Chronostasis: "Čista stvar osjećaja"

„To nema ama baš nikakve veze s mjerenjem vremena, pa ni s razumom nema ama baš nikakve veze, to je čista stvar osjećaja.“
– Hans Castorp, Ekskurs o osjećaju za vrijeme iz Čarobne gore Thomasa Manna

Ima ono mjesto na kraju trećeg stavka Mahlerove Četvrte simfonije u kojem osjećamo da vrijeme stane. To nema nikakve veze s mjerenjem vremena. Pitate li se o čemu je riječ u Nježićevu Chronostasisu, riječ je o tome.

Priča počinje dvadesetak godina ranije, sada već daleke 2003. godine, kada je Chronostasis praizveden. Na Muzičkom biennalu Zagreb predstavili su ga Belgijci ansambla Musiques Nouvelles.

Povijest dalje nastavljamo pratiti u Hilversumu u kojem se Nježić 2004. usavršavao u kompoziciji i glazbenoj tehnologiji. Tu je glazba iz Chronostasisa postala polazištem kratkome komornom baletu Like Another Life, ostvarenom u suradnji s izraelskom koreografkinjom Liat Magnezy.

Nježić, međutim, osjeća kako glazba za taj balet ima potencijal prerasti u dužu formu, polusatni multimedijski komorni balet (da mu je „vremenski okvir od 15 minuta bio nametnut“ te da to „nije bilo dovoljno za postizanje velikoga i finog lûka“) te ga 2005. i ostvaruje, sada ponovno u Zagrebu, u koreografiji Snježane Abramović.

Novi Chronostasis

I napokon, dvadesetak godina kasnije, pred nama je nova inačica skladbe, izvorno napisana za devet gudača i elektroniku, recentno prerađena u verziju u kojoj živi dio kompozicije izvodi veliki gudački orkestar.

Maestro Pascal Rophé, Fran Krsto Šercar i Vjekoslav Nježić na pokusu / Foto © SO HRT

Maestro Pascal Rophé ušao je na pozornicu s manje uobičajene, lijeve strane dvorane Lisinski, kako bi u četvrtak 23. veljače započeo koncert Simfonijskog orkestra HRT-a u Majstorskom ciklusu. Večer je, u povodu skladateljeva 50. rođendana, otvorio Nježićevim Chronostasisom.

Violina koncertne majstorice Mirjam Pustički Kunjko odigrala je u toj večeri značajnu ulogu, jer je i simbolično i u praksi povezala tri skladbe, uključujući Straussove Posljednje pjesme te spomenutu Mahlerovu Simfoniju, pokazujući kako su djela na programu odabrana promišljeno, usklađeno, s točno određenom svrhom i razlogom.

Nježićev Chronostasis dobro je sjeo na početak tako osmišljena programa, pokazujući kako odabrani autori dijele sličan senzibilitet prema zvuku, njegovoj kakvoći, kao i njegovu ekspresivitetu, ali i sličan odnos prema vremenu glazbe, njezinu trajanju, kao i djelovanju.

Elektronika i glazbena tehnologija u Nježića nikad nisu bile same sebi svrhom, već su uvijek služile kao još jedan sloj u uslojenoj strukturi glazbe

Netko je u šali nakon koncerta komentirao kako je elektronika davno prošla stvar; da je, drugim riječima, anakronizam. Da ste ga pitali još prije desetak godina, Nježić se sigurno ne bi složio s tim. No to je ionako manje važno, jer u Nježića elektronika i glazbena tehnologija nikad nisu bile same sebi svrhom, već su, da se tako izrazimo, uvijek služile kao još jedan sloj u uslojenoj strukturi glazbe.

Beethoven, kad mu ponestane izražajnih sredstava unutar orkestra, posegne za glasom, Debussy u Sirenama za ženskim zborom (koji tretira upravo kao još jedan sloj orkestra)… Nježić, pak, za elektronikom. Medijem kroz koji može reći nešto što mu drugi mediji ne omogućuju. Samim time je elektroniku kroz svoje skladateljstvo nerijetko koristio.

Opisujući kompoziciju, skladatelj će, doduše, reći kako u njoj dolazi do sukoba između „dvaju svjetova… živog i neživog, prirodnog i umjetnog“. No sukoba, zapravo, nema. Skladba je jedan kontinuirani sonoristički mélange s nizom finih pomaka u doživljaju glazbenog vremena, u kojemu je elektronika još jedan sloj gudača ili su gudači još jedan sloj elektronike… Kako vam drago.

Ono što elektronika, međutim, ne može zamijeniti živi je izvođač. Njegovu osobnost, njegov ekspresivitet, pa i njegovu nesavršenost ako tako hoćete, elektronika ne može nadomjestiti. I toga je Nježić itekako svjestan.

Foto © SO HRT

Posebno se unutar opusa okreće gudačima njihovim kremoznim zvukom, a od guslačkoga se espressiva, snage pizzicata, silovitosti arca ili gudačkoga korala s pravom ne želi rastati. Dakako, niti od pjeva violine solo na samome završetku skladbe, „s puno rubata i proizvoljnih cezura, kao svojevrsna improvizacija u relaciji s vrpcom“. I tu se ponovno približavamo Mahleru i njegovoj violini u drugome stavku Četvrte simfonije, koja pjeva svoju pjesmu nasuprot mnoštvu, samo možda s drugim razlozima i različitim motivima.

Žar za zvukom

A još bliže od Mahlera, blizu smo Nježićeva profesora iz kompozicije Stanka Horvata, koji je u svojemu skladateljstvu imao poseban odnos prema svojim izvođačima, kao i prema gudačkom espressivu, a u Nježiću je potaknuo i onaj „žar za zvukom i za promišljanjem zvuka“ kakav Nježić, prema vlastitim riječima, nije susreo nikad poslije.

