30
pro
Priče

Marilyn Monroe: više od "Happy birthday, Mr. President"

Kolaž pjevačice i glumice Marilyn Monroe u popartističkom stilu

Marilyn Monroe - više od Happy birthday, Mr. President / Ilustracija: Igor Jurilj

share

Ovih dana rijetko smo koju pjesmu mogli zamijetiti u klasičnom repertoaru pokvarene ploče blagdanskih pjesama, ali jedan slučajan susret s klasikom “Santa Baby” u izvedbi Marilyn Monroe otvorio je Pando… Predsjedničku kutiju.

U ovom tekstu šezdeset godina od njezine smrti bavimo se njezinim malim, ali legendarnim opusom filmskih pjesama; tajnim životom intelektualke i stigmatizacijom koja ju je dovela do smrti.

Marilyn Monroe znamo kao nepobjedivu ikonu popularne kulture gdje je upravo kao lik najreproduciranija osoba na svijetu. Kult ličnosti – ili čak kult persone – stvorene u industriji zabave oblikovao je Andy Warhol svojim popartističkim pečatom Merlinki – predvodnicom kulture slavnih koja je trivijalizirana čitavog života, kao i nakon njega, te reducirana na prsatu plavušu napućenih usana i bez intelektualnih kapaciteta.

Ove je godine bilo punih šest desetljeća od njezine tragične smrti predoziranjem od barbiturata i tabletama za spavanje. Marilyn je i dalje  predmet rasprave, tema filmova, serijala i novinskih članaka koji post mortem pokušavaju iskupiti grijehe naše kulture osude te je prikazati kao intelektualku prigušenog sjaja. O Merlinki se kao skrivenoj intelektualki i pjevačici zapravo najmanje i govori jer lažan holivudski glamur, kao i kontroverze vezane za muškarce u njezinu životu – od onih iz svijeta sporta, preko književnosti do političkog vrha Amerike – ostali su dominantne teme vezane uz njezin život. Merlinka je zanimljivija kao holivudska kurva, priprosta lutkica i zvijezda repatica negoli strastvena ljubiteljica književnosti i glazbe.

Platinasta je plavuša debitirala na filmskom platnu 1947. u filmu Dangerous Years, ali široku popularnost stječe pedesetih komedijom Muškarci više vole plavuše i Sedam godina vjernosti.

Tko je čuo dalje od anđeoskog lica?

Columbia Pictures angažirala ju je 1948. u mjuziklu B produkcije gdje je otpjevala dvije pjesme, “Anyone Can See” i “Ev’ry Baby Needs a Da-Da-Daddy,” autora Allana Robertsa i Lestera Leeja. Danas su dio njezina popularna opusa, ali malo tko govori o blagom vibratu i utjecajima Elle Fitzgerald zbog koje će se i sama politički aktivirati u nadolazećim godinama.

Ovih blagdanskih dana nije me zaobišao božićni dio skromnog opusa od ukupno tridesetak pjesama snimljenih pretežito, dakako, za filmove u kojima je igrala.

Karijeru su joj obilježile tipske uloge od čijih ćemo karaktera zapravo više pamtiti pjesme koje su sve ženske varijante Marilyn Monroe otpjevale, što zbog zaraznosti songova, što zbog njezina prepoznatljivog vokala. Iako degradiran kao i sama glumica tijekom cijele karijere, njezin glas bio je sinonim za zavodnički pjev. Glas Marilyn Monroe tkao je sanjive kulise uglazbljenih brojeva svojom vlažnošću namjerno odabranom kao sredstvom kamuflaže mladenačkih govornih mana.

Svoju je disleksiju maskirala pred kamerom i mikrofonom upravo zavlačenjem vokalne produkcije i dahtavošću kod pjevanja, ali rezultat je bio neočekivano potentan: slušatelj podsvjesno reagira na neverbalne glasove i asocira ih sa samopouzdanjem, zavodljivošću i seksualnošću. Usto, imao je kvalitetu aspiracije, odnosno uvlačenja zraka čime se dojam dodatno podvlačio, što će najbolje potvrditi nevjerojatno popularan pjesmuljak “Happy Birthday, Mr. President” otpjevan, a kome drugome, nego omiljenom katoličkom predsjedniku Amerikanaca. Psiholog David Huron, ujedno profesor glazbe i predstojnik Laboratorija za Kognitivnu i sistematsku muzikologiju na Ohio State Universityju i sâm je ovaj glazbeni čin proglasio „pornografskim remek djelom”.

