Ivan Dečak (Vatra): „Filozofija vezana uz glazbu ostala je ista; živjeti za nju i od nje doživotno"

Netom prije objavljivanja novoga studijskog albuma Doživotno, nošenog istoimenim singlom i spotom koji su im potpomogli Nenad Borgudan, Aljoša Šerić i Petar Beluhan, priveli smo primus inter paresa Vatre, Ivana Dečaka na obavijesni razgovor i track by track preslušavanje nove kolekcije

Vatra – Doživotno

Doživotno je ime i novog albuma i nosećeg singla. I tema koja zrcali motiv odrastanja. Što je još doživotno iz ove perspektive Vatre i ove faze rada benda?

Bend radi konstantno od prvog albuma iz sada već predaleke 1999. godine pa do dana današnjeg. Još golobradi, planirali smo živjeti za glazbu i živjeti od glazbe doživotno. Putem do 2025. godine osvijestili smo ozbiljnost života, izniknule su i posijedile dlačice po bradi, postali smo i roditelji, odgovorni za neke nove ljude. Međutim, filozofija vezana uz glazbu ostala je ista; živjeti za nju i od nje doživotno.

„Izazov je napisati svaku sljedeću pjesmu“

Novi album broji samo osam pjesama. Je li „samo“ samo? Ili je spika manje je više samo zbog drugih tipova razloga? I koji su oni? Nemoj mi samo reći „ulijenili smo se i procijenili da je ovo dovoljno“.

Nikada nisam gledao na pjesme kao na brojeve. Pa ne tiskamo račune, skladamo pjesme i snimamo albume. Ovih je osam pjesama ispričalo kompletnu priču jedanaestog studijskog albuma i nije bilo potrebe dodavati još dvije kako bi album zadovoljio uvriježenu formu od minimalno deset pjesama. Između ostalog, mi smo se i predstavili ovom našem malom svijetu u kojem živimo i djelujemo prvim albumom Između nas s istim brojem pjesama, da ne ponavljam više taj zeznuti broj, jer kad ga izgovoriš može ti netko reći da te na nečemu nosa.

Iz pozicije nositelja hrvatskog rock mainstreama srednje generacije i likova koji su se dokazali komercijalno na prostoru obrane od vječne dominacije, nazovimo to tako, Valjka i Kazališta, što bi Vatri trebalo predstavljati izazov dalje u radu da se ne dogodi efekt vrtoglavice od koncentričnih krugova?

Izazov je napisati svaku sljedeću pjesmu. Pjesmu u koju ću, prije svih, vjerovati ja kao autor. Nikada se nismo vrtjeli u koncentričnim krugovima, konstantno smo si svjesno ili uz pomoć naših producenata izbijali iz ruku „oruđe” kojim smo se naučili vješto služiti, upravo iz razloga da izbjegnemo vrtoglavicu bjesomučne vrtnje u krug. Svaka završena etapa značila je i kraj rada na pjesmama po tom principu i traganje za novim modelom gradnje sljedeće priče.

Trenutačni posthipodromski moment domaće glazbe i scene je uzrokovao visoku koncentraciju šutnje domaćih glazbenika i kolega MPT-a kao rekordera svoje koncertne vrste i kolege rokera. Nekih da se ne bi zamjerili publici koju dijele pa da im se ne odrazi u ZAMP-u na broju godišnjih apoena vrćenja, drugi su pak rekli kako ih ne zanima.  Kako ste vi doživjeli cijeli event? Kao trijumf određenog zastarjelog stila glazbe ili političko-vjerski miting te demonstraciju sile određene polutke scene?

Nisam bio u Zagrebu u tom periodu, ali naravno da sam primijetio koncert i ostalo vezano za isti. Tko ne bi kada je četvrtina Hrvata bila na Hipodromu. Koliko sam vidio, produkcijski je izgledalo impresivno, na trenutke možda prekičasto, ali showbiz valjda i mora biti šljokičast i napirlitan, inače se ne bi razlikovao od svakodnevice. Čini se da je taj koncert uspio u svojoj nakani. E sad, kamo je tko kroz taj koncert putovao, to je za pitati publiku. Ja oduvijek tvrdim da glazbe ima koliko i mora na zemlji; svatko može odabrati gdje će i hoće li se uopće kupati.

S obzirom na to da ste tijekom karijere osluškivali druge izvođače na čijem ste modelu zvuka pratili trendove pa biste od EKV-a preko Radioheada i Musea navodili kao bendove koji su utjecali na zvuk i mijene Vatre, koga bi danas mogao kroz periode karijere navesti kao najsnažnije i najpostojanije utjecaje na zvuk i rad Vatre?

