24
svi
2023
Retrospektiva

skladatelj evergreena

Retrospektiva: Dušan Šarac u tri poglavlja

Dušan Šarac

Dušan Šarac / Ilustracija: Igor Jurilj

share

Maestro Dušan Šarac na estradi je proveo desetljeća, ali nikada se nije zadržavao u prvom planu. To naprosto nije bio njegov posao. Publicitet je, kako sâm često kaže, potreban glumcima, pjevačima i političarima, a ne takvima poput njega. No otkako je za svoj rad nagrađen nizom priznanja, među njima i Porinom za životno djelo, taj je osamdesetogodišnji Šibenčanin u medijima češće od onih za koje je zlatnih sedamdesetih i osamdesetih skladao.

U njegovoj je šest desetljeća dugoj karijeri nekoliko zajedničkih nazivnika, par općih mjesta, ključnih riječi, suradnika, gradova i pjesama. Među njima su klapa, Dalmacija, festival, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Krste Juras, Šibenik, Split, Omiš, “Budi noćas mirno more”, “Maslina je neobrana” i “Dalmacija u mom oku”. Ako su to slučajno baš oni ključni pojmovi koje inače zaobilazite, molim vas da ovoga puta napravite iznimku.

Naime Šarac je i sâm iznimka, i to ne ona koja potvrđuje, već ona koja postaje pravilo; nadahnuti rukovodilac, majstor čija inovacija prerasta u kliše. Nazivaju ga ocem urbane varoške pjesme i autorom napjeva koje ni najveći Dalmatinci ne razlikuju od tradicionalnih. Jedan je od onih čudesnih talenata iz šibenskog Varoša i od onih čiju kreativnu iskru ni nagrada za životno djelo neće ugasiti.

Da je predmet u kupaonici, Šarac bi bio umjetne suze. Da je ulica, bio bi kalelarga. Da je vremenska prognoza, bio bi sunčano i vruće uz buru pa maestral.

Dušan Šarac

Da je predmet u kupaonici, Dušan Šarac bio bi… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Visoki i uspravni Šarac sa svojim okruglim smeđim očima i usnicama zakrivljenima prema dolje ostavlja dojam umornog, pomalo potištenog mrguda željnog spokoja. Po tome je nalik Kalamarku, lignji iz crtića Spužva Bob Skockani. Njegova dijagnoza stanja u našoj diskografiji u skladu je s tim izrazom lica, ali njegov život i djelo nisu. Oni nam svjedoče o tome da nije ni ravnodušan, ni bezvoljan, ni umirovljen koliko bi mogao biti te da sve što čini, čini iz velike ljubavi prema dalmatinskoj pjesmi. Nije rijetkost vidjeti ga u majici koja je direktno promovira. Izravan i ležeran Šarac itekako privlači pozornost koju tako nerado prima. Doduše u njegovoj je šibenskoj skromnosti i malo razmetljivosti jer oni koji od pozornosti bježe prizivaju počasti važnije od dobro tempirane slave.

Dušan Šarac rođen je u Šibeniku 1942. godine kao prvo dijete u siromašnoj obitelji automehaničara Ive. Obitelj mu je najprije živjela u „Kalelargi iznad Lege“ pa u takozvanoj „Šarinoj kući, na Starom pazaru“, gdje i obitelj Ive Brešana s kojom su Šarčevi i rodbinski povezani. Spomenutih lokaliteta stariji se Šibenčani s nostalgijom sjećaju kao važnih oznaka gradskog identiteta. Govoreći o svom djetinjstvu Šarac ističe još nekoliko gradskih simbola, među njima su luka i pristanište na mulu Krke gdje je često gledao bijela jedra, a jednom prilikom i crnu kišu, nastalu nakon eksplozije broda koja se ondje dogodila 1945. godine.

Pamti i gradsku ribarnicu ispred koje se igrao te nasipanje obale zbog izgradnje hotela Jadran. U Šibeniku je živio do 18. godine kada je otišao na studij u Zagreb gdje se zaposlio i ostao do 1998. godine. Nepuna četiri desetljeća njegova je veza s rodnim gradom živjela kroz glazbu. Iako mu se u obitelji nitko nije bavio glazbom, u kući se stalno pjevalo. Pjevali su članovi obitelji, ali i brojni ljudi koji su kroz nju prolazili, navikavajući tako mladog Šarca na strku i buku od koje se ne želi skriti ni u starosti. „Društvenost me prati cijeli život. To me je obilježilo kao čovjeka i odredilo kao društveno biće. Ni danas ne mogu sam ni jesti ni piti. Ne znam biti sam,“ priznaje dugogodišnji umjetnički ravnatelj glasovitog Festivala klapa u Omišu i cijenjenih Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku.

