Behind the Scenes

Neke glazbe ne prostiru se pred publikama same od sebe, već zahtijevaju da publika prema njima učini prvi korak. Takva situacija, naročito u doba manjka vremena i fokusa, nikako ne pomaže širenju suvremene klasične i jazz glazbe. No, postoje projekti koji tome pokušavaju doskočiti te smanjiti jaz između tih glazbi i publike – naročito one mlađe.

Behind the Scenes / Foto: Matej Grgić

Zanimljiv edukacijski projekt Hrvatskog društva skladatelja započet prošle godine, zvučnog naziva Behind the Scenes (Iza kulisa) nastavio se i ove. Kao svoj cilj on ima komunicirati suvremenu „umjetničku“ glazbu te doći do novih, mlađih publika, a dio je rada Odjela za komunikacije.

Riječima inicijatorice i voditeljice projekta Srđane Vrsalović, ideja je „staviti publiku u središte“ te ih upoznati sa svime što stvara i okružuje glazbu. Behind the Scenes uključuje srednjoškolce, njihove profesore Glazbene umjetnosti te konačno same glazbenike koji imaju zadatak predstaviti im pojedini glazbeni stil, skladatelje i djela s repertoara koncerata koje učenici, besplatno, pohađaju. Učenici dobivaju saznanja o glazbi iz prve ruke te na kraju daju povratnu informaciju o tome što ih i na koji način zanima.

Ivana Petravić, profesorica Glazbene umjetnosti iz Gimnazije Velika Gorica ispričala mi je kako je projekt započeo:

„Mi smo prošle godine pokrenuli pilot-projekt, čisto da vidimo kako to funkcionira i na koji način ćemo se ove godine, u ozbiljnom smislu, posložiti. To se prošle godine pokazalo jako dobrim, reakcije su bile izvrsne. Vodila sam učenike četvrtih razreda na jedan koncert ansambla Cantus.

Predstavljanje nekih od najsnažnijih glazbenih ostvarenja 20. stoljeća na kojima počiva suvremeni repertoar Cantusa

To je suvremena klasična glazba, glazba 20. stoljeća, što je njima poprilično strano, nešto što su imali priliku čuti samo na satu glazbene umjetnosti. Sumnjam baš da su samostalno odlazili na takve koncerte; s time što je to još i generacija iz doba pandemije, kada se nije baš odlazilo na koncerte. Tako da sam bila malo skeptična oko toga kako će oni reagirati na koncert, hoće li to njima biti zanimljivo, hoće li možda htjeti ranije s njega izaći.

Međutim, ključnu ulogu odigralo je upravo predavanje maestra Berislava Šipuša, koji ih je uveo u tematiku, koji im je objasnio što će se konkretno izvoditi i što mogu očekivati od takve glazbe. I, na kraju, kada je koncert završio, kada sam ih upitala kako im je bilo, dojmovi su se pokazali dosta pozitivnima. Oni su bili ugodno iznenađeni time koliko im se ta glazba svidjela, koliko im je sve skupa bilo zanimljivo te kako su do određene mjere i uživali – iako se većina njih prvi put s takvom glazbom susrela uživo.

Bili su iznenađeni time koliko im se ta glazba svidjela, koliko im je sve skupa bilo zanimljivo te kako su do određene mjere i uživali

Tako da smo na tim krilima, na temelju te pozitive od prošle školske godine nastavili suradnju i ove, gdje ponovno vodim jedan razred maturanata, unutar projekta Behind the Scenes, na tri koncerta. Već smo na jednom koncertu bili, a sljedeći je naredni ponedjeljak, 14. studenog, još jedan koncert Cantus Ansambla.

Violinistica i članica Cantus Ansambla, Eva Mach i skladatelj i dirigent Berislav Šipuš u školskome posjetu ususret koncertu 14. studenoga @ Behind the Scenes

Prvi ovogodišnji koncert koji smo poslušali bio je s festivala JazzHR, na kojem su učenici došli u doticaj s Big bandom Slovenske Radiotelevizije i gdje su poslušali jedan pravi jazz koncert.

