Filharmonija budućnosti i novi mjuzikl
Dječje glazbeno stvaralaštvo u Splitu
„Ne zaboravi da su najvažniji susreti jednog čovjeka – njegovi susreti s djecom. Obraćaj više pažnje na njih – nikada ne znamo koga smo to sreli u djetetu“, jedan je od prekrasnih citata predanog pedagoga, pisca, publicista, liječnika, društvenog djelatnika i časnika poljske vojske Janusza Korczaka.
Kritični pogled na mlade
U medijskom prostoru sve češće možemo pratiti najuspješnije i najkreativnije primjerke našeg pomlatka, ali istina je da se iza njihovih rezultata uglavnom ne krije kvalitetna sustavna podrška. Uspjeh počiva na njihovoj vlastitoj nadarenosti i talentu te neiscrpnom trudu, kao i radu pojedinaca koji su im potpora na tom putu.
U očima dobrog dijela zrelijih generacija mlađe su generacije sve lošije; zatvoreni u sobama igraju videoigrice i „vise po društvenim mrežama“, nisu dovoljno socijalni ni empatični, a iako imaju sve više petica u školama, posjeduju sve manje znanja i vještina, inertni su te egocentrični. Moglo se to mišljenje, između ostalog, iščitati i u diskursu društvenih mreža kao reakcije na članke o tragediji kod naših susjeda, koja se vrlo lako mogla dogoditi i ovdje. S našim nepunoljetnim sugrađanima se ne razgovara: kako u obitelji, tako ni u školi. U većini slučajeva, još jedna laž.
Zahrđali i tromi sustav na čijem je čelu administrativna enciklopedija s malo prakse opet prebacuje lopticu odgovornosti. A istina je da su pod pritiskom 21. stoljeća mladi sve više opterećeni individualnim uspjehom, a kad ga i dosegnu, entuzijazam brzo splasne jer slušaju o tome kako „ionako ide sve preko veze” pa je trud bez veze i uzaludan.
Prozivanje najboljih oskarovaca “kao na traci”
Svečanu dodjelu Nagrade Oskar znanja, na kojoj najistaknutijim učenicima, studentima i njihovim profesorima svake godine Agencija za odgoj i obrazovanje dijeli diplome te najboljima od najboljih skromnu novčanu nagradu, mnogi profesori ocjenjuju siromašnom, te loše organiziranim događanjem koje bi trebalo biti slavljem i potvrdom truda, rada i uspjeha mladih.
Iako nijedno slavlje ne može proći bez glazbe i plesa, mladi glazbenici i plesači često se nađu i na margini svojih najuspješnijih vršnjaka. A svi oni u srži su vrlo jednostavni. Traže i cijene djela prije svega. Zato donosim dva primjera prakse iz Splita u kojima mladi postaju centar „svijeta“, barem nakratko, te im se pruža mogućnost da pokažu što znaju i umiju svojim vršnjacima te punoljetnim sugrađanima.
Na velikoj pozornici splitskog teatra već osmu godinu, zbog pandemije ne i u kontinuitetu, učenici Glazbene škole Josipa Hatzea 20. svibnja bili su glavne zvijezde Filharmonije budućnosti kao solisti ili popunjavajući redove Orkestra HNK Split, ravnopravno dijeleći pultove s profesionalnim glazbenicima pod dirigentskom palicom Pavla Zajceva. Pažnju nisu zaslužili samo oni pod okriljem obrazovnog sustava pa svakako treba istaknuti mjuzikle Teatra danSing pod vodstvom Brune Reić.
