Može li ljetni glazbeni festival biti ekološki odgovoran?

Krajem lipnja, unatrag desetak godina, kada tijekom produženog vikenda zagrebački Jarun počne mirisati na energetska pića i blato umjesto na vikend-kupače, sve se češće postavlja „eco-friendly“ pitanje: koliko ugljičnog dioksida zapravo ispusti jedan glazbeni festival i tko plaća ako publika ode kući s glavoboljom, a otok ostane prekriven plastičnim čašama?

Paradoks je star koliko i sam fenomen velikih festivala: oni su istovremeno najveća okupljališta kolektivne kulturne svijesti i jedan od najrasipnijih, energetski najproždrljivijih formata zabave koje smo izmislili.

INmusic, koji je ove godine proslavio dvadeseti, odnosno, zbog preskočenih izdanja, 18. rođendan te ponovno okupio desetke tisuća posjetitelja na zagrebačkom Jarunu, dobar je primjer spomenute dvostrukosti. Festival kroz svoja dosadašnja izdanja pokazuje da je, osim glazbenog događaja, sjajan prostor okupljanja zajednice oko progresivnih društvenih i kulturnih vrijednosti. Retorika zvuči lijepo u priopćenjima za medije, no rijetko se prevodi u konkretne, mjerljive ekološke pomake o kojima bi se moglo pisati u brojkama, a ne u sloganima. Bezgotovinsko plaćanje narukvicama, koje festival koristi godinama, doista smanjuje logistički kaos, ali to je prvenstveno mjera operativne učinkovitosti, a ne klimatska politika.

S druge strane regionalne festivalske mape, paradoks postaje još izraženiji. Outlook i Dimensions, sestrinski festivali koji su dvanaest godina definirali ljetnu bas-kulturu u Fortu Punta Christo kraj Pule, ugašeni su prije nekoliko godina. Dio razloga, uz pad prodaje ulaznica povezan s neizvjesnošću oko Brexita, bila je i sama logistička održivost lokacije. Na mjestu bez struje, vode i ograda, gdje je sigurnost morala nadomjestiti infrastrukturu, organizacija takvog događaja postaje iznimno skupa. Njihov je slučaj rijetko priznata istina festivalske ekonomije prema kojoj „zeleni“ festival na lokaciji bez ikakve komunalne infrastrukture često znači generatore na dizel, kamione koji dovoze vodu u cisternama i flote dostavnih vozila koje brutalno poništavaju svaku eko-naljepnicu zalijepljenu na ulaznicu.

Seasplash je krenuo suprotnim putem. Festival koji je, kako svjedoči Vedran Meniga, izrastao iz DIY i punk-rock korijena u Puli devedesetih, kada je Istra bila jedino mjesto u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj gdje su se festivali uopće mogli održavati, preselio se 2022. godine iz Pule na poluotok Martinska kraj Šibenika, u gusti borov šumarak tik uz more. Selidba je bila djelomično logistički, a djelomično politički motivirana, no posljedično je promijenila i ekološku računicu cijelog događaja: nova lokacija, novi transportni obrasci i nova infrastrukturna ulaganja koja se gotovo iznova grade svake sezone.

Zanimljiviji od velikih, etabliranih brendova mali su, eksplicitno „zeleni“ festivali koji niču diljem zemlje kao reakcija na taj sustavni deficit.

Trilj Eko Festival, čije je prvo izdanje održano sredinom srpnja u Dalmatinskoj zagori, gradi cijeli koncept oko ekologije. Posjetiteljima nudi edukativne radionice o obnovljivim izvorima energije, alternativnom prijevozu i održivom razvoju, uz obećanje da će se sav otpad reciklirati ili kompostirati, a ne slati na odlagalište. Slično djeluje i festival „Glazba za ekološki osviještene uši“, koji Hrvatska glazbena mladež organizira u suradnji s Pogonom i Zelenom mrežom. Svoj identitet temelji na trima kriterijima: kvaliteti glazbe, ekološkoj relevantnosti i utjecaju, s ciljem promicanja ekološkog načina života kroz nenametljivu promociju malog utjecaja na okoliš. Ti su festivali, doduše, po definiciji butik-formati koji okupljaju stotine, a ne desetke tisuća posjetitelja, pa je zbog zakona malih brojeva lako biti „zelen“ kada logistički teret nikada ne dosegne kritičnu masu koja bi sustav doista testirala.

Upravo se u brojkama krije srž paradoksa jer se ekološka odgovornost lakše ostvaruje što je događaj manji.

Veliki festival koji ugosti pedeset tisuća ljudi neizbježno generira gomile otpadne ambalaže, masovan automobilski i zrakoplovni promet izvođača i publike te golemu potrošnju energije za pozornice, rasvjetu i hlađenje. Nijedan reciklažni kontejner ne može poništiti tu osnovnu fizikalnu činjenicu. Zato globalni trend posljednjih godina ne ide toliko u smjeru „nultog otpada“ koliko prema transparentnosti i postupnoj dekarbonizaciji infrastrukture. Glastonbury, najveći greenfield festival na svijetu s više od dvjesto tisuća posjetitelja, prošle je godine više od 60 posto energije osiguravao iz obnovljivih izvora, a organizatori su se obvezali postići neto nultu emisiju ugljika u cjelokupnom poslovanju do 2030. godine.

Ono što globalna scena također sve više normalizira jest gejmifikacija ekološkog ponašanja publike, umjesto isključivog oslanjanja na nevidljivu logistiku iza kulisa. Američki Elements Music & Arts Festival uveo je sustav nagrađivanja posjetitelja koji sudjeluju u čišćenju kampova kroz interaktivne igre i pokretne „nagradne“ kamione. Riječ je o modelu u kojem održivost nije samo logistički zadatak organizatora, nego dio samog festivalskog iskustva, pa publika ne čisti za sobom iz obaveze, već postaje dijelom zajedničkog natjecateljskog pothvata.

Postoji i drukčiji, suptilniji oblik „zelenog festivala“ koji nije usmjeren na glazbu kao središnji sadržaj, nego glazbu koristi kao alat edukacije. ZeGeVege festival održivog življenja u Zagrebu, koji udruga Prijatelji životinja organizira na neprofitnoj osnovi, sedamnaesti je put pretvorio Europski trg u malu vegansku oazu. Ondje izlagači nude kozmetiku koja nije testirana na životinjama i proizvode poput naočala izrađenih od plastike izvučene iz Jadranskog mora, uz edukativni program s dvadeset stručnih sugovornika o temama poput kultiviranog mesa i zaštite oprašivača u gradu. Takvi formati pokazuju da granica između „glazbenog festivala“ i „ekološkog festivala s glazbenim programom“ postaje sve fluidnija. Pitanje je samo koliko duboko ta logika može prodrijeti u mainstream festivalsku ekonomiju, u kojoj headlineri, sponzori i pivski šankovi i dalje diktiraju proračun, a ne ugljična bilanca.

Festival koji dovede Gorillaz i Jacka Whitea na Jarun nikada neće biti ugljično neutralan u onom smislu u kojem to mogu biti mali, lokalni eko-festivali sa stotinjak posjetitelja i kompostnim zahodima. No, to ne znači da se velika festivalska scena ne može ozbiljnije odmaknuti od simboličkih gesta. Pitanje je samo hoće li hrvatski festivalski organizatori ikada krenuti putem konkretnih, mjerljivih obveza poput onih koje Glastonbury već javno objavljuje ili će „zeleno“ zauvijek ostati boja na plakatu, a ne stavka u proračunu.