Ono što ih se najviše dojmilo bile su pripreme za taj koncert

I tu su reakcije bile poprilično pozitivne: bili su oduševljeni koncertom! Ono što ih se najviše, ipak, dojmilo, bile su pripreme za taj koncert. Odnosno, ili prije ili nakon koncerta održimo im predavanje u suradnji s HDS-om i kolegicom Srđanom Vrsalović, u sklopu kojeg dođu umjetnici koji su vezani uz izvedbu pojedinog koncerta te ispričaju nešto učenicima o nastanku, bilo pojedinog glazbenog djela, bilo određenog stilskog žanra koji se izvodi, malo im predoče tematiku i upute ih u samu bit stvari.“

Foto: Srđana Vrsalović

Uz velikogoričke gimnazijalce, u projektu sudjeluju i učenici zagrebačke XV. gimnazije, predvođeni profesoricom Ozanom Bijelonjić te I. gimnazije, s profesoricom Kristinom Vladušić

Predavanja i prezentacije na razne teme vezane uz jazz, improvizaciju i aranžiranje ove godine su držali su glazbenici Lana Janjanin i Miro Kadoić te dirigent Tadej Tomšić i Srđana Vrsalović. Prošle godine improvizaciju je srednjoškolcima predstavio moj drugi sugovornik, renomirani koprivnički saksofonist Vojkan Jocić.

„Bilo je to u sklopu koncerta Borne Šercara i Jazziane Croatice te Lada, kad me Srđana pozvala da petnaestak minuta prije koncerta pripremim mali uvod u jazz improvizaciju. I onda sam srednjoškolcima petnaest minuta prezentirao instrument, ulogu instrumenta u jazzu i u popularnoj glazbi u kojoj se koriste elementi improvizacije, malo im pokazao kako neka improvizacija funkcionira, na kojem principu. Otprilike ovako: improvizacija je kao kad ideš od točke A do točke B, ali možeš ići raznim putevima.

“Meni je nekako možda najlakše prezentirati školarcima, koji na kraju krajeva i uče o tome, povući paralelu s Bachom. Bach koji napiše neku temu, a onda varijacije na tu temu. E, tako ja to nekako pokušavam njima približiti. Pa im kažem da u improvizaciji imaš neku zadanu temu ili neki dio. I onda kada improviziraš na tu temu, to je zapravo varijacija.

A sad, u kojem smjeru te ta improvizacija odnese ovisi o tvojoj kreativnosti, tvojoj virtuoznosti, tvojim idejama. Znao sam povlačiti paralele s freestyle battleovima rapera: kad se nađu dvojica pa onda jedan protiv drugoga improviziraju, na licu mjesta.“

Improvizacija je kao kad ideš od točke A do točke B, ali možeš ići raznim putevima

Projekt Behind the Scenes u svojim nastojanjima približavanja takozvane umjetničke glazbe mlađim generacijama, svakako nije usamljen. Nastavnici glazbe u općim i glazbenim školama, često na svoju ruku, dolaze do raznih rješenja:

„Mi smo, recimo, u Koprivnici imali jednu sjajnu priču. Dolazili su Zagrebački solisti ili drugi kvalitetni ansambli te solisti, a na koncert bi došao mali broj ljudi, što je žalosno. I onda smo u suradnji s gimnazijom pokrenuli tu priču da kada je takav koncert koji ima, recimo to tako, umjetničku vrijednost, da i djeca iz gimnazije participiraju kao slušači, i u dogovoru s profesorom ili profesorice glazbenog dođu na koncert, dobiju pet iz zalaganja, napišu tekst o koncertu.

