Opća opasnost ima posebne fanove

Opća opasnost je jedini bend na našoj sceni kojega prati poseban fenomen. Njihovi obožavatelji organizirani su u fan club i redovito u posebnim autobusima hodočaste na njihove koncerte. Zaslužni su za njihov revival, a sada i za novo, dvostruko izdanje najvećih hitova naziva 30 pjesama za 30 godina!

Fanovi se regrutiraju u svim generacijama / Foto: Filip Bušić

U Županji je klub obožavatelja Opće opasnosti organizirao izložbu materijala koji su obilježili karijeru benda, od najstarijih fotografija, ulaznica, plakata, novinskih članaka do nagrada, prvih gitara i raznih suvenira. Objavljena je monografija, u pripremi je i knjiga o bendu, a osmislili su i posljednje posebno kompilacijsko izdanje. CD je predstavljen u zagrebačkom Hard Placeu gdje je bend odsvirao kraći, ali ništa manje žestoki nastup.

U ovo vrijeme kad se CD-i prodaju u malim nakladama i kad fizička prodaja nije nešto o čemu diskografi jako puno razmišljaju, posljednji album Karta do prošlosti došla je do ozbiljne naklade, stoga je bendu uručena nagrada za srebrnu nakladu tog albuma. „Trideset godina nije mala stvar koliko god brzo godine prolete, vjerujte, znam neke koji su tada rođeni! Hvala ekipi koja nas drži cijelo vrijeme pa da smo mi ovdje gdje jesmo. Nadam se da ćemo još dugo putovati sretno i zajedno!“ zahvalio se okupljenima frontmen Pero Galić. Upravo je ta ekipa organizirana u Fan club Opća opasnost. Stjepan Ivančević Schebo kao predsjednik kluba obožavatelja zahvalio se izdavaču što je, kako kaže, dao nekakvim anonimusima da naprave best of bilo kakvog CD-a, a kamoli Opće opasnosti! Otkrio je kako je prvobitno bila riječ o 56 pjesama koje su fanovi odabrali, ali da su izbor morali srezati na samo njih trideset.

Nikolina Mazalin iz Croatia Recordsa jako je emotivno vezana uz ovo izdanje i generalno uz bend. Njihova je urednica posljednjih deset godina i prati sve što bend radi, ali otkad ih je upoznala, shvatila je da je zapravo snaga tog benda u njihovim fanovima, u fan clubu i ekipi koja ih prati na svakom koncertu. „Ponekad su u poznavanju pjesama čak bolji i od mene ili nekih drugih urednika u Croatia Recordsu. Kad smo dogovarali priču 30 godina, bend je zapravo poslušao moju ideju da fanovi odaberu sve pjesme za ovu kompilaciju. Oni su bili oduševljeni i rekli su da ih pustim da onda sve naprave sami i da se ne miješam u njihov odabir. Oni su taj odabir napravili vrlo brzo, u dan-dva, i stvarno su se potrudili. Napisali su prekrasan tekst za knjižicu. Sami su osmislili i dizajn – njihov fan Robert Štivičić – Crusader radi jako puno njihovih vizuala. Ispalo je stvarno odlično! Mi smo, kao diskograf, samo to trebali pretvoriti u nekakav artwork, u CD!“ Možda je manje poznato da je comeback Opće opasnosti koji se dogodio 2000-tih godina zapravo inicirao i podržao fan club koji je nastao u vrijeme kad oni nisu ni svirali. „To je ogromna priča! Prva pojavljivanja Opće opasnosti bila su veliki boom na sceni, ali i autorski rad Marija Vestića, njihov trud i rad, njihova vrijednost na sceni dovela ih je na sâm vrh rock glazbe u Hrvatskoj“, kaže Mazalin.

