Od incidenata do skoro pobjeda

U trenutku dok se zahuktava Dora 2026, plačemo nad šansama koje su nam znalci procijenili na 2 % kad su čuli izbor domaćih finalista za Eurovision Song Contest koji ponovno prolazi kroz političke i organizacijske kontroverze, potom od rasprava oko sudjelovanja Izraela do vječne fikcije o „nepolitiziranosti“ natjecanja, jasno je kako unatoč PR aklamacijama Eurosong nikad nije bio samo glazba

Istodobno estradni spektakl, geopolitička šahovnica, tržišni laboratorij i ogledalo europske kulturne psihe, estradna hi budget-low profile glazbena PR izložba vjerodostojna je samo u spoju kontradikcija unutar kojih pročitamo i logičku semantiku po kojoj Australija ravnopravno sudjeluje na europskoj smotri, a političko lobiranje formalno ne postoji (dok realno odlučuje o sudbinama), Hrvatska je od samostalnosti igrala zanimljivu, često autsajdersku, ali nerijetko netipičnu ulogu.

Sistem (ne)odgovornosti za rezultate i izbore domaćih stručno-strućljih žirija i kužera, iz pristojnosti i profesionalne kolegijalnosti je pristojnije ne komentirati, plasmani su govorili sami za sebe.

Prije samostalne Hrvatske, eurovizijska priča odvijala se u okviru projekta Jugo, pardon, Yugoslavia, a jedina pobjeda bilježi se predratne 1989. s pjesmom ‘‘Rock Me” grupe Riva, točnije Rajka Dujmića – Lime, pokojnog barda domaće estrade, novofosilnog domaćeg patent majstora nauka grupe ABBA. Pobjeda formalno jugoslavenska, ali simbolički važna i za hrvatsku pop-scenu jer je pokazala da izvođač iz tadašnje SR Hrvatske može osvojiti Europu. Incidentno, doduše i jednom u svim godinama postojanja natjecanja, ali opet.

Nakon osamostaljenja 1993., Hrvatska rezultatno vrlo brzo dolazi do svog maksimuma, dvaju četvrtih mjesta. Doris Dragović 1999. i Maja Blagdan 1996. ostvaruju plasmane koji će desetljećima ostati nedostižni standard. U zemlji bez tradicije eurovizijskih favorita četvrta mjesta postaju mitska, ne incidentno nego kao anomalija u sustavu koji je kasnije sve manje nagrađivao klasičnu vokalnu sigurnost i sve više tražio koncept, spektakl i politički kontekst.

Upravo su koncept i spektakl obilježili neke od najnetipičnijih hrvatskih pokušaja. Kad je Severina 2006. otišla na Eurosong s Bregovićevom idejom balkaniziranja s “Mojom štiklom”, Hrvatska je poslala hibrid etna, turbofolka i svjesno prenaglašene balkanske estetike. Domaća publika bila je podijeljena, dio kritike zgrožen, ali Eurosong je dobio ono što najviše cijeni, prepoznatljiv površni identitet. Ako ”Štiklu” držimo incidentnom, bio je incident samosvijesti i otvaranja „vrata percepcije“ po kojima nas svijet vidi bitno drugačije nego si sami priznajemo i svjesno igranje stereotipima je donekle upalilo kako bi se osvojio medijski prostor.

S druge strane, Dora je često bila platforma za izvođače koji uopće ne pripadaju estradnom miljeu

Ska punk rockeri Kawasaki 3P, etno rockeri Ogenj ili nu metalci Cold Snap ulazili su u nacionalni izbor s jasnom sviješću da njihov ska-punk, etno rock ili nu metal nisu prirodni televizijski niti estradni mainstream ako tako strućljaci pardon stručnjaci ne odluče. No, upravo je TV emisija primetime Dora ponudila ono što radiofonična scena nema za alternativna imena, a to je masovni PR. Pod tim izazovom sve ih manje zadržava gard „ne sudjelujemo na estradnim manifestacijama“, jer pobogu i dovraga, zašto ne. U tim pokušajima prilagodbe televizijskoj estetici događala se zanimljiva transformacija pri kojoj su rubni žanrovi pokušavali komunicirati s estradom, a estradni okvir povremeno se morao otvoriti prema drugačijem zvuku. To su bili netipični trenuci hrvatske estradno glazbene pop-kulture jer su rušili iluziju da je Eurosong rezerviran isključivo za radijske patos balade i plesne trendovske dance pop-formule.

Naravno, hrvatska eurovizijska povijest ne bi bila potpuna bez nenamjernih i nehotičnih scenskih ekscesa. Kad je mladi pjevač Roko Blažević nastupio s pjesmom koju mu je pisao voluminozni skladateljski guru Jacques Houdek, odluka da se metafora anđela doslovno vizualizira krilima proizvela je više internetskih šala i memova nego bodova. No, takvi potezi nisu iznimka nego pravilo eurovizijskog univerzuma u kojem nerijetko ideja da je simboliku potrebno fizički materijalizirati često rezultira kičem koji uzročno-posljedično postaje viralni moment.