Iako okuplja izvođače od predškolaca do srednjoškolaca, Još jedan mjuzikl o Oliveru Twistu 23. svibnja bio je na nivou profesionalne produkcije. Mladi iz ovog teksta za svoje umjetničke kreacije nisu dobili nagrade, diplome ni dodatne bodove za upis u srednju školu ili na fakultet, ali su stekli iskustvo, dobili vidljivost i pažnju iskazanu gromoglasnim pljeskom.
foto Tea Jerković
Filharmonija budućnosti
Filharmonija budućnosti gnijezdo je koje je za djecu iz svoje škole izgradila ravnateljica Vesna Alebić, čiju su ideju prepoznali i u drugim gradovima pa se sličan projekt danas održava u Varaždinu i Dubrovniku. Praktičan rad najjači je alat obrazovnog sustava. Mukotrpno višesatno vježbanje u toplini svog doma, na individualnoj, komornoj ili orkestralnoj nastavi nepotpuno je bez publike.
Pohvala za prepoznavanje i podršku projektu svakako ide i splitskom teatru, nekadašnjem intendantu HNK Split Tončiju Biliću s kojim je Filharmonija budućnosti 2014. započela svoj život i ime, ali i njegovim nasljednicima na intendantskoj fotelji, kao i ravnateljima Opere, koji su unatoč promjenama u programskim konceptima održali Filharmoniju budućnosti na životu. Prilika im je to i za uočavanje mladih talenata koje mogu ubuduće regrutirati u svoje redove, sudjelujući pritom u zajedničkoj misiji traženja kulturnog i umjetničkog smisla, kako je navela ravnateljica Alebić.
Filharmonija budućnosti svirala je pod palicom Pavla Dešpalja, Uroša Lajovica, Benjamina Bayla, Gianne Fratte, Ive Lipanovića i Christiana Schulza te uz gostujuće dirigente (tada na početku svoje karijere) Franu Kussa, Juru Bučevića i Jakova Jurića, koji je za ovogodišnji koncert složio program te spremio učenike za orkestralno muziciranje. Na osmom izdanju učenici i profesionalci svirali su pod vodstvom iskusnog violončelista, orkestralnog i komornog glazbenika koji je ove godine diplomirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Mladena Tarbuka, Pavla Zajceva.
Uz kazališni orkestar koncert je otvorio maturant saksofona Karlo Žamić iz klase Erne Čizmić Rebić, koji je prve dvije godine glazbenog obrazovanja proveo s Gordanom Tudorom, inače i profesorom njegove profesorice, koja je druga diplomirana studentica Tudorove prve klase pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zahvaljujući njemu saksofonisti u Splitu i okolici sve više jačaju te dolaze do izražaja. Popularizirao se instrument, a njegovi nekadašnji studenti, poput Erne Čizmić Rebić, nastavljaju osvajati srca učenika kao pedagozi odnosno srca publike na raznim koncertima u solističkim nastupima ili formacijama kvarteta.
Žamić je pokazao spretno oblikovan ton i smisao za interpretaciju izvedbom drugog stavka Sarabande Koncerta za alt saksofon i gudače francuskog skladatelja i dirigenta Pierrea Maxa Duboisa. Energičniji i poletniji Rondo tekao je spretno, dapače vrlo virtuozno. Takav nastup nimalo ne iznenađuje proučite li njegovu biografiju ispunjenu brojnim prvim i drugim nagradama s hrvatskih i međunarodnih natjecanja, raznim vrstama usavršavanja, ali i bogatim koncertnim životom koji živi punim plućima kao solist te član kvarteta i orkestara s nastupima u Splitu i Ljubljani.
Karlo Žamić
Član je simfonijskog i puhačkog orkestra GŠ Josipa Hatzea, a ima i jasne planove za daljnje obrazovanje. Naime, položio je prijemni ispit na nekoliko nizozemskih akademija pa još samo treba odabrati pravog profesora i grad po svojoj mjeri. Josipa Kordić violinom barata na razini studentice. Iako je nepisano pravilo da solističku ulogu obnašaju učenici viših razreda, najčešće maturanti, Josipa Kordić je debi u splitskom HNK na Filharmoniji budućnosti ostvarila već prošle godine kao učenica drugog razreda srednje škole izvedbom prvog stavka Petog koncerta za violinu i orkestar u a-molu, op. 37 Henrija Vieuxtempsa.