Opća opsanost dobila je zaslužena diskografska priznanja / Foto: Filip Bušić

S obzirom na to da kao izdavač ima iskustva u radu s medijima, zanimalo me koja je tajna uspješnosti benda i uspjeha njihovih pjesama na radijskim stanicama. „Kad pogledamo zadnji album Karta do prošlosti i Rocker…to sam ja, to su albumi koji imaju jako puno fanovskih pjesama. Fanovi su ih prepoznali i uvrstili na ovu kompilaciju. Oni jako dobro osmišljavaju svoje albume. Tu ne rade ustupke, sviraju glazbu kakvu su svirali i na početku svoje karijere, ponekad čak i žešću, a to prolazi i na radijima i kod fanova. Zapravo, imaju neku dobitnu kombinaciju. Kod njih je puno elemenata koji otežavaju njihov rad. Djeluju iz Županje, tamo žive cijeli svoj život, a odatle nije jednostavno voditi karijeru u cijeloj Hrvatskoj, pa ni u regiji. Imaju puno koncerata i u Sloveniji i u Austriji i stvarno su svugdje dobro dočekani.“

Još jedan od bendu bliskih ljudi zasigurno je i Gordan Penava – Pišta, pjevač i gitarist grupe Hard Time te vlasnik istoimenog kluba koji je Opću opasnost prvi zavrtio na HRT-u u sklopu emisije Metalmanija, a kasnije ih povezao i s prvim menadžerom.

„Mi smo popularizirali sve bendove. Bilo je malo boljih i bilo je malo lošijih. Koliko se sjećam, imali su neku svoju stvar i imali su neku svoju verziju obrade Gunsa “Knockin’ On Heaven’s Door“ što je u to vrijeme bilo teško za otpjevati. No Pero je to mogao otpjevati. Mislio sam: ‘Ooo, gle, ovaj mali čupavi iz Županje dobro pjeva’. Odmah smo prepoznali kvalitetu njegova vokala. Kad su došli snimati album, onda smo se malo više družili. Znamo se stvarno dugi niz godina i prvenstveno smo dobri frendovi, a otkad imam klub Hard Place, oni nikad ne prođu kroz Zagreb, a da ne stanu tu, bio ja ovdje ili ne. Fenomen fanova se pojavio u comebacku, kad su se oni vratili. Ne znam nijedan bend u Hrvatskoj koji ima tako lojalne fanove. Recimo, u svijetu su to fanovi Iron Maidena koji daju sve za njih. Taj fenomen ne znam objasniti, imaju klince fanove, obožavateljice su starije gospođe, imaju fanove ljude mojih godina, od vojnih lica do kuharica. Čudno, nisam siguran da je objašnjiv taj fenomen.“

Za razliku od Nikoline Mazalin, Pišta smatra da se glazba Opće opasnosti smekšala, ali da to nije nužno loše. „Kad si mlad, možda imaš malo više snage, malo više energije, malo više želiš žestoko, a s godinama je to prirodan način odrastanja. Baš tu, gdje sad stojimo, nagovorio sam ih da organiziramo koncert u Domu sportova. Rekao sam im da imaju super ploču, da će biti super svirka i da je pravi trenutak da se napravi Dom sportova. Garantirao sam im da će biti rasprodano. Malo sam im pomogao oko organizacije, postavljanja cijelog koncepta tog koncerta i drago mi je da su nakon toga objavili live album. Ne mogu reći da je to poslovna suradnja. Možda oni nisu najveći fanovi moje glazbe ili ja njihove, ali mi se uzajamno poštujemo, respektiramo sve to kaj jedni i drugi radimo i puno, puno, puno noći smo proveli uz čašicu i do jutra! (smijeh) Tada tek vidiš tko je pravi roker!“

Kratka, ali efektna svirka / Foto: Filip Bušić

Razgovarala sam i s čovjekom bez kojeg Opća opasnost jednostavno ne funkcionira. Vladimir Miočević – Kljun bendovski je ton-majstor, čovjek koji je s njima doživio mnoge situacije od kojih mnoge ne može podijeliti, ali kaže da je najzanimljivije bilo na samim počecima: „To je bilo 2009. godine, prvi koncert u Županji. Slučajno sam došao u Županju postaviti rasvjetu. Normalno, svi stojimo za šankom i dođu Bani i Žiža. Mislim, znali smo se, i pitaju sad oni mene što radim večeras. Rekoh, došao sam vas poslušati i popiti pivo, a oni: ‘e nećeš nego ideš raditi!’ Tu večer tonac nije došao i tako je počelo prijateljstvo! To je jedna od ljepših uspomena!“ Kao čovjek koji je jako blizak bendu, ali opet netko tko je sa strane, kaže da su fanovi Opće opasnosti čudo i da ih može usporediti jedno s fanovima Rammsteina. Ono što je doživio na koncertu njemačkog benda dogodilo se i tjedan dana kasnije kada je Opća opasnost svirala u Istri. Rijeka fanova u bendovskim se majicama slijevala u Kaštel.

