novom ruhu, nakon njezine praizvedbe 2003. na istom mjestu, u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u sklopu programa Muzičkog biennala Zagreb.
Uobičajeni projekti na razini suradnje Muzičke akademije s ostalim srodnim zagrebačkim institucijama (Akademija likovnih umjetnosti, Akademija dramske umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet) postale su unatrag dvanaest godina značajan doprinos opernoj sceni u gradu, ali i prilika da se javnosti predstave najbolji predstavnici novog naraštaja mladih umjetnika. Istodobno, to je prvi susret mladih ljudi s kreativnošću pri stvaranju glazbeno-scenske predstave, što je mnogima poticaj za daljnji razvoj u tom miljeu.
Produkcija se vraća tamo gdje je tradicija i stvorena
Sve je krenulo dogovorom dekana triju akademija 2009. Čarobnom frulom u Lisinskom; uslijedili su naslovi Ivan Grozni, Carmen, Slavuj te Orfej i Euridika na istoj operi neprimjerenoj koncertnoj sceni, od 2014. projekti tragaju za novim adekvatnijim scenskim prostorima (Momci na brod i Amelija ide na ples u Maloj sceni pa Madame Buffault, Agrippina, Lukava lija i Cosi fan tutte u HNK Zagreb).
Davor Nekjak/Filip Milković i Palma Poljaković
Tik pred lockdown početkom 2020. posljednja takva omiljena operna produkcija ponovno je dobila „izgon” iz našeg profesionalnog opernog kazališta (Pepeljuga Julesa Masseneta) te se sklonila u ograničenom prostoru koncertne dvorane Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji, što je trebalo u nastavku na nizu večeri gostovati u HNK Varaždin, ali se zbog pandemije to nikada nije dogodilo.
Ove se godine produkcija vraća tamo gdje je tradicija i stvorena – u dvoranu Lisinski – koja premda ne pruža infrastrukturu nužnu za izvedbu složenog kazališnog aparata, ipak ima dovoljno veliko gledalište koje uz Covid potvrde može ugostiti gotovo 2000 posjetitelja. Odluka profesorskog vijeća s Muzičke akademije, koja je nositelj projekta, pala je – ne slučajno – na hrvatskog skladatelja, što je treći put u ovom nizu (nakon Zajčevih Momaka na brod 2014. i Papandopulove Madame Buffault 2015.) i datumom nastanka najbliža današnjem vremenu.
Praizvedba
Životinjsku farmu na engleskom jeziku prema Orwellu Igor Kuljerić napisao je na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb 2003., sastavivši sam libreto koji je na engleski prevela Sonia Bićanić. Praizveli su je solisti, Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Tončija Bilića u režiji Lea Katunarića, u scenografiji Miljenka Sekulića i kostimima Lea Kulaša.
Predstava je imala i dramaturga: uglednog talijanskog redatelja Paola Magellija koji je dao ideju o snimljenim fingiranim televizijskim vijestima kojima je ispresijecana radnja, a režirali su ih i snimili zajednički Leo Katunarić i Igor Roksandić. O danima rada na ovom djelu na jednoj od proba prisjetila se njegova kći, udaraljkašica i profesorica udaraljki Ivana Kuljerić:
„Pred kraj svojega života otac je u ovom djelu materijalizirao svoju fascinaciju poviješću, politikom i riječi u smislu simbolike i njezina oblikovanja glazbe. Zato se odlučio za engleski jezik, jer je jedino njime mogao dobiti traženi stil, boju i ritam opere-basne Animal Farm koja se naslanja na tekovine music halla i svih onih komunističkih pjesmica u različitim nacijama, ali cijelo vrijeme zadržava crtu idealizma i u sebi sadrži konflikt. To je priča o čovjeku koji uspijeva uništiti i najljepšu ideju, no istodobno u njezin idealni oblik i sam vjeruje.”
Ispalo je da je Farma Kuljerićeva posljednja opera, premda je već počeo svoju nedovršenu Katarinu Zrinsku, kako kaže Ivana, završio je njezin prvi čin i opet se oslonio na političku povijest i snagu riječi. Objašnjava nam dalje da je „od onoga univerzalnoga čemu je pristupio u Farmi, u Katarini Kuljerić progovorio kroz osobne sudbine. Premda je Farma napravljena u njegovoj poznoj dobi, ona u sebi sadrži dječju razigranost i zato mi je drago da je sada izvode baš studenti svih umjetničkih profila na Sveučilištu”.