Nakon sinjske Glazbene škole Jakova Gotovca, gdje je od sedme godine učila violinu u klasi Iskre Voltolini, srednju nastavlja u GŠ Josipa Hatzea s Tanjom Čudinom Bratković. U svojoj kolekciji posjeduje niz nagrada s različitih natjecanja, a najsvježija je prva nagrada iz ožujka ove godine s međunarodnog natjecanja Mladi virtuozi u Zagrebu. Uz brojna usavršavanja na seminarima priznatih profesora i violinista, krenula se educirati i kao orkestralna glazbenica te je prošle godine kao koncert-majstorica sudjelovala u radu Europskog orkestra mladih na projektu International Music Week u Luksemburgu.
Josipa Kordić
Na ovogodišnjoj Filharmoniji izvela je prvi stavak Allegro moderato Drugog koncerta za violinu i orkestar u d-molu, op. 22 poljskog violinističkog virtuoza i skladatelja Henryka Wieniawskog, u kojem je naročito dojmljivo bilo promatrati kako joj izvedbu uz vješte pokrete ruku, prstiju i gudala na violini prati i ekspresija lica stapajući se s glazbenim kretanjima. Napokon je dobila i instrument koji može podnijeti virtuozne skladbe koje izvodi, majstorsku violinu graditelja Pula Knorra iz 1942., čiju je nabavku dijelom sponzorirao maestro Ivo Pogorelić održavši humanitarni koncert za Glazbenu školu Josipa Hatzea na zatvaranju prošlogodišnje sezone Hrvatskog doma Split.
Nakon solističkih bravura učenika, publika je mogla uživati u izvedbi orkestra koji je crno-bijelim odjevnim kombinacijama jasno naznačio profesionalne glazbenike i njihove mlade kolege. Uz integralnu izvedbu Jednostavne simfonije, op. 4, Benjamina Brittena temeljenoj na osam tema, preciznije dvije po stavku koje je skladatelj napisao tijekom djetinjstva i prema kojima je gajio posebnu sklonost, u parteru i ložama uživala je raznovrsna publika. Generacijskog jaza bilo je samo po godinama, baš kao i na pozornici.
Brittenova simfonija neodoljivog šarma i šarenog kolorita, kombiniranih na sofisticiran način da reflektiraju nevinost, poslužila je i edukativnoj svrsi mladim gudačima, naročito u drugom stavku Playfull Pizzicato u kojem su usavršili niz tehnika sviranja. Postigao je Britten takvu tehničku lakoću djela da se amaterski ansambli i studentski orkestri mogu osjećati sigurnima u njegovu izvođenju, suprotno sljedećoj, završnoj skladbi koja je pred različite solističke dionice i skupine izvođača postavila niz izazova.
Najpoznatija od šest simfonijskih pjesama iz ciklusa Moja domovina znamenitog češkog skladatelja Bedřicha Smetane, Vltava, bila je velik zalogaj. Najzahtjevnije solističke dionice „žuborenja veličanstvene rijeke“ pripale su upravo Hatzeovim flautisticama, a redove orkestra sve su više popunili učenici. Bila je to Zajceva vizija, jer praksa se stječe radom, odnosno sviranjem. Svaka im čast na izvedbi, ali i hrabrosti da urone u raznovrstan i zahtjevan repertoar!
Mladim glazbenicima želim da poput najdulje češke rijeke, od ušća Glazbene škole Josipa Hatzea, nastave svoj glazbeni tok. Neka se ne pokolebaju ako na tom putu sretnu dva izvora koja se pretvaraju u izazove (brzaci Hladna i Topla Vltava). Proći će, poput rijeke koju je Smetana ovjekovječio glazbom, kroz šume i livade, razne krajolike, sudjelovati u slavljima, plesati na mjesečini, posjetiti razna povijesna mjesta poput dvoraca, palača i ruševina. Možda će se prostrijeti do nekih novih glazbenih meka, kao Vltava u Pragu i Višegradu. Pojedinci će nestati u daljini glazbene scene i pronaći se u nekim drugim izričajima, kao što se veličanstvena Vltava prelila u tok rijeke Labe, a neki će se možda ponovno sjediniti u Orkestar.
