Medium Movement: Kolektiv koji obrađuje sintetsku vezu između vizualnih umjetnosti, instalacija i techno glazbe

Medium Movement umjetnički je kolektiv posvećen eksperimentiranju unutar raznih medija umjetničkog stvaranja, istražujući granice ambijenta, slike i zvuka. Njihove izvedbe nastaju kao produkt istraživanja i stvaranja pojedinih članova kolektiva, u kojem svatko doprinosi cjelini stvarajući odnose između vizualnog i auditivnog iskustva. Ideja za formiranje ovog kolektiva posvećenog novim hibridnim formama kulturnog, društvenog i zabavnog sadržaja potekla je iz ljubavi prema elektronskoj glazbi, a kolektiv čine mladi umjetnici Robert Fenrich, Monika Milas i Dominik Gadže, dok je Dario Viduka uključen kao resident DJ Medium Movementa. Popričali smo s članovima kolektiva o njihovim izvorima inspiracije, utjecaju techno glazbe na kreativno stvaralaštvo, umjetničkom pristupu, upcyclingu otpada te budućnosti clubbinga i elektronske scene.

Možete li nam ukratko prepričati kako je krenula priča s kolektivom?
ROBERT: Medium Movement započeo je krajem 2018. godine kroz spontani razgovor između Viduke i mene. Pričali smo o prostoru koji fali na zagrebačkoj sceni, našim željama oko djelovanja u nekoj formi kolektiva koji kombinira kulturni i zabavni sadržaj, a da ostaje otvoren za suradnje i eksperiment. Vrlo brzo nakon toga, na faksu, u komunikaciji s Monikom prokužili smo da slično razmišljamo, pa se tako i ona prirodno i spontano uključila u naše zajedničko stvaranje. Monika se u to vrijeme bavila projektom u suradnji s kolektivom Synesthesia, a njezin umjetnički rad činio se kao organski dio ideje ovog kolektiva. Slična spontanost dogodila se i s Dominikom kojeg sam upoznao u tom periodu, a koji je također producirao umjetnost koja rezonira s idejom Medium Movementa, pa je tako s njime kolektiv dobio svojega posljednjeg člana i priča je postala zaokružena.

Medium Movement instalacija

Sam naziv Medium Movement na prvu je dvoznačan: možemo ga čitati kao srednji pokret ili pokret medija. Je li ta dvosmislenost namjerna; i kako biste objasnili vlastiti naziv?
ROBERT: Dvoznačje je namjerno i upravo ono što je nama inspirativno i zanimljivo. Taj međuprostor, odnosno, sredina između ideja i medija. Naslov aludira na eksperiment, na našu želju da kroz pokušaje i pogreške dolazimo do rezultata i da smo uvijek otvoreni za napredak i uvođenje novih ideja, tehnologija i među-medijskih spojeva koje uvodimo u formulu.

Članovi kolektiva Medium Movement

Vaš kolektiv se na neki način bavi sintetskom vezom između vizualnih umjetnosti, instalacija i techno glazbe. Zanima nas na koji način ste inspirirani technom tj. elektronskom glazbom u širem smislu?
ROBERT: Od samog početka naša zajednička poveznica bila je techno glazba, izlasci i clubbing. Inspirirala nas je zajednica okupljena oko elektronske scene koja ima svoje zanimljive i specifične osobine, povezana je nekom zajedničkom idejom koja je na neki način i politička, a ne samo estetska. Krenulo je od techna, njegovog ritma, zvuka i zajedništva. Ali, iako smo njime inspirirani, bavimo se i širim područjem umjetničkog stvaranja. Clubbing je uzet kao posebno mjesto gdje se na jedan izravan tjelesni način komunicira s publikom, pa nam je bilo zanimljivo vidjeti kako kroz razne medije i dodatne sadržaje proširiti područje te interakcije.
DOMINIK: Mene možda techno glazba nije direktno inspirirala, ali prostor kojeg mi je ona otvorila jest prelazak iz jednog u drugi medij. Krenuo sam raditi osciloskope i lasere gdje me zanimalo kako prebaciti ritam glazbe u njihove reakcije, ili kako tehnologijom pretočiti vizualni podražaj u zvuk. Taj prijenos između medija postao je moj primarni interes i nešto čime se bavim unutar kolektiva.
MONIKA: Moja veza s elektronskom muzikom kreće od mlađih dana kroz slušanje i clubbing, ali na studiju shvaćam da me duh elektronske scene tjera dalje u istraživanje njene estetike koja nadilazi uobičajeni likovni izraz olovke i papira. Slučajnim otkrićem nekih jednostavnih programa zaronila sam u preokupaciju video-uradcima koji sempliraju 3D oblike, slojeve i animacije te tako isporučuju neke nove i zanimljive vizualne podražaje. Tu pronalazim zajednički interes s Robertom i odlučujemo djelovati unutar kolektiva. Kroz eksperimentalne vizuale koje miješam sa staromodnim distorzijama i glitchevima iz VHS vremena pronalazim neki svoj štih koji me privlači. Od prvih izvedbi satima bih radila videe višesatnog trajanja koji bojama i ritmom prate glazbu, a u njima bih materijale iz svakodnevnog života, snimke i fotografije, preklapala u razne slojeve i tako dobivala nove dimenzije. Uživam u procesu te izvedbe, a najuzbudljivije je da finalni rad vidim tek uživo, tijekom partyja, kada je VJ-ing uklopljen u prostor i materijaliziran. Kroz projekcijsko mapiranje, reproducirani video ili grafike različitih oblika i tekstura stvaraju zadivljujuće iskustvo kretanja preko statičnih predmeta u prostoru i na taj način ih animiraju. Koristim se multimedijalnim tehnologijama za stvaranje kreativnih okruženja u kojima publika može istražiti svoja osjetila. To briše granice između fizičkog i digitalnog svijeta, privlačeći vid, sluh i taktilnost. Nisam nikad bila direktno inspirirana postojećim vizualima drugih umjetnika, nego me u mom radu vodila spontanost i zaigranost eksperimenta.