Možda je najživopisniji dokaz tome njezino nastupanje pred američkom vojskom u Južnoj Koreji za vrijeme Korejskoga rata. Njezina pojava, ali i vokal uspavane sirene stimulirao je izolirane muškarce pred hladnoratovski sukob.

Njezin je glas komplementirao figuru fatalne žene, a prepoznatljiv tip sanjivog, šaputavog i dahtavog vokala postat će stilski vokalni standard krajem 2010-ih. Njega tih godina institucionalizira Lana Del Rey čija se vizualna estetika zasniva na klasičnom Hollywoodu, a u glazbenoj suvremenoj kulturi cementira ga Billie Eilish svojim prigušenim ostvarenjima. Štoviše, vizualni identitet njezina drugog albuma Happier Than Ever prigrljuje vizualne kôdove same glumice-pjevačice čime se Billie dodatno zavlači u podsvijest suvremene publike generacijama izložene nasljeđu kulturne ikone Marilyn.

I naravno, njezine su izvedbe pratile sugestivne gestikulacije, potpisne koreografije obmane muškoga oka iza kojih se skrivala žena čiji je glas vrištao. No Hollywood je tu histerično lupao po gumbu mute. Pravi “glas” Marilyn Monroe – koji danas ljudi koriste za instrukcije iz retoričke uspješnosti – mogli smo samo iščitati iz njezinih pisama i pjesama. No ne uglazbljenih. Nego iz mračnih stihova u kojima se nazire osoba sa sindromom Doktora Jekylla i Gospodina Hydea, kako to opisuje i Bernard Comment, urednik kolekcije pisama i pjesama preminule glumice ostavljenih Leeju Strasbergu.

VIŠESTRUKA LIČNOST: obezvrijeđena pjevačica

Marilyn Monroe, Sugar Cane ili Zelda Zonk, kako se prema svojim junakinjama ponekad potpisivala, tijekom života bila je pod iznimnim pritiscima studija i medija kao marioneta svijeta filma, glamura i zabave do mjere da su od nje umjetno stvorili sretnu i ozarenu osobu. Dakako, sve je to bila fasada za dubok manjak samopouzdanja, pa čak i kada je bila riječ o realizaciji njezina mezzosoprana. I njega je stavljala u prvi plan zabave kao svoje sredstvo komedije, putenosti i ubojitosti.

No, kada se ne bi smješkala za kamere i pjevala predsjedniku, vrlo privatna Monroe čitala bi i vodila bilješke, kada bi joj misli zapele za filigranske riječi ili fascinantne trenutke kakve je mogla primijeniti na svoj život. Od adolescentske je dobi bilježila svoja razmišljanja, počevši od dnevničkih zapisa o praktičnom braku koji ju je spasio od udomljavanja kod nekih od brojnih skrbnika, bilješki s predavanja u večernjoj školi, pjesama, komentara na scenarije, osvrta na ljubav, slavu i svoje psihoterapije.

Djevojka bez formalnog obrazovanja gonila je svoj san i impuls za samoostvarenjem pri čemu su stepenice bile obnažene fotografije za erotske časopise i plošne, tipske uloge, u kojima je njezina fizička pojava bila fokus filmova. No zbog svoje je neprikosnovene karizme temeljene na dubokom promišljanju glume, tajnog intelektualnog života, Norma Jeane Baker imala nešto neporecivo, neizrecivo i nedostižno u sebi, a filmska glazba samo je proširila mogućnosti njezina samoostvarenja. I holivudske eksploatacije. Godine 1954. tijekom strmoglavog uspona potpisuje glazbeni ugovor s kućom RCA koja objavljuje njezine filmske songove.

Tako “One Silver Dollar,” “I’m Gonna File My Claim,” “Down in the Meadow,”  i naslovna pjesma iz filma Rijeka bez povratka autora Lionela Newmana i Ken Darby dospijevaju na glazbene ljestvice. Barem nakratko. “There’s No Business Like Show Business” s antologijskom glazbom Irvinga Berlina, upisala je Monroe u povijest zbog interpretacija “A Man Chases a Girl”, “You’d Be Surprised”, “After You Get What You Want”, “You Don’t Want It,” “Lazy,” i “Heat Wave.” Izdavačka kuća Decca Records objavila je ploču filmske glazbe, no kako je već bila potpisala s RCA, njezine je dijelove prepjevala Doris Day, dok je RCA objavio Merlinkine verzije pjesama.