Hard Place je na dan predstavljanja novog izdanje Opće opasnosti bio prepun ljudi u fanovskim majicama, a jedan od njih je i glazbenik Đuro Ravenšćak: „Ljubav prema Općoj opasnosti nastala je najviše zbog sviranja gitare i zbog same ljubavi prema rock glazbi koju mi je tata usadio, od Pink Floyda do Deep Purplea i Whitesnakea. Školski prijatelj iz Županje me upoznao s Općom. Sjećam se da sam pomislio ‘Jao, mi u Hrvatskoj imamo Whitesnake!’ Kad sam počeo svirati gitaru prvo sam počeo skidati pjesme Opće opasnosti, a kad sam počeo pjevati, pokušavao sam pjevati Perine visine. To je bio izazov! To je ljubav koja traje preko dvadeset godina! Pratitelji benda nikad nisu ljudi koji su opčinjeni bendom nego ljudi koji su prisni s bendom. Bend je uvijek bio obiteljski nastrojen prema njima. Kad god ih gledaš na pozornici, imaš osjećaj kao da su stric ili ujko na pozornici. Nikad se nisu nosili kao zvijezde. Ne samo da su dobri kao ljudi – što stvarno nije floskula – nego su uvijek imali taj slavonski domaći odnos. Nisam iz Županje, nisam iz Slavonije, ali imam osjećaj kao da sam iz kuće do!“

Petar Ivkić, također fan, kaže da čim se rodiš u Županji, postaješ fan benda! „Štogod slušao pored toga, bile to cajke ili metal, svi slušaju Opću opasnost! Svake godine oko Božića u Županji bude veliki koncert na kojem se svi skupimo i svi znamo sve pjesme. Prve pjesme na gitari sam učio od Opće opasnosti. Sviraš gitaru i skidaš Opću opasnost jer će biti neki tulum i sigurno ćeš morati svirati njihove pjesme!“

“Hej ti tamo, otkad ti voliš Opću opasnost?” / Foto: Filip Bušić

Koja je tajna dugotrajnosti benda iz njihove perspektive, u razgovoru mi je ispričao Branimir Jovanovac – Bani, klavijaturist i prateći vokal. „Zašto mi imamo izložbu? Zašto će se praviti knjiga? Zašto imamo tri live albuma? Zašto imamo likove koji si tetoviraju neke naše stihove? Zašto imamo Marija? U krajnjem slučaju, zašto smo mi zajedno? Pazi, mi smo šest različitih likova! Mi uopće ne slušamo istu muziku. Neki naši životni postulati uopće nisu isti, neki su savršeno jednaki, a neki su potpune krajnosti, ali te male različitosti tvore nekakvu sliku. Gle, da se ništa ne dogodi, i dalje je velika stvar, bez obzira jesmo li napunili neku arenu ili da smo išli svirati u New York. Obišli smo pola svijeta s nekom našom pjesmom i uvijek netko ili zaplače ili mahne ili svirne na autoputu. To su male radosti, ali velike stvari. Rijetkima se ovo događa. Zahvalni smo do neba. Mi nekako stalno govorimo da smo rođeni pod sretnom zvijezdom i to je stvarno istina. Tek smo dvije-tri godine prije korone shvatili koliko smo uistinu dobra ekipa. Kameni i ja smo išli u muzičku školu zajedno, Kameni i Igor su išli zajedno u osnovnu školu, Sojka i Žiža su išli zajedno u školu. Pero je bio malo stariji od nas, ali je bio dio ekipe, uvijek je svirao po bendovima u koje smo kao klinci upadali. Rutina je gadna stvar, navikneš se, ali nakon nekog vremena, kad se nakupi nekih godina i kad ti stalno govore sa strane kako smo dobra ekipa, onda i sâm shvatiš da uistinu jest tako. Trideset nam je godina, naravno, s prekidima, s nekakvim pauzama, ali treba sjesti u kombi i pričati. Nama je samo do Zagreba dva sata vožnje, a kamoli do Dubrovnika! Mi uvijek pričamo, uvijek se zezamo, uvijek se svađamo, mirimo. Kad je najbolje – svoji smo, kad je najgore – svoji smo…“