Medium Movement party

Dario, ti si glazbeni pogon kolektiva u kojem se baviš DJ-ingom, a nastupaš sa svojim techno setovima – kao i samostalno – po mnogim zagrebačkim klubovima. Možeš nam reći nešto o glazbi koju puštaš?
DARIO: Počeo sam sa svakakvim stilovima, iako sam oduvijek preferirao techno muziku kao žanr. Zadnjih godinu dana odlučio sam puštati isključivo ono što volim i što me privlači, bez obzira na publiku, budući da sam se prijašnjih godina poprilično prilagođavao publici, što je u redu, ali nema toliko osobnog razvoja u stvaranju muzike, osim što sam stekao iskustvo puštanja raznorodnih žanrova. Kao što sam spomenuo, najviše preferiram techno, pogotovo raw techno iliti sirovi techno koji vuče, odnosno, podsjeća na plemensku glazbu, možemo reći i ritmove gdje jedan beat može trajati podosta dugo uz minimalne izmjene, što može dovesti do stanja meditacije, odnosno, transa. U samim počecima vodio sam se glazbom koju su stvarali legendarni Carl Cox, Monika Kruse, Jeff Mills, Richie Hawtin, Joseph Capriati, a u zadnje vrijeme i Oscar Mulero, Setaoc Mass, Rene Wise, Psyk, Stanislav Tolkachev, Takaaki Itoh, Luke Slater… Što se tiče osobina techno traka, izuzetno cijenim zvukove starih instrumenata, ritam mašina i syntheva poput Rolanda 909 i 808, od kojih je, u biti, krenuo razvoj prvih techno traka.

Medium Movement party

Dominik, u tvojem radu prepoznaje se utjecaj cyberpunka i distopijske fantastike. Svojim znanjem tehnike doprinosiš kolektivu jednom produkcijom koja izlazi iz domene vizualnih umjetnosti kojima se bave Monika i Robert te tako ulaziš u sferu device arta i tehnologizacije plesnog podija. Kako bi opisao svoj rad i što te inspirira?
DOMINIK: Uvijek me zanimao produkt dizajn i izrada gadgeta. Naša zajednička točka u kolektivu bila je ideja vizualnog i doživljajnog interveniranja u plesni podij. Moj rad se bazira na DIY pristupu, a krajnji produkt su uređaji koji vrše određenu trans-medijaciju podražaja i efekata. Tako sam izradio laser koji reagira na frekvencije zvuka, VR-naočale koje nekad nosim na partyjima, DIY osciloskop koji ljudske frekvencije – dok plešu – konvertira u apstraktne oblike.

Medium Movement instalacija

Još jedna tema koja je bitna u vašem pristupu definitivno je upcycling: često koristite ready-made predmete, nalazite zanimljive stvari po Hreliću ili odbačene komponente po smeću. Možete prokomentirati kako korištenje industrijskih i odbačenih predmeta doprinosi filozofiji Medium Movementa?
ROBERT: To je dosta bitan dio rada i izričaja cijelom kolektivu. Meni je to dosta zanimljiv moment u vlastitom radu, jer kroz upcycling i ponovnu uporabu smeća dajemo stvarima novu vrijednost. Smeće nije otpad, ono ima skriveni potencijal i potencijalni novi život koji mu dajemo ponovnom uporabom. Nekada smeće zove mene, znam da mi treba, iako tada ne znam za što točno. Skupljanje stvari i materijala je često iracionalno, a tek u procesu prokužim što, ustvari, otpad iskomunicira sa mnom.
DOMINIK: Slažem se s Robijem i upravo je ova tema bila jedna točka oko koje smo se prokužili i složili. Obojica smo low-key hoarderi… Skupljam smeće i često si ne znam objasniti za što mi treba. Imam radionu u kojoj obitavam i tamo skupljam te odbačene stvari, pa nekada tek nakon nekoliko mjeseci ili godine dana neki predmet dobije funkciju i dogodi se određeni aha-efekt gdje shvatim za što ću ga upregnuti. Stvari nekada same kažu u kojem smjeru žele ići, kako žele bit hakirane i transformirane. Drago mi je da si, u odnosu na recikliranje, upotrijebio baš riječ upcycling, jer ona je po mom mišljenju ključna za umjetnike, u smislu proizvodnje nečeg korisnog, novog i zanimljivog, a iz već postojećeg.