Otegotna je okolnost Lisinski kao prostor, a i veliki je izazov danas plesati s koronom na projektu s čak (!) 250 sudionika
Ivana Kuljerić nije samo profesorica udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, već na istoj instituciji kao pročelnica vodi Treći odsjek za udaraljke, harfu i dirigiranje. Zato preko njezinog radnog stola prolaze svi veliki akademijini projekti. „Mnogo nas profesora s Muzičke akademije sudjelovalo je na praizvedbi u Lisinskom 2003., a sada smo mentori i prenosimo svoja znanja te iskustva novim naraštajima.”
Životinjska farma/Filip Milković i Palma Poljaković
Osim toga, Ivana je kao kći skladatelja i nositeljica njegovih autorskih prava i za ovu je prigodu dala pripremiti note koji su podloga za ovu izvedbu.
„Svi se dobro zabavljamo i nadam se da će tako biti i na izvedbama ovoga vikenda. S obzirom na redateljsko tumačenje praizvedbe i ove verzije, postoje sigurno te konstante, ta politička nota i ludilo životinjskih kostima i ponašanja. Tu je specifičan studentski elan koji se mora kompenzirati jer su u zboru i neprofesionalni pjevači u odnosu na one koji su bili na praizvedbi (Zbor HRT-a), otegotna je okolnost Lisinski kao prostor, a i veliki je izazov danas plesati s koronom na projektu s čak (!) 250 sudionika”.
Mlade nade
Voditelji tima su, kao i u slučaju dosad najuspješnije akademske produkcije, Bizetove Carmen iz 2011., dirigent Mladen Tarbuk i redatelj Krešimir Dolenčić. Obojica u posao uvode i svoje buduće nasljednike, studente; tako na probama uz Tarbuka dirigira i njegov student Mateo Narančić koji će imati priliku zasebno kao dirigent debitirati na drugoj izvedbi u nedjelju 28. studenoga, dok Dolenčić svoju redateljsku kreaciju i rad s pjevačkim ansamblom dijeli sa svojom studenticom kazališne režije zainteresiranom za operu, Kristinom Grubišom.
Volio bih da djelo preživi pandemiju, da zaživi i u drugim kazalištima i drugim zemljama, jer ima bitnu supstancu, vrijednost i prelazi ograničeni krug tzv. ozbiljne glazbe.
Maestro Tarbuk kaže da ga je u slučaju Farme njegova kolegica Ivana Kuljerić godinama potezala za rukav, ali otegotna okolnost za novu izvedbu bio je neuređeni notni materijal. Novouređene note, kao i svesrdna potpora dekana Muzičke akademije, udaraljkaša Igora Lešnika koji je i sam skladatelj, bili su svakako poticaj:
„Ovo sada govorim ne samo kao profesor na MA već i predsjednik HDS-a, mi stvarno moramo senzibilizirati naše mlade, našu javnost, na postojanje hrvatske glazbe. U području tzv. ozbiljne glazbe postoji negativni odium, kad se kaže ‘hrvatska glazba’, ona jednostavno može biti više ili manje loša, po definiciji ne može biti dobra, to se vidi u politici nacionalnih kuća koja je katastrofalna za hrvatsku glazbu, mi se na akademiji sustavno borimo protiv toga, a ovo je briljantan primjer.”
Upitali smo ga da nam iz svojeg rakursa predstavi djelo koje sada prvi put dirigira:
„Kuljerić je skladao bezvremensku operu, da je on slučajno Englez ili Amerikanac, on bi za života bio broadwayska zvijezda, napravio je djelo koje na intrigantan način nadilazi sve žanrove, unutra možete čuti sve glazbeno-scenske stilove, elemente i ozbiljne, velike opere, zatim rock opere i naposljetku mjuzikle. Odlično je odabrao tekst koji je u mojem naraštaju imao prizvuk kritike totalitarnog režima, ali nevjerojatno koliko ta priča u današnjoj situaciji pandemije poprima druga značenja i vrlo ju je zanimljivo upravo sada raditi.