Ma dobro, ja mislim da je svaki autor zapravo doživotni istraživač. Meni je glazba važan smisao života, ne mogu zamisliti da mi prođe dan, a da nešto ne slušam ili nešto ne pokušam skladati. Ne bih rekao da su mi spomenuti bendovi bili uzori, jednostavno mi se u određenom trenutku nešto svidjelo, pa sam to slušao više i onda nesvjesno i povukao nešto iz tog kazana. Teško mi je reći što konkretno slušam danas, svašta se nađe na tim playlistama. Očarao me David Gray ove godine na dva svoja koncerta u Amsterdamu.

Eurosong epizoda, nadovezivanje na prošlo pitanje i zbog pjesme s albuma. Koliko je to gimmick, a koliko dobar PR potez i što donosi bendu tipa Vatra kad se dogodi s finalom i bez finala, pobjedom ili bez pobjede?

Prijava na Doru bila je dio PR plana za godinu u kojoj smo slavili 25. rođendan, a centralna proslava bio je naš koncert na Šalati, koji se održao 25. svibnja 2024., nedugo nakon Dore. Pjesma je izvrsno prošla u eteru, privukla pozornost i sjajno najavila koncert, a to je bilo upravo ono što smo od Dore i priželjkivali. Baš nikada nismo sudjelovali na takvom tipu nastupa i natjecanja. Trebalo je i to probati, a nakon Leta 3, bilo je lakše zamisliti se na toj pozornici.

Vatra / foto: Filip Gržinčić

„Nevoljko priznajem: i Aljo nekada zna biti u pravu“

Prije povratka na album, molim te tvoj komentar i na poziciju Velvet Sundowna i dispoziciju postojanja AI-generiranog „pravog“ benda i njegovu relevantnost, ne samo na temelju brojki već na temelju činjenice da ih velika većina slušatelja – da nije „razotkriveno“ o čemu je riječ – ne bi prepoznali kao fejk. Je li postojanje takvog benda dobro za glazbu jer u neku ruku razotkriva nepotrebnost cijele bulumente sličnih poluproizvoda ili je opasnost od gubljenja ljudskog dodira, kao da ga je, realno, ikad u mainstream glazbenom showbizu bilo u dovoljnoj količini?

Ne zamaram se uopće takvim stvarima, za mene je glazba prije svega potreba i ja je konstantno apsorbiram. Naravno da je danas moguće zadati AI-u da ti po određenim nacrtima stvori pjesmu, ali gdje je tu draž?! Tu su i koncerti, koji publici mogu pružiti nekakve doživljaje koje ne mogu dobiti nigdje drugdje, nekakve osjećaje, sjećanja, ugodu, razvaljivanje… Hoće li publika toliko sniziti kriterije da će im generika biti dovoljna, možda, ali to nikada neće vrijediti baš za sve koji u glazbi uživaju.

”Doživotno” – i stvar, i spot – komba su prijateljstva i otkrivanje svojevrsnoga hrvatskog urban pop rat packa u kojem Dečak, Šerić, Beluhan i Borgudan pjevaju odu prijateljstvu iznad interesa. I Gonzo se crno bijelim spotom fino nadovezao motivom rekonstrukcije pljačke.

Prvo sam je pustio Aljoši na nekom od naših kućnih druženja. Imao sam ideju konačno ga ugostiti u pjesmi, a ova se savršeno uklopila u dugogodišnje prijateljstvo kroz koje smo ponešto i ostarjeli i koje je kroz godine izraslo u puno više od prijateljstva. A pošto si pravi prijatelji mogu reći sve, ili bi to barem trebali moći, Aljoša je predložio da to proširimo na naše srodne duše i tako u doživotni krug upadaju Nenad i Petar. Nevoljko priznajem: i Aljo nekada zna biti u pravu.

Vatra na Šalati, 2024./foto: Vedran Metelko

Koliko se za Vatru nakon toliko godina i promjena postava može prisličiti isti model kao i kod Pipsa, Detoura, Mayalesa, pri čemu samo glavni autor ima status benda, i ima li prostora mimo ranijih izleta s onim crtić singlom za neki solo album izlet Dečaka, kao što je Aljoša, recimo, testirao ime i prezime pored Pavela? Ako da, otkrij nam ponešto od tog momenta.

Vatra nikada nije mijenjala postavu po principu „letiš van iz benda“. Svi koji su otišli su se samoizbacili i tako je najzdravije. Druga stvar, nikada se nisam stavljao ispred benda, u tu poziciju eventualno te mogu staviti promatrači. U Vatri smo apsolutno svi ravnopravni, čak i naša posada (vozač, tehničari, tonac, lajtmen), svi mi putujemo istim kombijem, spavamo na istim mjestima, jedemo za istim stolom. Nemam potrebe izražavati se i igrati kroz solo albume, sve dok dečki iz benda imaju volje i želje igrati se Vatrom. Kroz godine se nekako iskristaliziralo da sam većinski autor. Tako to valjda bude kad dva i pol desetljeća brusiš zanat.

