Orašar: fenomen koji je postao simbolom Božića

Orašar i kralj miševa naslov je priče za djecu prema kojoj je nastao jedan od najpopularnijih ‘bijelih baleta’, Orašar, posljednji u nizu triju koje je skladao Petar Iljič Čajkovski. Upravo ovih dana bezbrojne profesionalne, amaterske, mladenačke i dječje blagdanske produkcije u cijelom svijetu predstavljaju neku svoju verziju Orašara. U ovom trenutku sve naše nacionalne kazališne kuće imaju svojeg Orašara na repertoaru. Obitelji planiraju svoje godišnje hodočašće na tu baletnu predstavu, a mnogima (većini?) upravo je to jedini trenutak u godini kada uopće pomišljaju na kupnju ulaznice za balet, jer, u njihovim idejama, bez Orašara to naprosto ne bi bio pravi Božić.

Kako je djelo koje nema nikakve veze s jaslicama postalo tako ‘suštinski’ božićno? Zašto njemačka romantičarska kratka priča koju je preradio francuski pisac, uglazbio ruski skladatelj i na pozornicu postavio francuski koreograf uživa takvu, neporecivo golemu popularnost, i to već šezdesetak godina?

Većina razloga leži zapravo u činjenici da se u tom procesu nastanka prepoznatljiva brenda uplela nacija koja je i crno slatko piće s mjehurićima pretvorila u, valjda, jedino piće Djeda Mraza – vozio se on polarnim vlakom ili saonicama na plakatima i TV reklamama, uvijek namiguje i u ruci drži prepoznatljivu bocu s crvenom etiketom i bijelim slovima.

Svjetski božićni folklor

No, odvrtimo priču malo na početak. I to ne priču o maloj Klari koja na Badnjak od ujaka dobije drvenu drobilicu za orahe u obliku vojnika, nego ovu u kojoj si postavljamo pitanja o baletu Orašar kao o, praktički, svjetskome božićnom folkloru.

Glavni likovi ove priče su E. T. A. Hoffmann, autor fantastične bajke Orašar i kralj miševa koja je poslužila kao predložak te Alexandre Dumas (otac), čiji je francuski prijevod i adaptacija Hoffmannove priče pod naslovom Histoire d’un Casse-Noisette kazalištarcima St. Petersburga postao literarni poticaj (Dumas je svojim zahvatima originalnu, mračniju i ozbiljniju priču učinio vedrijom i ‘svjetlijom’).

Njima se pridružuju četiri kreativna baletna autora: Ivan Aleksandrovič Vsevoložski, koji je kao direktor Carskog kazališta u St. Petersburgu ne samo naručio skladbu od Čajkovskog, već je, kao kostimograf, bio dijelom svih dogovora vezanih uz kreativni proces nastanka spomenutog baleta; Marius Petipa, šef Baleta Carskog kazališta, libretist i najavljeni koreograf, koji je, doduše, zbog navodnih zdravstvenih razloga, započetu koreografiju prepustio svom zamjeniku Levu Ivanovu te, dakako, Petar Iljič Čajkovski.

Nepretenciozni počeci

Svi su oni odradili prvu fazu u kojoj se nije nazirala planetarna prepoznatljivost proizvoda na kojem su radili. Dapače, u većini tekstova o ovom baletu naglašava se kako je sama praizvedba održana kao svojevrsni dodatak praizvedbi njegove opere Jolanta na današnji dan, dakle, 6. prosinca 1892. godine u Marijinskom teatru,  prošla dosta mlako i neupečatljivo kod publike i kritičara (prema kojima su kostimi bili prenapadni, scenografija prekičasta, primabalerina im nije bila ‘na nivou’ i slično).

Prva sljedeća cjelovita izvedba izvan Rusije bila je u Pragu 1908. godine, pa u Londonu 1934., a otprilike točno u to doba događa se ključan trenutak za blještavu budućnost Orašara.

Mladi je ruski koreograf Georgiy Melitonovich Balanchivadze, nakon gostovanja po američkim državama, pozvan da ostane i sudjeluje u izgradnji baletne scene u New Yorku. Došao je, dakle, na pravo mjesto na kugli zemaljskoj u kojoj je najlakše mogao kreirati tako neki fenomen. Najprije je pojednostavnio svoje ime za svoje sunarodnjake i prozvao se George Balanchine, a onda je zajedno sa suradnicima otvorio prvu baletnu školu u New Yorku.

Već prepoznat i vrlo cijenjen, 1954. odlučio je postaviti i producirati svoju verziju Orašara, što se pokazalo ne samo emotivnim i nostalgičnim ostvarenjem, već i vrlo pametnim poslovnim potezom. Naime, tadašnji donatori i podupiratelji umjetnosti ponudili su mu određenu (veću) svotu financijskih sredstava, od kojih je Balanchine više od polovice potrošio na golemo, bogato ukrašeno božićno drvce i postavio ga na sredini pozornice. Drvce je bilo središte cijele produkcije. I bilo je veliki uspjeh.

I Balanchine je bio u pravu. Takvo stavljanje naglaska na scenografiju, a onda i na kostimografiju i ozračje blagdanskoga duha više nego na glazbu i ples, zapravo je postavilo ovaj balet na popis božićnih običaja. A odonda je popularnost samo rasla, kao i pripadajući merchendise.

I danas je Balanchineova adaptacija ta koja se igra na daskama njujorškog baleta. Mnogim drugim produkcijama diljem svijeta ubrzo je postalo jasno da uz vlastita koreografska ostvarenja moraju iskoristiti nevjerojatnu sugestivnu moć Balanchineova drvca i rekvizita iz slične ‘asocijativne ladice’ koji neposredno igraju na kartu nostalgije i topline.

A onda, posljedično, u novije doba, uz konzumerizam hranjen nebrojenim varijacijama slikovnica, filmova, predstava i figurica tog vojnika kojim se krckaju orasi (ovaj drveni lutak povezan je s njemačkom božićnom tradicijom, a zahvaljujući planetarnoj popularnosti baleta, postala je omiljenim dječjim poklonom diljem svijeta, ali i predmet kolekcionarske strasti), trebalo je na to sve samo dodati nijansu prestiža.

Stoga se svakog prosinca na društvenim mrežama sve šareni od objava poput #Ma, što je advent bez Orašara? uz prikladnu, bez dozvole načinjenu, fotografiju pozornice. Na kraju balade, pa to je jedina predstava u Hrvatskoj zbog koje svake godine padne internetska stranica za prodaju ulaznica u zagrebačkom HNK (nevjerojatno, zar ne?), a onda svi mediji prenose fotografije nepreglednih redova publike koja ‘mora’ vidjeti balet Orašar, jer ipak je Božić.

Jedina predstava u Hrvatskoj zbog koje svake godine padne internetska stranica za prodaju ulaznica u zagrebačkom HNK

Čarolija Orašara onda možda ipak nije u briljantnosti glazbenih brojeva Petra Iljiča Čajkovskog, obojanih čelestom i zvončićima ili u izvrsnosti plesača. Možda je baš najviše riječ je o tome božićnom drvcu na pozornici. O prisjećanju na sretne božićne večeri u obiteljskom krugu uvažene srednje klase, obasjano svijećama s te jelke, a onda i o prepoznatljivosti likova i standardne nakićenosti svake produkcije bez obzira na to gledate li balet prvi ili stotinu i prvi put.