Volio bih da djelo preživi pandemiju, da zaživi i u drugim kazalištima i drugim zemljama, jer ima bitnu supstancu, vrijednost i prelazi ograničeni krug tzv. ozbiljne glazbe. U njoj može jednako uživati ljubitelj Olivera Dragojevića, kao i najsofisticiraniji klasičar.”
Ta višeslojnost stilova posebno je korisna u edukaciji pjevača Muzičke akademije u Zagrebu kojima su pridruženi i kolege glumci s pjevačkim talentom, dakle, miješaju se razne tehnike pjevanja. Nastavlja Tarbuk: „Djelo je baš zbog te rubnosti u žanru korisno za mlade pjevače koji se pitaju kako to pjevaju pjevači u mjuziklu, kako postići taj parlando glas. Tu smo zbilja radili na rješenjima da postignemo uvjerljivost u prezentaciji govora i riječi.
Životinjska farma/Filip Milković i Palma Poljaković
I orkestralna partitura slijedi tu ideju, manje je puhača primjerice, svi su à 2, električne orgulje asocijacija su na Hammond i 70-e godine, a u orkestru svira čak šestoro udaraljkaša. Tužno je da to ne možemo raditi u nacionalnom kazalištu, to govori o njihovoj nazadnjačkoj politici, dakle, radimo u Lisinskom, zato su svi stalno na sceni, izlaze iz mase i vraćaju se u nju. Napravili smo dvije pjevačke podjele za dvije izvedbe.”
Na probama je Tarbuku najbliži asistent Mateo Narančić, student četvrte godine dirigiranja, dirigira drugom izvedbom predstave u nedjelju. Kako kaže, opera je dijelom razlog zašto je odabrao dirigiranje nakon završenog studija glazbene teorije, a dugo studiranje na Muzičkoj akademiji pružilo mu je mogućnost da radi na nizu dosadašnjih sveakademskih produkcija o kojima ima samo najljepše uspomene:
„To je jako instruktivno za nas mlade dirigente, sinteza više stilova, vrhunac karijere jednog dirigenta koji sam ja dobio prigodu već u tako ranoj fazi bavljenja dirigiranjem. Sudjelovanje u ovakvim projektima jako je korisno, surađujemo s drugim kolegama, vidimo kako se rade kostimi, kako se režira, puno je tu sastavnica i biti dio toga veliko je zadovoljstvo.
Ovako se svi možemo bolje upoznati unutar različitih odsjeka na Muzičkoj akademiji, ali i upoznati razne kolege s drugih fakulteta. Najljepše je kad se stvore nove dugoročne suradnje ili kad se sretnemo kasnije u karijeri. Sa zanimanjem smo pratili sve faze rada, tijek izrade kostima i režije, dosta toga je režijski predodređeno tako da kao dirigenti moramo biti jako fleksibilni da se poslože sve kockice”.
Naš najzaposleniji i najuspješniji, višestruko nagrađivani redatelj Krešimir Dolenčić, obožava kada se u njegovu radu spoje režija, njegova druga ljubav glazba, i treća ljubav – pedagogija: „U sjećanju mi je naša uspjela Carmen iz 2011. sa sjajnim odjekom kod publike. Deset godina kasnije sad nas je još i više. Predstavu radim sa studenticom kazališne režije Kristinom Grubišom, jer moj je zadatak da novi ljudi počnu režirati opere.Da bi čovjek radio operu, moraš znati note i imati afinitet za glazbu. Kristina je upravo tip koji je za to i radit će.
Što se tiče budućnosti hrvatske opere, dobio sam nova krila i golemi optimizam
Opera je izvedena u sasvim drukčijem formatu, rađena je za televiziju, bila je i produkcija HRT-a (Simfoničari i Zbor), čak je snimka na TV-u bila bolja nego doživljaj uživo, vidjeli su se mnogi detalji. Imamo problem da je u ovoj predstavi čak 170 ljudi pred publikom; tu su zbor, orkestar, solisti, mali zbor, glumci s akademije ADU iz moje klase koji su pjevački sposobni. Što se tiče budućnosti hrvatske opere, dobio sam nova krila i golemi optimizam.”