Još jedan mjuzikl o Oliveru Twistu
U brojne koprodukcije Josipa Hatzea ubraja se i ona s Teatrom danSing, u sklopu koje je pred nekoliko godina u mjuziklu Neočekivana dadilja nastupao dječji zbor Corona pod vodstvom Ivane Šutić. Teatar danSing treće je „dijete“, pored dvije kćeri, nekadašnje solo balerine splitskog HNK Brune Reić. Nakon plesačke karijere odlučila je svoje znanje podijeliti s djecom i mladima pa je 2011. osnovala glazbeno-plesni studio Teatar danSing.
Iako je naglasak stavila na ples u klasičnom i suvremenom repertoaru, odabrala je formu mjuzikla za predstavljanje mladih talenata pa su ubrzo gluma i pjevanje pronašli svoje mjesto u danSingu. Ovisno o afinitetima i sposobnostima polaznika, svatko od njih nađe svoju nišu te ima mogućnost izbrusiti neku ili sve od navedenih forma umjetnosti. Do sada su postavili uistinu mnogo naslova na scenu Amfiteatra Doma mladih, poput mjuzikla Billy Elliot iz moje zgrade, Orašar kod mene doma, Romeo i Julija na poseban način, Matilda iz ulice, Hairspray i drugih, na kojima najčešće uživaju učenici, ali i zreli sugrađani.
Princip rada je takav da Bruna Reić odabere književni, glazbeni ili baletni klasik koji potom scenarijem osuvremeni Nataša Božinović te ga približi životima mladih izvođača, a najsvježiji naslov donosi prvi scenarij u stihovima. Bruna Reić pomno bira songove te glazbene brojeve, koje potom Franko Bonacci obrađuje i uvježbava s polaznicima solističke i zborske dionice. Većina songova Još jedne priče o Oliveru Twistu odabrana je iz mjuzikla nastalog prema romanu Charlesa Dickensa za koje je stihove i glazbu napisao Lionel Bart, a publika je pri jednoj sceni plesačkog ansambla mogla pogledati i zanimljivu koreografiju na remiks Boléra Mauricea Ravela.
Koreografija i režija također su u rukama ambiciozne osnivačice danSinga, dok je glumački dio s polaznicima pripremio Davor Paić. Bruna Reić već godinama surađuje s Osnovnom školom Mertojak, gdje u suradnji s nastavnim osobljem obogaćuje školske priredbe svojim koreografijama. A za najnoviji je mjuzikl danSing udružio snage s dvanaest članova zbora OŠ Mertojak, koji djeluje pod vodstvom Renate Mamić. Oni koji, poput mene, godinama prate zanimljive produkcije Teatra danSing rastu uz izvođače te promatraju njihov napredak i formiranje u nekom od umjetničkih područja.
Svakim novim mjuziklom podiže se letvica; kostimi Ane Kujundžić sve su kompleksniji i prikladniji temama, koreografija sve zahtjevnija, a režija protočnija, skladnija i zanimljivija. Uloga Olivera Twista pripala je Nevenu Marinkoviću, sedmašu iz OŠ Pojišan, koji se do glavnog lika probijao sporednim rolama napredujući svakim novim mjuziklom te pritom bruseći svoje plesačko, glumačko i pjevačko umijeće koje je spretno pokazao 23. i 24. svibnja na čak pet izvedbi. Povremeno im u produkcije uleti i neki profesionalni glumac, poput studenta glume na četvrtoj godini UMAS-a Denisa Tomića, koji je fizionomijom i glumom u Još jednoj priči o Oliveru Twistu odlično dočarao lik Fagina.