Premda u obitelji nije bilo muzičara, Šarac je ipak upisan u glazbenu školu. Bio je to dio šibenskog odgoja, kao i bavljenje sportom. Najprije je učio svirati klavir, zatim su ga zbog previše izostanaka prebacili na flautu, a njegova ga je izbirljivost u konačnici dovela do violine. Rado se sjeća svojih učitelja Srećka Karamana i Marije Bartulović Škudar uz čije je vodstvo na kraju ipak završio srednju glazbenu školu. Kao učenik šibenske gimnazije bavio se i atletikom, a specijalnost su mu bili skok u dalj i 110 metara s preponama. No, kako nije imao podršku, njegova je sportska avantura naglo završila, a život ga je odveo na Pedagošku akademiju u Zagrebu.

Sedam godina radio je kao glazbeni pedagog u zagrebačkim školama. No tada se u njegov prozaični život umiješao prijatelj iz djetinjstva, nekoliko mjeseci stariji Mišo Kovač, već slavan i nepredvidiv. Odlazio je iz Jugotona i, u potrazi za novim izazovima, pregovarao s malim izdavačima. Jedan od njih bio je zagrebački Suzy, podružnica slovenskog Helidona. Kao uvjet da potpiše ugovor s njima Mišo je tražio da zaposle Šarca kao urednika. On tada nije imao iskustva s glazbenom produkcijom i uredništvom, ali se u toj zapadnjački orijentiranoj firmi koju su vodili ljudi širokih svjetonazora naučio poslu. Tih deset godina, od 1975. do 1985. godine naziva najljepšim godinama svog života.

Šarac je počeo skladati još krajem šezdesetih. Njegove prve kompozicije, za koje pisao i tekstove, snimio je Šibenčanin Igor Polić. Taj perspektivni pjevač početkom sedamdesetih postao je bankar i pjevao sve rjeđe, dok je Šarac skladao sve više. Godine 1976. počinje surađivati s renomiranim tekstopiscima među kojima su se s vremenom našli i kontinentalci Željko Sabol, Željko Pavičić i Mario Mihaljević, Šarčevi sugrađani Dinko Škevin i Ante Barbača te njemu najdraži Drago Britvić, Krste Juras i Pere Picukarić.

Njegova suradnja s Mišom Kovačem proteže se od 1972. godine i pjesme “Bit ću daleko” do pjesme “Tvoja mala” iz 2010. koju u duetu izvode Mate Mišo i njegova kći Ivana. To je najplodnija i najuspješnija suradnja u njegovoj karijeri. Godine 1974. Mišo s klapom Šibenik i pod Šarčevom palicom snima album obrada dalmatinskih tradicijskih skladbi pod naslovom Oj ti dušo duše moje. „Dušan Šarac bio je aranžer, dirigent i producent zanimljivog projekta u kojem sada visokotiražna zvijezda diskografskog neba silazi u tovernu zapjevati s gradskim klapskim prvacima djedovske kantilene,“ opisao je taj projekt njihov sugrađanin Škarica, usporedivši to s Elvisovim povratkom gospelu.

Uz Oj ti dušo duše moje posebno mjesto u njihovom zajedničkom opusu čine zlatne ploče Ovo je naša noć iz 1977. i Dalmacija u mom oku iz 1982. godine, za mnoge je najbolji Mišin album. Sve tekstove na tom albumu napisao je Krste Juras, a aranžmane posložio Mato Došen. Uz naslovni evergrin na potonjem albumu nalazi se i pjesma “Na teraci” koju je Šarac više puta istaknuo kao svoju najdražu. „Tekst pjesme je više kao recitacija, ali nekako baš te pjesme koje se, da se ne recitiraju, lagano pjevuše uglavnom budu najprirodnije pjesme,“ rekao je jednom prilikom na tu temu.