I znalo se dogoditi da dođe 150 gimnazijalaca, i još ovako ljudi, i imaš dvije trećine dvorane ugodno popunjeno – što je puno za jedan koncert, bilo da je jazz ili klasični, s obzirom na to da to i nije neka populistička glazba, nije mainstream. Tako nešto trebali bi svi u Hrvatskoj pokrenuti, pogotovo u gimnazijama u kojima postoji predmet glazbena umjetnost, iako sam ja mišljenja da bi to trebalo ponuditi i svim školama koje imaju neku srednjoškolsku izobrazbu iz glazbene umjetnosti.

Mislim da je to bio jedan triger, a sad, ‘ko se ‘zakači’, ‘zakači’ se. Ako imaš sto ljudi i desetero se njih ‘zakači’ za nešto što nije „svakodnevica“ – to je sjajno.“

Glavna ideja ovakvih edukacijskih projekata jest pokazati glazbu tamo gdje ona živi: na koncertima. Na moje pitanje postoji li razlika između toga kako učenici reagiraju na glazbu na nastavi i onda kada odu na koncert poslušati živu izvedbu, odgovor profesorice Petravić bio je:

„Naravno. Uvijek ima razlike, jer je sve ono što slušamo u razredu, na nastavi, izolirano od tog cjelokupnog doživljaja odlaska na koncert, vraćanja s koncerta i tako dalje. U učionici je ipak jedna suhoparnija situacija od te kada ih odvedem na koncert. Onda se baš u kontekstu doživi glazba. Nije odlazak na koncert isključivo zbog same glazbe, nego zbog cjelokupne priče koju donosi taj događaj.“

Ključan element približavanja glazbe mladih ljudima je, po mišljenju obaju mojih sugovornika, objasniti i približiti im riječima ono što slušaju. Mišljenje Ivane Petravić je u nastavku:

„Ono što je ključno kod glazbe 20. stoljeća: učenike se mora upoznati s tom glazbom. Ta glazba nije nešto što je njima, takoreći, pod prstima, nije nešto što oni slušaju na svoju ruku i na dnevnoj bazi, nije nešto s čime su upoznati. I upravo ta vrsta edukacije, prije ili nakon koncerta, igra ključnu ulogu za razvoj mlade publike i publike koja će se u budućnosti i sama, bez ovakvih organiziranih događaja, zainteresirati i otići ovu glazbu poslušati.“

„Sigurno da je lakše kada se stvari približe, kad se objasni o čemu se tu radi. Kad ljudi nešto ne razumiju, onda se boje i stvaraju otpor. Preapstraktno je. A s obzirom na to da se danas plasira nekakva, da se fino izrazim, lakša, easy-listening muzika – sve što zahtijeva malo više pažnje i koncentracije, za to je teško pridobiti publiku.

To je općeniti problem danas, ne samo u glazbi. Fokus i koncentracija kod mladih ljudi, bilo da su to osnovnoškolci, srednjoškolci ili studenti. Iz iskustva govorim, dok sam radio u glazbenoj školi: teško je postići da se ulove za nešto i da ustraju. Brzo ih pusti… Tako isto i za neku malo možda zahtjevniju glazbu, koja zahtijeva da malo više otvoriš uši i da si upoznat s njome.“

Rekao je Jocić pa nastavio:

„Zato i mislim da imam obavezu educirati ili uputiti, upoznati mlade ljude, da nam daju šansu – ne samo nama nego i glazbi. Da probaju poslušat nešto malo drugačije. Jer će ih sigurno više obogatiti nego ove… ‘Pornografske glazbe’, koje pobuđuju niske strasti.“

Vojkan Jocić/ Foto: Matej Grgić

Stvari se razvijaju polako, ali sigurno. I sama voditeljica projekta, nazvala ga je „malim početkom istraživanja“. Učenici na početku i kraju projekta ispunili su upitnike koji su ispitali njihove glazbene preferencije te navike pa se pozabavili i njihovim dojmovima i motivacijom slušanja glazbe prije samih predavanja i koncerata te nakon, kada su vezano uz glazbu imali više iskustva i informacija. Prve reakcije su poprilično pozitivne, no cilj razvijanja kulture slušanja i glazbene znatiželje, koji stoji pred ovim projektom, apsolutno jest ambiciozan.