Još jedna bitna konstanta zadnje dekade i pol Vatre je producentski duo ex-Svadbas Ferina-Miholjević. Ako nam možeš konkretizirati i opisati, približiti rad na finalizaciji zvučne slike albuma ako im dolaziš kao kompletni autor. U kojim segmentima im puštaš ulazak i slobodu u intervencije ili su tek dva Ricka Rubina?

Rick Rubin je dobar dečko i svaka mu čast, ali ova dvojica… da su kojim slučajem iz njegova sela, nikada nitko ne bi spomenuo Ricka. Uglavnom… Pavle i Jura dva su simpatično-antipatična lika s kojima sam u studiju proveo više sati i dana nego s bilo kim drugim. I sretan sam da sam imao, to jest da još uvijek imam tu privilegiju trošiti njihovo vrijeme za moju dobrobit. Uspio sam od njih naučiti puno toga, a opet, kao da nisam naučio ništa, jer imam osjećaj da još toliko toga imaju za dati. Upravo to i jest razlog zašto smo još uvijek skupa, ali ne samo to… Namjerno sam rekao simpatično-antipatična lika, jer oni imaju taj štit, ne dopuštaju svakome da uđe u njihove svjetove, svjetove pune dobrote, građanskog, urbanog, dobronamjernog, ljudskog duha. O njihovu glazbenom profesionalizmu i znanju nepotrebno je govoriti, o tome govore njihova djela, od glazbe njihovih Svadbasa, preko glazbe za film, teatar, serije, produkcije velikog broja bendova i tako dalje.

„Album je objavljen, ali mi već snimamo nove stvari.“

Vječni moment reciklaže i rekapituliranja određenog perioda benda – tko je Vatrina publika? Imaš li neki sociološki presjek i ideju tko su ljudi koji guštaju Vatru? Je li stvar generacijska, obiteljska, mainstreamaška ili ima prostora i za alter „kužere“, s obzirom na to da vas se često znalo omalovažiti kao alter rokere unatoč dominaciji gitara i pozicioniranju sebe kao gitarističkog benda ili syntheva proteklog razdoblja karijere?

Pravci me ne zanimaju, možete reći za nas da smo bilo koji od pravaca, ali istina je sljedeća: Vatra ne želi pripadati niti jednom od tih pravaca, želimo biti slobodni, nesputani i nesvrstani. Što se tiče publike, to je unazad desetak godina teško odrediti, jer se pomiješala publika prije i nakon pjesme ”Tango”, tako ćeš na našem koncertu vidjeti klince, ali i ljude u zrelim godinama, pa i one koji nam mogu biti bake i djedovi.

Za kraj prvog dijela razgovora, jeste li uboli karte za koncerte Radioheada i jesu li Oasis revival ili Radiohead koncertna događanja godine iz vaše perspektive?

Drago mi je zbog dečkiju. Bitna je lova, ali bitno je i putovanje, povratak na te čarobne pozornice. Iz perspektive osobe koja je afirmativne glazbene godine provela u devedesetima, to su svakako događanja godine. Nadam se da ću nešto od toga uspjeti pohoditi.

Vatra – Doživotno

Hajde da prođemo pjesmu po pjesmu redaljku novih osam stvari, točnije novoskupljenih, pa se ping-pongamo dojmovima i probamo doći do putokaza od slušatelja do autora.

Dakle Doživotno, track by track.

1. Meni treba tako malo

Sestra ”Malog kruga velikih ljudi”, jedan od singlova koji vozi melankoličnom melodijom i fraziranjem motiva ”Tanga” vozi u smjeru ljudi koji su se zakačili na spomenuti breaking point singl za Vatru.

”Meni treba tako malo” pjesma je koju sam zapravo pisao za Maxov album. Imali smo plan da mu napišem pjesme za novi album; krenuli smo s ”Malim krugom”, pa nakon toga ”Putujemo i kad stojimo”, koji smo zajedno napisali Aljoša, Nenad i ja, a potom i ”Zamisli”, za koju sam napisao tekst, dok glazbu dijelim s Rajkom Dujmićem. Nažalost, nije bilo vremena za više, pa su neke ideje ostale u zraku, a jedna od tih bila je i ”Meni treba tako malo”, tako da je ona postala prva pjesma za novi album Vatre, a kao takva i otvara album.

2. Slatke suze gorka ljubav

Eurosongovska epizoda Of Monsters and Men zvuka. Jednostavna, straight forward stvar otvorenih gitarističkih akorda i melodije.