Neven Marinković kao Oliver Twist i Chiara Lukić kao Vješta Lukavica_foto Tea Jerković
Međutim, s obzirom na široki generacijski raspon mladih izvođača, već i sami polaznici mogu vjerno utjeloviti sve uloge. Među brojnim spretnim izvedbama svakako treba istaknuti Josipu Veršić kao Nancy te Chiaru Jukić kao Vještu lukavicu. Tijelo spretno koriste kao instrument pri plesu, a mimikom lica te prirodnošću govora pariraju i profesionalcima. Josipa Veršić pritom ima neodoljiv i moćan vokalni aparat, što nije neobično s obzirom na to da dolazi iz glazbene obitelji. Već zreli glas i muzikalnu interpretaciju pokazala je i Domina Alujević, koja je utjelovila i Šeficu pogrebnog poduzeća, izvedbom songa Oom-Pah-Pah u čijem refrenu pjeva i zbor nazdravljajući u krčmi, naravno, uz zanimljiv koreografski pokret.
View this post on Instagram
Iako je mjuzikl prije svega namijenjen djeci i mladima, uspješno problematizira i jednu od aktualnih tema, nasilje nad ženama. Kada je Gabriel Milas Caktaš kao Bill Sikes svoju partnericu u ulozi Prijateljice, koju je utjelovila Hana Crljenak (inače i Nancy u nekim izvedbama), oborio na pod, osjećaj užasa preplavio je dvoranu. Josipa Veršić tada spretno pleše dirljivu solo točku, a potom joj se pridružuju i ostale djevojke uz jedinog dečka, Duju Jelavića, iz kojih izlazi moć i jedinstvo u serioznoj te efektnoj koreografiji. Upravo umjetnost, neovisno o dobi, pruža alate za osvještavanje, propitkivanje te formiranje empatije, koja se u posljednje vrijeme često spominje.
Svakako još treba istaknuti Zaru Grubešić i Rozu Kandić kao Oliverove tetke, Marčelinu Petrić i Nikolu Kesića kao voditeljicu Doma i njezinog supruga te vješte Male lopove, Duju Jelavića i Martu Šimunović. Pohvaliti treba i sve plesače, kao i članove zbora OŠ Mertojak koji su uspješno prvi put uronili i u glumački idiom.
Gabriel Milas Caktaš kao Bill, Josipa Veršić kao Nancy i Hana Crljenak kao Prijateljica /foto: Tea Jerković
Iako su mjuzikli danSinga pronašli svoj kutak u Domu mladih, Amfiteatar nažalost nije najzahvalnije rješenje za izvođače ni publiku. Na hladnim betonskim kaskadama često nije ugodno sjediti, izuzev prva tri reda postavljenih sjedalica u parteru. Na izvedbama u zimskim mjesecima pothlađuju se publika i izvođači u prostoru, koji je gotovo nemoguće kvalitetno ugrijati. Sretnije rješenje bila bi pozornica splitskog HNK.
Unatoč pretrpanom rasporedu profesionalnih dramskih, koncertnih, opernih i baletnih produkcija, splitski teatar može i treba dati prostor vještim i angažiranim mladim izvođačima Teatra danSing. Time bi mogli privući i neku novu publiku koja će u kazalište hrliti i u svojoj punoljetnosti. Jer kada se jednom zaljubite u umjetnost, to je ljubav za cijeli život.
Ideja, talenata i zanimljivih projekata u kojima su djeca i mladi izvođači, kao i publike za njih, svakako u Splitu ima, ali i dalje nedostaje sustavne podrške. Uz kupnju instrumenata i sufinanciranje izvanškolskih aktivnosti, valja osigurati adekvatne prostore za nastupe te s vremena na vrijeme doći pogledati što mladi kreativci rade i za što su sposobni!