Osim za karijeru Miše Kovača ime Dušana Šarca veže se i za karijere Tomislava Ivčića, Meri Cetinić, Mila Hrnića, Ive Pattiere, Krunoslava Kiće Slabinca i mnogih drugih te, naravno, šibenskih klapa Šibenik, Jadrija i Teuta.

Šarac počinje skladati u vrijeme obnove klapskog pjevanja. Stoga ne čudi što je toj obnovi dao svoj pečat. U pažljivom spoju pučke muzikalnosti i estradnog principa nastaje Šarčeva autorska poetika, ali i jedan posve novi glazbeni pravac. Naime ono što danas prepoznajemo kao klapsko pjevanje, odnosno ono što većina hrvatskih klapa pjeva, nije odjek izvorne klapske pjesme nego inačica šibenske varoške ili klapske šansone, kojoj je temelje udario autorski tandem Šarac – Dedić.

Njihova inovacija sadržana je prije svega u pažljivo odabranoj i aranžiranoj instrumentalnoj pratnji, ali i pomicanju pažnje sa solista na klapu. Među prvim skladbama bile su “Čuvaj je majko moja” i “Maslina je neobrana”, ujedno prva pjesma koju je na Prokurativama 1980. godine samostalno izvela klapa. Dotad su klape na Splitski festival dolazile isključivo u svojstvu pratnje solistima. Nešto slično Šarac je pokušao i godinu dana ranije s dubrovačkom klapom Libertas.

Za njih je napisao pjesmu “Budi noćas mirno more”. No klapa se razišla prije Festivala. Na kraju je pjesmu uz pratnju klape Šibenik otpjevao Milo Hrnić. Bio je to početak njegove solističke karijere, a sličan scenarij ponovio se dvadesetak godina kasnije kada je pjesmu obradio Đani Stipaničev.

Arsen Dedić i Dušan Šarac u to su vrijeme najviše pisali za klape Šibenik i Jadriju. Klapa Šibenik i danas je na glasu kao najbolja šibenska klapa, koja je uvelike utjecala na druge klape, pa tako i na lokalnu Jadriju. Kako je na svojim brojnim nosačima zvuka Šibenik „potrošio“ gotovo sve najljepše šibenske izvorne pjesme, a članovi klape Jadrija ih nisu htjeli kopirati ili oponašati, tako su oni bili prisiljeni okrenuti se novim skladbama, odnosno surađivati s mladim šibenskim skladateljima Arsenom Dedićem i Dušanom Šarcem.

Ono što je danas posve uobičajeno u klapskom svijetu tada je bio velik iskorak u prilagodbi i prezentaciji klapskog zvuka, a najstroži kritičari njihove su radove su tretirali kao šund i svetogrđe, a ne organsku nadogradnju gradskog folklora proizašlu iz ljubavi, znatiželje i igre.

Od sredine sedamdesetih pa sve do osamdesetih Šarac je živio svoje, ali i najbolje godine domaće diskografije.  U Suzyju je kao urednik surađivao na nekoliko albuma klapskih pjesama, ali i na prvim izdanjima Prljavog kazališta, Parnog valjka, Dine i Deana Dvornika (Kineski zid), Tome Bebića, grupe Boa, njima sličnih i oprečnih. Ipak, autorskim radom ostao je usko vezan uz rodni kraj. Čini se da je glazba, iako nije bila najvažniji čimbenik u njegovom odrastanju, s kilometrima i godinama udaljenosti postala podsjetnik na sve ono što je u djetinjstvu volio. Kako je sâm rekao, „s tim s čim odrastamo to ostaje za cijeli život“.

Krajem osamdesetih Šarac je iz Suzyja prešao u Jugoton. U njemu je vladao stroži, tvornički mentalitet u koji se on nikako nije mogao uklopiti. Njegov radni vijek u diskografiji završio je sudskim sporom s Jugotonom koji je u neovisnoj Hrvatskoj posao Croatia Records. Spor je dobiven, ali da nastavi gdje je stao sredinom devedesetih, Šarac nije htio. Umjesto toga vratio se jednoj staroj ideji, a posredno i svom gradu – ideji da napravi festival u Šibeniku, festival drugačiji od ostalih. Ohrabren proslavom 700. obljetnice Šibenske biskupije pokrenuo je Festival dalmatinske šansone koji će ove godine doživjeti 26. izdanje.