Livio Morosin mi je poslao jednu svoju pjesmu, a za koju nije imao refren. Ja sam već nakon drugog preslušavanja napisao komplet refren i poslao mu. Njegov je odgovor bio je točno u njegovom stilu: „ovo je meni previše hitoidno, ne bih ja ipak refren”. Odlučio sam potom završiti pjesmu. Bilo je ljeto, dio sam napisao na Krku, dio kod Aljoše u Marini pored Trogira, zatim kod Stipe Mađora u Makarskoj… zapravo, baš smo se dobro podružili to ljeto. I eto ti pjesme.

3. Nitko osim nas

Je li prije napisana ova ili Urbanova? Isti naslov, slični motivi? Ili ipak ne, s obzirom na to da se melodijski ne podudaraju.

Ma imao sam dvojbu hoće li na kraju biti “Nitko osim nas” ili “Bolje ne može”. Na kraju se odlučim za ”Nitko osim nas” i kad je izašao spot, idem ga potražiti na YouTubeu, ukucam i skužim da i Dado ima pjesmu istoga imena. E jebi ga… Ali dobro, naša nije tako uspješna kao njegova, pa se neće buniti. Zapravo sam slušao Olivera Mandića i pokušavao pjevati strofe na taj neki njegov način. No pjesma je otišla u potpuno drugom smjeru. Nemam zapravo pojma kako je nastala, ali drago mi je da jest, sviđa mi se taj njen vedar duh, nešto poput onog srednjeg djeteta koje nitko ne doživljava previše, a ono predivno samo od sebe.

4. Kako smo glupi

Mural Moska je sjeo kao bedaku šamar na spot motiv. Koliko si kao mulac slušao ranu Čorbu i je li ‘Kako je lepo biti glup“ ostala negdje u primislima, bar motivski?

Budimo realni, ljudi su danas toliko zaglupljeni, svi mi od glupila ne vidimo koliko smo glupi i tu primarno krećem od sebe, tako da inspiracije za ovu numeru nije manjkalo.

5. Ježurka

Je metafora. Nema djeteta koje Ćopić nije kroz djetinjstva prošlog stoljeća okrznuo kroz lektiru. Ali tu staje, stvar razdvaja od dječjeg.

Ježurku sam napisao u dahu. Na Netflixu je izašao neki posljednji koncert na kojem je nastupio Avicii, premda nisam neki ljubitelj te glazbe i nisam ga uopće slušao, dojmio me se kao autor (pogledao sam onaj dokumentarac), nekako mi ga je došlo žao, sve je im’o, ništa im’o nije, ižmikali čovjeka k’o krpu i aj bok, ali ostat će te lijepe pjesme… Sve me to puklo, samo sam ušao u studio u svom stanu, uzeo gitaru i napisao glazbu i tekst u dahu.

6. Doživotno

Osim što je naslovna pa samim tim vjerujem i sami računate kako je najbolja stvar albuma, gostovanje svih tih ljudi je zapravo neko zakulisno razotkrivanje kako funkcionira poker mainstream aseva domaćeg alter mainstreama – Pavela, Mayalesa, Detoura, Vatre. Ima li tko fali?

Za Doživotno sam ti već sve objasnio u onoj prvoj rundi pitanja. Osim toga ne mogu reći jel ta pjesma the best na albumu, pustimo to svakome na volju da odluči. Meni je drago da imam nas četiri terora zagrljene doživotno u Doživotno.

7. Brodolomac

Funky vajb, ima malo ritmiku stvari ”Soul Finger” Bar Keysa, starog soul klasika, ali nekako sumnjam da je bilo namjerno. Moguće najplesnija stvar albuma, najkonkretniji ritam.

”Brodolomac” je nastao sasvim slučajno; došao sam u Viroviticu, ili na probe ili na pecanje, i otišao do naše jazbine (tako zovemo buksu za probe), u kojoj je naš tonac Matija Kovač baš isprobavao svoju novu gitaru i board. Imao je tu predivnu Yamahu spojenu kroz neki fuzz, ja sam doslovno uzeo gitaru u ruke i taj rif je izašao istog trena. Snimio me je Matija mobitelom, pošto ne znam note, da ne zaboravim. I tako je nastao “Brodolomac”.

8. Šarena lepeza

Sentiš za kraj, ostaje taktika od Zeppelina do danas, ili? Od TBF-ova ”Šarenog artikla” do sasvim druge vrste šarenila, što slijedi dalje i je li ostalo još rest-ofova i stvar koje su ispale s tracklistinga albuma?

“Šarena lepeza” moj je oproštaj od frenda. Prva strofa pjesme satkana je od slika iz tri prijašnje u kojima sam surađivao sa Maxom. “Zamisli”,  “Mali krug velikih ljudi” i “Nama se nikud ne žuri”, ovoga puta u Šarenoj lepezi donose nešto izmijenjene slike, da bi se potom prelile u potpuno novu pjesmu koja, po meni, ima tu težinu za zatvaranja albuma.