U tom smislu i hrvatski „incidenti“ dio su šireg eurovizijskog folklora po kojem se nerijetko od trans izvođača Dana International ili tek slutnji bradatih žena Conchita Wurst, preko maskiranih wannabe metalaca Lordea do fejk rockera Manneskina, pod autentikom prodaje tek estradna PR poza za potpuno nekritičku publiku. Niveliranja radi u takvom sustavu dogode se i prelijepe pjesme poput pobjede Portugalca Salvadora Sabrala.

Paradoks hrvatskog nastupa leži i u tome što su respektabilna domaća imena poput Nine Badrić, Franke Batelić, Mie Dimšić ili Albine ostajala bez plasmana u finale. Model „sigurne“, korektno producirane pop-pjesme pokazao se nedostatnim u sustavu koji traži ekstrem – bilo emotivni, vizualni ili ideološki. Dodatno, godine neparticipiranja 2014. i 2015., kao i otkazivanje natjecanja 2020. kad je Damir Kedžo trebao nastupiti pojačale su osjećaj diskontinuiteta i nesigurnosti „hrvatske eurovizijske strategije“.

Preokret dolazi s pripuštanjem „incidentnih“ Let 3, čija je pobjeda na Dori 2023. označila radikalan odmak od pristojne eurovizijske formule. Njihov nastup bio je istodobno politički komentar, performans, parodija militarizma, ali i ironijski komentar samog Eurosonga.

Let 3 nisu pokušali postati „eurovizijski prihvatljivi”; koliko su Eurosong pretvorili u produžetak vlastite umjetničke logike i Mrletovog merchandice principa prodaje vlastite kreativnosti.

I upravo zato su djelovali autentično. I smisleno. Glazbeni dadaizam sreo je alternativu. I konačno rašarenio dosadne tridesetgodišnje „umjetničke“ stereotipe.

Najbliže pobjedi Hrvatska dolazi zahvaljujući paradoksu zamjene i izvođaču koji u početku nije bio ni primarni izbor nikakve vizije „stručnog žirija“. Dapače, njegov se meteorski bljesak činio slučajno spontano generiranim i kao takav je mogao biti sjajan hollwoodsko filmski PR stunt. Baby Lasagna ušao je kao zamjena, ostvario povijesni uspjeh i gotovo mitski status „srebra zlatnog sjaja“. Njegova kombinacija prompt glazbe i kompiliranog nalikovanja na originale metal rifova, elektroničke produkcije i generacijskih tum tum dam dam pam pam teme iseljavanja savršeno je kliknula i rezonirala s publikom.

Eurosongovskom. Radio. Površnom. Ali opet publikom. I to najvećim dijelom iste. U vremenu digitalnih platformi i algoritamske kulture Baby Lasagna uspio je spojiti trendovski pseudopop-metal senzibilitet s autentičnom emo pričom potencijalnog „luzera“ tj. zamjene koja osvaja estradni Olimp. Bio je i meme i pokret i proizvod nove medijske dinamike.

Njegov uspjeh pokazao je da Hrvatska ne mora pobijediti kako bi promijenila vlastitu autsajdersku percepciju – dovoljno je da prepozna trenutak.

Točnije, da im se trenutak dogodi. U toj galeriji netipičnih pokušaja svoje mjesto imaju i ulični starčeki Kraljevi ulice koji su ponudili suptilnu, urbanu šansonu u svijetu vatrometa i LED spektakla. Njihova poetika bila je gotovo antieurovizijska, ali upravo zato ostala relativno zapamćena. Komuniciralo se s najgerijatrijskim izvođačem Eurosonga ikad, kao članom benda. Je li značilo i koliko je točno, znate svi koji ne znate.

Jesu li, dakle, hrvatski eurovizijski trenuci incidenti ili ogledala identiteta?

Moguće je da je pravi incident upravo pokušaj da se Eurosong shvati kao neutralno ili bitno glazbeno natjecanje, dok je u stvarnosti tek PR platforma na kojoj se sudaraju estetike, politike, tržište, trash i estradna meme-kultura. A najmanje je referentna glazbena manifestacija u potrazi za originalnim, kvalitetnim i evergreenastim pjesmama ABBA, Sabral i Johnny Logan modela.

Unutar te igre i rasporeda snaga, Hrvatska je najzanimljivija onda kad prihvati tu „incidentnu“ igru i prestane igrati na sigurno. Kad riskira, dobije Let 3. Kad se poklopi trenutak, dobije Baby Lasagnu. A kad pokušava biti korektna i nenametljiva, nestane u polufinalu. Ili izabere nekog nalik na Stelu Rade; ah, balkanske „autentike“, vratite nam The Hurricane i splavove.

Dora 2026 i aktualne eurovizijske kontroverze samo podsjećaju na to da je ovo natjecanje trajni spoj proturječja. Hrvatska u toj priči nema kontinuitet pobjeda, ali povremeno pokušava imati kontinuitet neobičnosti i uklapanja u kalupe naoko neuklapanjem u kalupe. A u Eurosong svijetu u kojem pobjeđuju oni koji su drukčiji i upravo im ta netipičnost ispada kao jedina dokazana i jedina prava strategija.

Sljedeće godine natjerat’ Nemeček, Porto Morto, Vojka V ili riječke Grč da se prijave. Sve drugo je prazna slama.