Legendarni Dubravko Detoni u jednoj srednjoškolskoj učionici

„To je jedan friški, novi projekt, a ja uvijek govorim da za neke stvari trebaju proći godine, a ne tjedni i mjeseci. Pogotovo to govorim ljudima koji su možda u nekom financijskom dijelu, zaduženi za financiranje takvih stvari, da i oni moraju biti svjesni da se pomaci događaju nakon dužeg vremena. Sustavnom edukacijom. I onda će se nakon nekoliko godina neki rezultati pokazati.

To vidim iz svog rada u glazbenoj školi, u kojoj ne radim već šest godina, ali kad sretnem sve svoje bivše učenike, vidim da su još involvirani na neki način, bilo u amaterskom ili profesionalnom pogledu. A s druge strane, ako se i ne bave glazbom, dobili smo kvalitetne slušače,“ komentirao je glazbenik.

Što se tiče glazbe same, i ona treba spoznati specifičnosti današnjeg vremena i slušateljstva te učiniti, makar mali, korak prema publici – što i jest neka tendencija u zadnje vrijeme.

Vojkan Jocić / Foto: Matej Grgić

„I mi s Jazz orkestrom HRT-a pokušavamo dotaknuti neke druge repertoare od nekog tradicionalnog jazza, recimo Dukea Ellingtona ili Counta Basiea. Znamo koketirati s nekim drugim stilovima. I onda je to već interesantno mlađoj publici, mlađoj populaciji. Ustvari, ljudima koji ne slušaju možda onako puristički jazz, nego slušaju neke druge glazbe. Recimo, sad surađujemo s jednim DJ-em, što može biti interesantno za mlade ljude koji su dio klupske scene.“

Govoreći o domaćoj jazz sceni, Jocić je nastavio:

„Scena jazza se unazad zadnjih deset godina jako promijenila. Razvija se i tu dosta važnu ulogu ima edukacija. Opet se vraćamo na to. Dosta mladih ide studirati jazz glazbu. Mi ovdje imamo sreću da imamo tako blizu jako dobru i kvalitetnu akademiju u Grazu. Dosta mladih tamo studira, studiralo je i završilo, tako da se scena stvarno razvija. I dolaze sve bolji glazbenici, educirani, kvalitetni. Kao i u klasičnoj glazbi: čovjek završi akademiju, dođe, svira, ništa mu ne moraš reći, jer on zna svoj posao.

Scena se definitivno kreće u nekom pozitivnom smjeru – ono što bi definitivno trebalo jest pomoći sceni da otvori neka mjesta gdje bi se to moglo prezentirati

Tako i tu, isto. Scena se definitivno kreće u nekom pozitivnom smjeru. Ono što bi definitivno trebalo jest pomoći sceni da otvori neka mjesta gdje bi se to moglo prezentirati. Toga možda malo nedostaje. Ima sve više muzičara, a sve manje prostora! A to se pak bazira na financijama. Kultura ne može opstati bez sufinanciranja nekoga ili nečega. To je tako svugdje u svijetu. Ona nije komercijalno usmjerena, radi se o umjetnosti. A za umjetnost treba izdvajati, ako želiš kvalitetno društvo danas-sutra imati.“

„Koliko para, toliko muzike“, kaže jedna narodna. No kako ova mudra poslovica funkcionira kada je riječ o nekomercijaloj glazbi, svakako jest pitanje za više instance, ali sve više i za one koji takvu glazbe žive i koji od nje žele živjeti. Jer tko će, ako ovakvih projekata i nastojanja ne bude, s jednim satom Glazbene umjetnosti tjedno, za nekoliko godina biti publika klasične i jazz glazbe?

Foto: Matej Grgić

S jednim satom Glazbene umjetnosti tjedno, tko će za nekoliko godina biti publika klasične i jazz glazbe?