Ona nije previše marila za izvođačka prava i tantijeme, kao i to tko će potpisati filmsku glazbu jer osim što je igrala plošne, tipske uloge uskoga karakternog spektra, privatno je bila posvećena obrazovanju koje ranije nije bila stekla. No medijski istaknuta i kulturološki važna protagonistica, Marilyn Monroe je  svojom javnom moći bila fatalna žena ne samo filmašima i pohotnicima, nego i američkoj vladi.

Fatalnu intelektualku možda takvom nisu doživljavali nevini Ijubitelji filma i glazbe, za razliku od FBI-ja koji ju je zbog stavova pratio godinama. Marilyn Monroe je postala je jedna od meta neslavnog senatora Josepha McCarthyja i direktora FBI-a J. Edgara Hoovera koji su krajem pedesetih bili najpoznatiji po ‘lovu na vještice’ – komuniste u Americi. Zanimljivo je da o njoj nikad nisu pronašli kompromitirajuće materijale, kao ni o Jamesu Joyceu kojeg su također pratili za života. Knjige koje je čitala nadilazile su granice beletristike; Marilyn je bila politički osviještena, posebice kada je bila riječ o pravima žena i rasnih manjina u Americi.

Dakako, brak s Ijevičarem Arthurom Millerom (1956-1961.) bio je dodatna motivacija da je FBI i CIA počnu promatrati kao potencijalnu prijetnju.

SKRIVENA KNJIŽNICA

Njezina se osobna knjižnica sastojala od preko četiri stotine knjiga, od klasika poput Dostojevskog, Miltona, Whitmana do njezinih suvremenika, uključujući Ernesta Hemingwayja, Samuela Becketta, Jacka Kerouaca, Ralpha Emersona, biografije Abrahama Lincolna, do djela Jamesa Joycea. Veliki je utjecaj, očekivano, predstavljao muškarac koji bi se lako mogao smatrati njezinom najvećom ljubavi – književnik Arthur Miller. Njegovi su profesionalni afiniteti utjecali pak na njezin privatni čitalački razvoj. Upravo je on preporučio šest tomova biografije Abrahama Lincolna koju je naprosto upila, dok je, primjerice, Uliksa već bila pročitala prije njihove veze. Međutim, u toj vezi se uz pomoć Uliksa najviše pripremala za svoje uloge. Umijeće improvizacije gradila je najviše uz pomoć “Penelope”, posljednje epizode Joyceova Uliksa kao jedinom dijelu romana pisanom u ženskom licu.

Osim jezičnih problema, s vremenom se htjela otarasiti nametnutih tipskih uloga, maštajući o velikim arhetipskim ulogama poput Shakespearovih Romea i Julije, odnosno Macbetha, pri čemu joj je pokušao pomoći prijatelj Marlon Brando. Monroe je s Brandom namjeravala pokrenuti produkcijsku kuću koja bi joj omogućila prostor za umjetničko samoostvarivanje u ulogama o kakvima je maštala i čitala.

No ni sâm Brando za njezina života nije bio upoznat s njezinom skrivenom strasti iz kojih se čita njezina istinska intima, što će potvrditi njegovo zaprepaštenje na crvenom tepihu 1955. godine na premijeri filma The Rose Tattoo, filmskoj adaptaciji predstave Tennesseeja Williamsa. Glumac nije očekivao da će plavokosa glumica – nerijetko viđena kao starleta – reći da proučava Joycea ne bi li se udubila u svoje likove.

Marilyn je pisala vrlo poetično na čemu god je mogla, a katalog zapisa uglavnom se temelji na bilježnicama koje je, ovisno o životnim fazama, vodila manje ili više revno, ali svakako usklađeno. Na to ju je potaknuo prijatelj Norman Rosten, prvotno blizak prijatelj njezina supruga Arthura Millera. Ironično, od Millera bi dobivala manje podrške jer ju je smatrao intelektualno inferiornom, što je zabilježio u svojim dnevničkim zapisima koje je Marilyn pronašla i tako ušla u negativnu fazu života koji se tek naoko popravio s njim. Od sredine pedesetih pokazuje dozu cinizma i kritičnosti kakvi se ne očekuju od vladarice crvenih tepiha, a Miller se na to osvrnuo nakon njezine smrti:

„Da je preživjela, morala bi biti ili još više cinična ili još više izmaknuta iz stvarnosti no što je bila za života. Umjesto toga, bila je pjesnikinja s ugla ulice u pokušaju da recitira masama koje su je povlačile za odjeću.”