Doista već dugo operna scena u Hrvatskoj žudi za redateljem novog naraštaja jer nakon Dolenčića, Prohića i Dore Ruždjak Podolski nitko nije razvio afinitet za glazbeno kazalište. Zato je tu Kristina Grubiša, Dolenčićeva studentica sa završenom glazbenom školom koja zna svirati klavir i čitati note, a prije tri je godine režirala studentsku produkciju glazbenog kazališta u okviru platforme KNAP na 30. Muzičkom biennalu Zagreb. O ovom iskustvu kaže:
„Baš sada u stanju teške destabilizacije i društvenih nemira Orwell nije bio nikad aktualniji. Redateljski smo priču pomakli u apstrahirani svijet, s vremenom životinje postupno preuzimaju ljudske osobine, a glavni su vizual projekcije kao obol praizvedbi djela iz 2003. Tamo je snimljeni element bio u formatu televizijskih vijesti, a kod nas te vijesti postaju videoigrice, svaki lik postaje junak neke igrice sa svojim statistikama, što je direktna poveznica s današnjim društvom i percepcije pojedinaca u borbi sa svijetom. Zahvalna sam profesoru Dolenčiću što me odabrao za ovu produkciju, prošle sam godine asistirala na Pepeljugi, a sretna sam da napokon na odsjeku kazališne režije imamo glazbeni teatar kao poseban modul. Cilj mi je jednoga dana režirati Traviatu jer je to prva opera koju sam gledala u životu.”
Ali najveći posao, kako kažu, u povijesti kostimografije kao studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu bio je napraviti kostime za ovu produkciju. Kako kaže mentorica Barbara Bourek, „odmaknuli smo se od doslovnih ili karikaturalnih prikaza životinja, sve je stilizirano, morali smo proizvesti kostime, što je vrlo teško u odnosu na koronu sa stalnim prekidima nastave uživo.
Životinjska farma/Filip Milković i Palma Poljaković
Uz redateljsku ideju razvijali smo od vanjskog prema unutarnjem taj kroj kostima, išli od doslovnog prema unutarnjim stiliziranim karakteristikama likova. To je jako težak zadatak za studente koji se tek počinju učiti kostimografiji, da im je prvi zadatak opera i to još jedna suvremena opera, o kojoj nemaju nikakvih saznanja. Moto nam je u radu bio ‘druga koža’ životinja.”
Barbara je gledala predstavu iz 2003. koja je na nju ostavila snažan dojam, ali nije ju htjela pokazati svojim studentima, dok ne dovrše svoje ideje:
„Predstava je bila jako dobra i mogla bi nesvjesno izazvati reference i asocijacije. Radimo tako da svi rade na svim likovima i onda iz njihovih svih ideja dođemo do jedne ideje za svaki lik koji onda svi surađuju. Metodologija kostimografije za operu drugačija je nego kod ostalih kazališnih vrsta: veliki je broj likova (zborista) istodobno na sceni, traži se jako veliki broj kostima, treba imati na umu i kompoziciju solista u odnosu na zbor, kostimi su živa scenografija, a pjevači se biraju prema glasovima, a ne prema dobi i fizičkom izgledu, što je za kostimografa puno teže.”
Među dvanaestoro studenata TTF-a najrazgovorljivija je bila Paula Peloza, koja nam je opisala pojedina zajednička rješenja: „Radili smo kostime za ovčice od vatelina koje smo motali u kuglice i šivali ih na prsluke, jako su slatki, voluminozni i izgledat će efektno na sceni. Imamo kostim za Moly, profinjenu elegantnu kobilicu, svojevrsnu starletu, a ovo su kostimi za svinje, Napoleonov kaputić dobiva s vremenom ordene i počasti po sebi, kako ide priča. Te smo dodatne rekvizite kao i pokrivala i kape radili u suradnji s ALU.
pokus za Animal Farm u dvorani Blagoja Berse/Filip Milković i Palma Poljaković
Jedan semestar radili smo samo skice. Čitali smo svi djelo, roman i libreto, svaki je lik okarakteriziran drugačije, pošto je to za pjevače koji glume, kreću se, morali smo prilagoditi krojeve da im bude ugodno hodati, da imaju rupe na kapama i mogu pjevati. Kravice su slojevito napravljene, bili smo mala tvornica, dok su jedni krojili, drugi su kostime punili vatelinom, treći su šivali.