Kada pričamo o otpadu, bitno je uočiti da živimo u elektronskom dobu gdje je sve više smetlišta krcato određenim tehnološkim otpadom. Možete li nam objasniti njegovu ulogu u vašem radu?
DOMINIK: Osamdesetih se u Americi javio pokret tzv. circuit bendinga. U principu je riječ o tome da uzmeš odbačene ili postojeće uređaje i kreneš im u logičkom sklopu spajati komponente koje inače nisu povezane i ne komuniciraju. Tako se dobivaju neki ludi outputi i nepredviđene reakcije. Na neki način, to diže tehnologiju iz groba na jedan zanimljiv način koji nije originalno zamišljen. Što je tehnologija starija, to ju je lakše hakirati i nanovo iskoristiti. Na primjer, igrao sam se sa starim sintesajzerima i Furby igračkama, jer zapravo svaka stara tehnologija može biti transformirana na jedan ludi i zanimljiv način.
ROBERT: Meni je zanimljiva i čisto estetska priroda takvog otpada određena vizualna privlačnost čipova, kablova i žica, a ona je prisutna u mojem radu gdje su takvi predmeti korišteni kao ready-made, dok ih Dominik nastoji – na jedan mehanički način – reanimirati.

Instalacija Medium Movementa

Živimo u jednom distopijskom dobu pandemije, kada je, uostalom, i clubbing scena ostala zakinuta za svoje aktivnosti i oštećena za svoj napredak. Kako vidite budućnost? Jeste li optimistični oko scene elektronske glazbe i djelovanja vašeg kolektiva?
ROBERT: Slažem da živimo u globalnoj distopiji, vremena nisu lijepa i ostavila su trag na sve nas. Ali meni je ovaj trenutak na neki način i inspirativan: sama estetika tehno-distopije, pitanje virusa, mračni futurizam… Loše je da smo zakinuti za fizički kontakt i zatočeni u svoje male osobne izolacije. Cijela jedna generacija sada je zakinuta za clubbing, kao svojevrsnu industriju zabave i eskapizma. Ali mislim da budućnost clubbinga i elektronske glazbe jednim dijelom leži i u virtualnom svemiru, preseljenjem u metaverse, internetske domene itd., što nije nužno idealna situacija. Treba biti optimističan, izvući neke nove izazove i prilike iz ove situacije, vidjeti kako i gdje intervenirati, ali i ostati kritičan.

Medium Movement party

Nastavno na ovo, kaže se da je techno kultura izrazito tjelesna. Aphex Twin jednom je i rekao da je techno muzika nešto što se proživljava, a ne nešto o čemu se može pričati. Sama ideja Medium Movementa, kao što ste nam rekli, leži u spajanju materijalnog i digitalnog, tjelesnog i tehnološkog, fizičkog i efemernog itd… Je li onda uopće zamisliv clubbing koji je isključivo digitalan, bez ljudskih tijela koja plešu i znoje se u fizičkom prostoru?
ROBERT: Dobro pitanje. Mislim da se trenutno nalazimo u tom međuprostoru gdje kao društvo moramo razmisliti kako želimo postojati u budućnosti i što nam sve nove tehnologije donose sa sobom, u smislu posljedica. Taj moment tjelesnosti i digitalizacije jedno je od ključnih mjesta u mojem radu: koje slobode dobivamo, a koje možda gubimo? Digitalizacija, rastjelovljenje i gubitak fizičke javne sfere neke su od ključnih tema koje ćemo voditi i već vodimo u našemu globalnom narativu. Ono što mi se čini da je neosporno jest da smo tijekom pandemije svi postali više senzibilizirani na fragilnost vlastitog tijela, ali isto tako na sve silne kompleksnosti koje stvarni prostor pruža, a za koje smo ostali zakinuti.
DOMINIK: Meni je teško zamislivo da je moguć isti osjećaj kada plešeš sam u sobi sa VR-naočalama i kada si u klubu gdje si okružen znojnim ljudima koji se zabijaju u tebe, gdje osjećaš vibracije ljudi i muzike oko sebe. Možda jednog dana, kada ćemo imati nekakva napredna haptička odijela koja će to emulirati, ali tu već ulazimo u sferu futurizma. Za sada mi se nekako čini da je tjelesnost i fizička stvarnost partyja nešto potpuno nezamjenjivo.

Medium Movement party