 

Plavuša s UCLA

Uspjeh u filmu Neki to vole vruće 1959. usmjerio je njezinu koncentraciju na glazbene komedije. Kao Sugar Kane je otpjevala “Runnin’ Wild” napisane 1922., kultnu “I Wanna Be Loved By You” iz 1928., kabaretske uspješnice Harryja Rubyja, Herberta Stotharta i Berta Kalmara te “I’m Through With Love” iz krizne 1931. United Artists Records objavili su i album soundtracka te samostojeći singl Marilyn Monroe “I Wanna Be Loved by You”/”I’m Through with Love.” U medijima, na crvenom tepihu i filmskom platnu, Marilyn je naprosto zračila, a to je dokaz izvrsnosti njezine glume.

Stvarnost je bila sasvim drukčija od one percipirane kroz uspjeh na filmskim i glazbenim ljestvicama. Privatno je depresiju kompenzirala intelektualnim radom. Godine 1960. u razgovoru s francuskim novinarom Georgesom Belmontom prisjetila se početaka karijere kada: „Nitko nije mogao zamisliti što sam radila kada nisam snimala jer me ne bi viđali po zabavama ili premijerama. Jednostavan je razlog: pohađala sam školu! Nikad nisam završila srednju školu i stoga sam pohađala večernju nastavu na UCLA jer bih danju igrala male uloge. Pohađala sam predmete iz povijesti književnosti i povijesti ove zemlje, a tada sam i počela puno čitati djela divnih spisatelja.“

Paralelno je radila s čuvenim Leejem Strasbergom – utemeljiteljem metodičke glume – kojem bi priznala da se ponekad osjeća “lažno”, na što bi Strasberg rekao da je na kraju svega Ijudsko biće i da mora krenuti od sebe. Marilyn je jasno istaknula da želi „biti nešto više“. Njegovi su joj pristup i prisutnost, prema njezinim riječima, „promijenili život više negoli itko drugi“. Nakon njezine smrti Strasberg je zaključio da je uz Marlona Branda bila najbolja metodička glumica, jedna od najboljih glumica koju je vidio i jedan od najvećih senzibiliteta za glumu.

No najviše je žalio što publika nije vidjela ono što su on i ostali u svijetu filma doista od nje doživjeli. Njihov je odnos nadilazio profesionalnu domenu: Strasberg je bio mentor i očinska figura sve do njezine smrti kada mu prepušta dio materijalne ostavštine, a njegov renome osigurava očuvanje neokaljane slike glumice nakon tragične smrti.

„Nemirna sam i nervozna i razbacana i razdražena prije nekoliko minuta sam umalo povratila na srebrni tanjur u mračnom dijelu filmskog seta, ali znala sam da si ne mogu priuštiti da išta izađe i osjećala sam zapravo da se ne usudim jer možda ne bih mogla prestati.

A neposredno prije toga umalo sam povratila cijeli ručak. Izmorena sam. Tražim naćin da odigram ovu ulogu i deprimirana sam svojim životom otkako znam za sebe. Kako da budem vesela djevojka puna nade? Ono za čime posežem jest ona jedna nedjelja kad sam imala četrnaest godina jer sam bila upravo takva, ali — zašto se ne mogu dosljednije koncentrirati? Većinu vremena nešto u meni tjeralo je u suprotnom smjeru. Moram pokušati raditi i raditi na svojoj koncentraciji–možda početi s najjednostavnijim stvarima.“

Jednostavne stvari tako su bile one pred kamerom i u studiju gdje je funkcionirala kao interpretatorica. Što likova, što stihova. Marilyn Monroe zauvijek je u povijest filmske glazbe tako upisala imena autora Harolda Adamsona, Hoagyja Carmichaela, Harolda Arlena, Johnnya Mercera, Irvinga Berlina, Sammyja Cahna, Jamesa Van Heusena, Colea Portera,  Lea Robina i Julea Stynea.

Idealizirane šezdesete započele su joj profesionalno idealno: u ljeto prve godine desetljeća zaigrala je u Volimo se. Pojavila se kao brodvejska glumica u Princu i plesačici i zapjevala u također evegreen trojstvu Sammyja Cahn-Jamesa Van Heusena, “Let’s Make Love,” “Specialization,” i “Incurably Romantic”. Dakako, tu je i oživljeni klasik Cole Portera “My Heart Belongs to Daddy.” Sve to je Columbia Records motiviralo na novi filmski album koji je izašao paralelno s radim na filmu Odmetnici – drami po scenariju njezina muža Arthura Millera od kojeg se rastala prije premijere filma turbulentne 1961.