„Žar za zvukom“, to je nešto što odavna prepoznajemo kao Horvatovo, ali i kao autentično Nježićevo. Horvat mu je tijekom studija, primjerice, govorio o srebrnoj boji klarineta. Godinama kasnije Nježić je skladao kompoziciju Sonus Argentus (Srebrni zvuk) za klarinet i klavir. Kada, prema tome, Davorin Brozić uroni klarinetom u drvenu utrobu klavira kako bi u njemu pronašao jedva čujne, argentne odzvone svojega instrumenta, posrijedi je upravo takav žar. Ili kada Nježić u Chronostasisu posegne za elektronikom, ponovno govorimo o istom.

Nije to zvuk koji pali i žari, u mnogim je slučajevima to tek jedan jedini ton sa svojim nebrojenim nijansama. Onaj koji čujemo, ali i drugi, koje tek naslućujemo. Ili koje Nježić, kao pod mikroskopom, gleda sa svojim strojevima. „Zbilja je korisno i ne može ni najmanje škoditi ako čovjek zna ponešto i o tome kako stvar stoji ispod epiderme“, govori dvorski savjetnik Behrens Hansu Castorpu i Joachimu Ziemssenu u Humaniori iz Čarobne gore, „pa može naslikati i ono što se ne vidi, drugim riječima, ako prema prirodi, da tako kažemo, nema samo lirski odnos, ako je, na primjer, usput liječnik, fiziolog i anatom pa malčice poznaje i ono što je dessous“, dakle ispod, u pozadini, što je tajno i prikriveno.

Vjekoslav Nježić / Foto: Matej Grgić

Zanat, forma i veza prema drugim umjetnostima

Pritom Nježićeva elektronika, ali i uopće njegovo intenzivno zanimanje za akustiku i glazbenu tehnologiju, nikad u njegovu skladateljstvu nisu postale same sebi svrhom. Priča o Shepardovu tonu i o beskonačnom Shepard-Rissetovu glissandu, koji karakteriziraju Nježićev Chronostasis, stoga, govori puno, ali ipak ne govori sve. Skladateljski čin u Nježićevoj estetici ne iscrpljuje se u provedbi psihoakustičkih spoznaja ili tehnoloških dostignuća, nego, onako horvatovski rečeno, prvenstveno mora dobro sjediti na papiru, kao potvrda zanata, a potom, i najbitnije od svega, dobro funkcionirati u zvuku i formi. To je čista stvar osjećaja, ma koliko taj skladateljski čin bio tehnološki napredan.

Priča o Shepardovu tonu i o beskonačnom Shepard-Rissetovu glissandu govori puno, ali ipak ne govori sve

A formalna je cjelina, u Nježićevu slučaju, fini niz misli i tonova, boja i preljeva. U strukturi promišljena i pročišćena, u percepciji, pak, krajnje ambijentalna. Što potiče njenu vezu prema drugim umjetnostima, prema vizualnosti, prvenstveno prema pokretu. Kroz duge plohe i zvukovne tesiture Nježić upravo inzistira na njezinoj ambijentalnosti, oblikujući u svakoj svojoj kompoziciji, pa tako i u Chronostasisu, mikrokozam glazbenih molekula, atoma i čestica. Prema unutra, taj je mikrokozam složene ukupnosti i usložnjenosti onog dessous; prema van, međutim, izrazito je poetičan.

S idealima sklada i ljepote što se provlače kroz Nježićeve komentare, kao krajnjim ciljem koji se ostvaruje kroz skladateljsku igru i odnose. I s posebnim odnosom prema percepciji vremena, a posebice trajanja glazbe, koje Nježić tematizira ovom, ali i drugim svojim kompozicijama.

Fran Krsto Šercar sa skladateljem Vjekoslavom Nježićem na pokusu za izvedbu Chronostasisa / Foto © SO HRT

Ostaje naposljetku dojam kako skladba posjeduje i neki intimistički izvanglazbeni kontekst kojemu možda samo naslućujemo izvor, iako on ostaje neizrečen. Ili je možda završi pjev violine, koji ulazi u kompoziciju kao „zrak s druge planete“, ta zaključna poetska objava?…

O vremenu, akustičkim iluzijama i pomacima u percepciji

Chronostasis govori o vremenu, o akustičkim iluzijama i pomacima u percepciji. Mislimo da Shepardov ton pada, ali on zapravo stoji. Govoreći o harmonijskom koralu u gudačima, predmnijevao je nešto stabilno i solidno; no taj se koral, ipak, kreće.

Foto: Matej Grgić

Držimo li se njegove ovozemaljske dimenzije, vrijeme nepovratno teče. Pa je tako Vjekoslav Nježić ovom izvedbom, barem što se tiče Simfonijskog orkestra HRT-a – s kojim surađuje ne samo kao skladatelj, već redovito i vrlo uspješno i kao glazbeni producent – obilježio svoj pedeseti rođendan.

Hrvatsko društvo skladatelja 13. lipnja priprema autorsku večer posvećenu ovom svojem istaknutom predstavniku

Prigoda za čestitke imat ćemo još, zato što Hrvatsko društvo skladatelja 13. lipnja u svojoj koncertnoj sezoni priprema autorsku večer posvećenu ovom svojem istaknutom predstavniku. Kažemo li da svakako zabilježite datum, naći ćemo se u još jednoj vremenskoj konvenciji. Pa ipak, zabilježite ga.

Foto: Matej Grgić