Što se tiče ovog dijela s fanovima, nekima se ne dogodi ni ovakva bendovska priča, a kamoli ovo što imaju s fanovima. Nije bend pronašao fanove, nego fanovi njih, a bend je samo svirao. „U ovom poslu nema velikih novaca, pogotovo ako se baviš rock’n’rollom na našim prostorima. Kad se dogodi pjesma koju narod zavoli, onda postaneš dio njega, on te smatra nekim frendom“, kaže Jovanovac. „I mi dođemo na koncert nekog benda i čujemo pjesmu koja nam je draga pa se poistovjetimo s nekim stvarima, ali kad skužiš da postoje ti neki fanovi nekog malog benda iz Županje, svi shvaćaju da je nekakva zajednička priča. Primjerice, kad smo nominirani za Porin, svi govore da ćemo ga dobiti – i zadnji lik u pekari, i zadnji vozač autobusa – svi imaju istu priču. Sjećam se trenutka kad je bend započinjao s radom, kad je izašao prvi album, svi su kafići svirali prvi album i svi smo ga slušali. Valjda je to ta priča. Ta energija se nekako prenosi. Ja sam uvjeren da je nekakva kolektivna energija najveća moć na planetu. Ti ljudi zaslužuju svaku pohvalu jer ovo se ne događa svakome, znaš. Cura koja je naš fan, koja je rođena kad se bend osnivao, kustosica u muzeju u Županji, njezina je ideja da preda projekt i da napravi izložbu. Malo je bendova koji to imaju! Mi se možemo pohrvat osamsto puta, ali ne možemo zamjeriti jedan drugome. Ti ljudi, koji su dolje u publici, njima je fora da se pokažu da su fanovi benda. Sjećam se kad je bila nekakva jedna zastava. Mi smo iz vremena kad smo nosili Maradoninu majicu, a danas netko nosi majicu mog benda! I to na ovim prostorima najrasprostranjeniju majicu! Svako mjesto ima neki fan club, neko malo selo u Hrvatskoj, neki gradić u Austriji, Australiji, Americi, Kanadi! Svugdje ima nekoga tko nam pošalje sliku s nekom oznakom! I oni naprave te zastave! Nevjerojatna stvar! Mi se sjećamo kad je bio rat ’92., u Osijeku je pod granatama osvanuo prvi ogroman grafit Treba mi nešto jače od sna! Znaš li šta je to? U gradu koji je jedva mrdo? Tamo je oživjela “Jednom kad noć“. Fanovi su htjeli tu neku prvu verziju kad smo punili kazetu, a ta pjesma uopće nije trebala biti na toj nekakvoj demo ratnoj ploči.

Hard Place je bio premalen za sve zainteresirane fanove / Foto: Filip Bušić

Kažu ljudi da se ništa ne dogodi slučajno, ali mislim da je stvar u puno slučajnosti na nekom mjestu, da se to u principu generira kroz sve ovo. Ne bi puzzle bile kompletne da nema tih ljudi.“

Gibonni je u vrijeme albuma Unca fibre imao svoju veliku vojsku pratitelja koji su se nazivali Brodolomcima. Oni postoje i danas, ali se ne okupljaju u velikom broju. U nedavnom mi je razgovoru rekao da se u međuvremenu dogodio život pa ljudi sad više ne putuju organizirano u tako velikom broju na njegove koncerte. Za fanove Opće opasnosti to nije nikakva isprika. Svake dobi i svih zanimanja, okupljeni pod zastavama i u crnim majicama sa žutim znakom, organizirano dolaze autobusima gdje god bend svirao. Možda nemaju toliku snagu da kao Swifties organizirano podnose tužbe protiv gigantskih kompanija, ali s obzirom na to što su sve napravili kako bi samo ove godine obilježili obljetnicu svojega najdražeg benda i da su uopće zaslužni što se bend vratio na scenu, to je sasvim dovoljno da ih se prozove najvjernijom i najposebnijom skupinom glazbenih obožavatelja u Hrvatskoj.

Uvijek vjerni / Foto: Filip Bušić