POSRTANJE I PAD

Godine 1961., nakon noćne more u kojoj se našla kao razvedenica i žrtva medijskih napisa, napisala je pismo Leeju Strasbergu u kojem iznosi planove o osnivanju vlastite produkcijske tvrke – nezavisnog projekta kao konačnog odcjepljivanja od studija. Upravo je samostalnim projektom htjela uzvratiti udarac za kontrolu i iskorištavanje prethodnih godina u Hollywoodu. No stanje joj je bilo neupitno kaotično: počela je govoriti o ekstremnim postupcima poput samoubojstva, smrti i osami te joj je umjetnost bila lijek, potencijalni izlaz iz tjeskobe. Ona ju je pratila od najranijih dana, a bračni brodolomi nisu nimalo doprinosili samopouzdanju, kao ni imidžu isprazne plavuše koji je morala njegovati ispred i iza kamera. Stoga je poznati fotograf i prijatelj Milton Green nagovara na psihoanalizu kod psihijatrice Margaret Hohenberg u New Yorku, kojoj je i sâm odlazio.

Doktorica Green bila je svjesna njihove privatne i profesionalne povezanosti. Ipak ih je pristala liječiti. Međutim, nakon sukoba u glumičinoj produkcijskoj kući, Marilyn uskoro prestaje viđati svoju psihoterapeutkinju. To nije označio i konačan kraj psihoterapije jer psihički problemi u Marilyn Monroe bili su genetske prirode: i majka i baka liječene su na psihijatrijskim odjelima dok je Monroe bila dijete, ali i prije njezina rođenja.

Iste godine započinje analizu s Dr. Ralphom Greensonom u Los Angelesu u koji se nipošto nije trebala vraćati. Prijašnji traumatični boravak u Payne Whitneyju bio je uzrok stalnih posjeta psihijatru. Greensonu je naširoko opisivala svoje iskustvo u njujorškoj bolnici, kao i povijest psihičke bolesti po majčinoj liniji. U to vrijeme Marilyn počinje čitati Sigmunda Freuda ne bi li se i sâma bolje razumjela. Najviše su je fascinirala njegova pisma jer je i sâma bila vrlo angažirana u pisanju o sebi, životu i odnosima u formi pisma najbližima: o nedostatku slobode, nerazumijevanju okoline, što ju je konačno dovelo do izolacije od Ijudi.

Te je godine objavljeno kultno književno djelo Let iznad kukavičjeg gnijezda bitnika Kena Keseyja. Ovo je djelo pronađeno uz nju na dan njezine smrti, 5. kolovoza 1962.

Znamo već, Marilyn Monroe je preminula pod nerazriješenim okolnostima, iako je službena informacija upućivala na samoubojstvo. Iste je godine industrijska zvijer eksploatirala njezinu smrt: od kolovoza 1962. do naše 2022., a i dalje, slava Marilyn Monroe samo se umnožavala. Tako je već u trenutku odlaska postala mit, a Fox je objavio u jesen njezine snimke iz filmova Nema posla kao što je šoubiznis i Rijeka bez povratka koje su dva puna mjeseca vladale ljestvicama. Deset godina od smrti izaći će pak sveobuhvatna vokalna kompilacija filmskih i reklamnih songova snimljenih za karijere, a otad do danas, više je kompiliranih i obnovljenih izdanja negoli snimaka glumice koja je omalovažavana i kao pjevačica raspona glasa od dvije oktave.


Izvori:

  1. “Down in the Meadow – Marilyn Monroe.” Www.youtube.com, youtu.be/P_TmeOpM7XA.
  2. Heyman, Jessie. “5 Things You Didn’t Know about Marilyn Monroe.” Vogue, 1 June 2022, www.vogue.com/article/marilyn-monroe-five-things-you-didnt-know.
  3. Hogshead, Sally. “Personal Branding Lessons from Marilyn Monroe’s Wet Voice | How to Fascinate.” How to Fascinate, www.howtofascinate.com/personal-branding-lessons-from-marilyn-monroes-wet-voice. Monroe, Marilyn, et al. Fragments : Poems, Intimate Notes, Letters. New York, Farrar, Straus And Giroux, 2012.
  4. “Perfect Sound Forever: Marilyn Monroe.” Www.furious.com, www.furious.com/perfect/marilynmonroe.html

Moglo bi Vas zanimati