Učinio je to u suradnji s poduzetnim Brankom Viljcem Gažom. U prvoj promidžbenoj knjižici iz 1998. godine oni su Festival najavili kao „večer pisme, one prave dalmatinske, koja se ne odriče šlagerskog, ali teži ka šansoni – pismi, čiji je glavni izričaj stih.“ Festivalski orkestar, živa glazba na njegovoj Šansoni zastarjeloj formi tog festivala daje posebnu vrijednost.

Premda je svoj pečat u glazbi ostavio kao skladatelj i aranžer, Šarac je više puta istaknuo svoju navezanost na tekstove. Dok neki autori rade instrumentalno pa onda traže pisca koji će složiti tekst prilagođen melodiji, njemu je tekst uvijek bio prvi. Stoga nije pisao često, nego isključivo kad je nečim potaknut. Nikad nije prihvatio koncept hita uz pojašnjenje da sudbinu jedne pjesme nitko ne može predvidjeti, a najvažnija karika za uspjeh pjesme po njemu je bila i ostala karizmatični pjevač. Ponosan je na svoje pjesme koje su opstale, ali nije mu teško priznati ni da je napisao nekoliko loših.

DUŠAN ŠARAC U BROJEVIMA

Prethodne 2022. godine Dušan Šarac navršio je 80 godina života i zakoračio u svoje šesto radno desetljeće. Kaže da godine ne osjeti. Na više mjesta navodi se da autorski potpisuje osam stotina skladbi, ali djela mu nisu sustavno zavedena u internetskim bazama pa je potpuni pregled opusa trenutno nedostupan. Njegove su skladbe velik dijelom praizvedene na nekom od ljetnih festivala, Splitskom, Omiškom ili najnovijem Dalmatinske šansone, a na njima su i višestruko nagrađene.

Nekoliko njegovih pjesama proglašeno je himnama u svojim sredinama, a osim očitih, ponajprije šibenskih, tu su i neke ratne himne, primjerice ona 113. brigade u izvedbi Miše Kovača.

Godine 2008. Šarac je izabran za umjetničkog ravnatelja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, a njime je uspješno upravljao sve do kraja 2022. godine. S Omišem Šarac ima posebnu vezu. Na Festival je dolazio kao voditelj klapa, skladatelj, obrađivač, član stručnih žirija za klape, debitante i popularne skladbe, izbornik novih skladbi, a najzad i producent brojnih festivalskih nosača zvuka. Na Omišu se u ulozi skladatelja prvi put pojavio 1981. sa skladbom “Iz toverne pisma zvoni” za koju je tekst napisao Ante Barbača, a koju je izvela klapa Jadrija. Među devetnaest njegovih skladbi koje su prvu izvedbu imale na omiškom FDK-u nagrađene su “Poživi nam sine” autora stihova Drage Britvića te “Šijavica”, “Na omiškoj stini”, “Noćas ćemo zapivati” i “Žižula”, sve ostvarene u suradnji s tekstopiscem Perom Picukarićem.

U jeku Domovinskog rata nastala skladba “Na omiškoj stini” osvojila je prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija 1992. godine te odmah dobila status svečane pjesme svih Omišana. Dvanaest godina kasnije proglašena je službenom omiškom himnom.

Kao skladatelj u Omišu se posljednji put predstavio 2016. godine sa skladbom “Čuvaj grade našu pismu” za koju je tekst napisao mladi Splićanin Pjero Mirić, a koju je izvela klapa Šufit.

„Meni je Omiški festival jedini koji ima svoje opravdanje,“ rekao je prije par godina Šarac, „ne zato što i sam sudjelujem u njegovu stvaranju, već zato što zaslužuje podršku. On ima svoju kulturološku i etnološku notu i važan je za Dalmaciju i šire.“

Šarac, premda je svojevremeno pomicao granice žanra i tolerancije svojih kolega, klapskim pjevanjem smatra isključivo a cappella pjevanje, a moderne klape naziva ansamblima. Taj izraz sam po sebi nije pogrdan, ali podrazumijeva jednu razinu uniformiranosti i manjka prepoznatljivosti zvuka pojedine klape do kojega su autori sedamdesetih i osamdesetih itekako držali. O njegovoj tradicionalnosti svjedoči i to da do kraja nije prihvatio ni ženske klape koje se na kultnom omiškom festivalu, utemeljenom 1967. godine, natječu od kraja sedamdesetih. Možda je tomu tako jer se u Šibeniku još nije rodila velika pjevačica. „Osobno sam za evoluciju, a ne revoluciju” rekao je 2008. godine kada je preuzeo FDK Omiš.