Nas je u timu 13 studentica i svaka se opredijelila za neki zadatak. Sve smo radile grupno, krenuli smo od ovčica, bacili smo se na kravice, kokoši, a pred kraj smo dovršili i svinje. Inspiracija nam je bila sama redateljeva uputa da su to amorfna tijela između ljudskog i životinjskog, svaka je izradila svoju skicu, spojili smo razne ideje u jedno, našli se na zlatnoj sredini i krenuli u rad. Ovo je najveći projekt u povijesti Tekstilno-tehnološkog fakulteta, radimo ga već godinu i pol, korona nas je usporavala, ali uspjeli smo.”
Grafička umjetnica Mirjana Vodopija voditeljica je predmeta Oblikovanje scenskog prostora 1 i 2 na Akademiji likovnih umjetnosti koje upisuju studenti željni iskustva u scenografiji: „Svake godine imam 15-ak studenata i ovo im je prekrasna prilika da vide kako se to radi, da surađuju sa studentima srodnih akademija, sjajna priprema za život, ukoliko se žele time baviti.
Studenti su s raznih odsjeka, a mogu biti i s drugih fakulteta ako žele. Upute redatelja razvijale su se zajedno s našim idejama, imali smo ih više, ali se na kraju iskristalizirala ideja mesnice, kaveza, tmurna i mračna koja završava na specifičnom društvenom situacijom koja sliči na zatvor. Bilo je dosta fizičkog posla na našoj akademiji, imamo bravarsku i stolarsku radionicu, trebali smo izraditi velike metalne konstrukcije na koje se može penjati i koje se mogu slagati jedna na drugu, što dodaje dinamiku.”
Pokus u dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu/Filip Milković i Palma Poljaković
Ovo im je prekrasna prilika da vide kako se to radi, da surađuju sa studentima srodnih akademija, sjajna priprema za život, ukoliko se žele time baviti.
I naposljetku, upitali smo za komentar i dvoje polaznika njezinih predmeta na ALU. Bernardica Svaguša s nastavničkog odsjeka ALU-a objašnjava da je sve počelo još prošle godine, a nadovezalo se na ovu: „Radilo nas je desetak u timu, svaki je imao svoj dio posla: od projektiranja, ideje, nacrta i realizacije, sada se sve provodi u djelo i lijepo je vidjeti plod višemjesečnog rada. Htjeli smo prikazati bez nekog kiča i doslovne farme, modernizirati farmu neočekivano i povezati s današnjim vremenom”.
Ova će predstava zasigurno iznjedriti mnoštvo novih talenata, a možda netko dobije i Nagradu hrvatskog glumišta za umjetnike do 30 godina.
S druge strane, Luka Pacek, student kiparstva, dodaje kako je to u stvari prikaz moderne farme s dinamikom kretanja: „ Iznova smo iščitavali Orwella i tek sam sada shvatio njegove reference na današnje vrijeme, što kao školarac nisam bio u stanju. Djetinjstvo s majkom sam proveo u kazalištu tako da mi to nije novost, ali izrada scenografije mi otvara nove vidike u novoj karijeri kao kipar, ne znam hoću li se baviti scenografijom.
Veliki je problem bio Lisinski kao specifičan prostor bez ulica, sve je na sceni cijelo vrijeme, što je odredilo izradu scenografije, scene se mijenjaju putem pomičnih elemenata, uvijek se mogu pomaknuti sa strane, ali ostaju cijelo vrijeme na pozornici.”
Kako god, bit ćemo ovog vikenda u Lisinskom, a ova će predstava zasigurno iznjedriti mnoštvo novih talenata, a možda netko dobije i Nagradu hrvatskog glumišta za umjetnike do 30 godina, u kategoriji za koju je u repertoaru Nacionalnih kazališnih kuća teško naći kandidata.