ŠKRIPAVA LADICA

Dušan Šarac završit će u našoj dalmatinsko-festivalskoj ladici s Mišom Kovačem, ali i Teom Trumbićem, Majom Perfiljevom, Momčilom Popadićem, Oliverom Dragojevićem, Tomom Bebićem i drugim oriđinalima s juga. Uvođenjem Šarca u priču konačno ulazi i klapska pjesma. No Šarac nije prvi iz klapskog kruga koji je za svoje djelovanje nagrađen Porinom za životno djelo. Slične počasti doživjeli su Zdenko Runjić, Vice Vukov i Ljubo Stipišić-Delmata. Ta statua Šarca je još jednom potvrdila kao važan čimbenik obnove i očuvanja klapskog pjevanja u Hrvatskoj.

No koliko god relevantan bio, on je veličina koja radije govori o drugima nego o sebi. Međutim o svakome pokuša reći nešto istinito i lijepo, a ne libi se ni samoga sebe poklopiti. Ima priču o svakom svom suradniku, ali najviše je onih komičnih o Miši Kovaču i Arsenu Dediću.

Miši puno duguje. Kada su ga pitali kako se nanjuše skladatelj i izvođač, odgovorio im je da je u njihovom slučaju Mišo bio taj koji je njega uvjerio u to da trebaju raditi zajedno. „Inače je imao tu moć uvjeravanja drugih u neku svoju viziju,“ objasnio je tada Šarac, „a istodobno je uvijek bio vrlo realan u pogledu svojih mogućnosti. Mislim da je tajna njegova uspjeha u tome što je prema sebi bio nevjerojatno kritičan i znao je izabrati tekstove. Melodija ga nije zanimala, ali tekst mu je bio presudan, upravo zato što je znao donijeti emociju.“ Šarac Kovača nerijetko naziva pjevačkim i sociološkim fenomenom koji od svoga naroda zaslužuje, u najmanju ruku, jedan raskošni biografski film.

Uz Mišu tu su razinu kvalitete i prepoznatljivosti dosegli još samo Zdravko Čolić i Oliver Dragojević te Kićo Slabinac. Međutim koliko je bio oduševljen Mišinom izbirljivom skromnošću i osebujnim pristupom glazbi i životu toliko se divio Arsenovoj profesionalnosti, zavidnom perfekcionizmu te smislu za humor i živi jezik. Isto tako nerijetko je posredovao između ta dva barda, javljajući prvom što je drugi rekao o njemu i obratno. Iako to nije uvijek bilo jasno, Arsen i Mišo iznimno su se cijenili, a Šarac se čini kao izvrstan svjedok njihovim karakterima. Od njega smo saznali da je “Djevojku iz moga kraja” Arsen napisao Miši, ali ju je ovaj odbio jer se nije mogao pronaći u refrenu. Tvrdio je da bi Arsen pišući trebao malo manje misliti na sebe, a malo više na njega.

Kako je Šarac često radio sa strancima, bilo u milanskom studiju koji je koristila diskografska kuća Suzy, bilo u nekom drugom kontekstu, njegove su stavove o domaćim izvođačima i autorima često potvrđivale zvjerke iz inozemstva. Iz tih razloga, a i zbog golemog dugogodišnjeg iskustva, Dušan Šarac može uvjerljivo reći da su mladi pjevači danas, iako vokalno nadareni, u pravilu imitatori svjetskih uzora koji nisu u stanju napraviti ništa značajno. „Malo tko srušio je vlastitu diskografiju i „raspustio“ estradu toliko temeljito kao mi, zato više nemamo ni zvijezda. Dio establišmenta estradu drži nebitnom i marginalnom, a nije tako, važan je to dio kulture neke zemlje i naroda,“ zaključio je Šarac i nastavio dalje, radno.

Moglo bi Vas zanimati