Što su to "skrivile" osamdesete?
Pod nadnaslovom „Povampireni bandovi u Zagrebu“ i naslovom „Nije ‘Najopasnija’ jugonostalgija nego nostalgija za osamdesetima“ moj dragi, poštovani i uvaženi kolega Hrvoje Horvat u Večernjakovoj kolumni glede gostovanja zvijezda zasjalih u osamdesetim godinama prošloga stoljeća (Zucchero, Simple Minds, Whitesnake).
Što su to skrivile osamdesete? Naročito se okomio na Whitesnake i sve drugo što je u osamdesetima bilo loše, dosadno i ‘irelevantno’. Stavio je osamdesete godine u podređen položaj u odnosu na kreativnost sedamdesetih i devedesetih. Na neki način više je preporučio nego zamjerio fanovima heavy rock benda Whitesnake da slušaju i novu produkciju, a ne samo onu staru koju ne možete čuti po klubovima. Slažem se.
Konstatirao je kako se povijest ciklički odvija i tu se ustvari ne može ništa. Mnogo ljubitelja glazbe, bez obzira na žanr, odrasta uz određene bendove, ali i stari, bez obzira je li njihov band bio u formi ili ne. I nema tu ničega što će tu publiku potaknuti da sluša i novu muziku bez obzira na žanr.
Ima tu i drugih slučajeva, pa većina publike na Stonesima u prvim redovima pjeva s Jaggerom pjesme nastale u vrijeme kad im ni bake ni djedovi nisu bili rođeni. Kao što je to slučaj upravo na recentnoj turneji Sixty. Netko ima vječno zimzelene pjesme i umije ih strasno i majstorski izvoditi, a netko ne. Vjerujem da nisu slučajno primjerice koncert u Milanu, a i drugdje, Rolling Stones počeli sa “Street Fighting Man”, a završili sa “Satisfaction”, s obzirom na opasno uzavrelo vrijeme u kome živimo. I što može siromašni dječak u takvim vremenima, nego uzeti gitaru i svirati u rock and roll bandu?
No, vratimo se Hrvoju i osamdesetima bez ikakve želje za polemikom jer za nju nema potrebe. Ipak se ne bih složio, na primjer, da su Zucchero i Simple Minds izronili u 2022. samo iz nostalgičnih pobuda. Simple Minds uvijek drže do svog integriteta od osamdeset i neke kada sam ih prvi put gledao u Areni Wembley, a nakon toga puno puta po Europi i u nas. Uostalom, nastali su na, reklo bi se narodski, na zdravim temeljima. Cijela njihova koncepcija na tome da u životu treba imati Nadu koja uopće ne mora biti vezana za bilo koju vjeru ili religiju. Izvire iz sredine u kojoj su rođeni – Glasgowa.
Simple Minds i D’Knock / privatna zbirka
Jim Kerr mi objašnjava: „Rasli smo u vrijeme velikih kriza u Glasgowu. Naročito ekonomskih, velike nezaposlenosti i beznađa, ali okolina nam je sugerirala da naš život ne mora početi i završiti na dnu naše male ulice. Roditelji i svi ostali isticali su nadu u bolje, da postoji cijeli svijet izvan ulice; brodogradilišta koja su propala. Ta nada meni i ostalima u bandu bila je glazba, a svijet iz koga smo potekli bilo je veliko nadahnuće i za nadu i za optimizam. I kada bi zapali u teške depresije – ne samo u početku – uvijek je tu bila glazba i bavljenje njome, i to je odagnalo i depresiju. I taj ponos ljudi iz Glasgowa… To je nešto posebno što nas držalo u krizama. Ljudi koji su nas odgajali to su nam dali, svijest o tome.“
„Pretpostavljam“, kažem Kerru, „da je sve to i dovelo da stvorite album naslova New Gold Dream i pri tome naravno ne mislim samo na naslov?
„Upravo tako. Posljedica je to svega prethodnoga. Duhovnost je ovdje bitna, ali bez religije. Istina, umjetnost ne može promijeniti neke ružne stvari u svijetu. Umjetnici jesu idealisti, ali mogu skrenuti pozornost na neke probleme.“
Zbog svega ovoga i naravno pregršt predivnih pjesama, Simple Minds ne ovise ni o kakvoj modi i demode situaciji. Njihova nada,životni optimizam, novi zlatni san su čisti i nepatvoreni i zato mu vjerujem kad kaže: „Naš optimizam kojeg sam pokušao objasniti nije umjetnički koncept nekog novog romantizma! „Ovo je bit njihova svjetonazora stvorenog od roditelja i okoline u najranijem djetinjstvu i onda utkano u stvaralaštvo i nije isfrabicirani produkt nekakve producentske ekipe što je čest slučaj.Kako onda ne voljeti i cijenti Simple Minds i u 2022. Uostalom slično je i sa Zuccherom. Bez fabriciranja i nostalgične paučine.
Pri kraju razgovora s Jimom Kerrom u Beču, prije pitanja o privatnim stvarima, uletio sam: „Imaš li još uvijek nakon svih ovih godina New Gold Dream?“
Jim Kerr: „Naravno da imam!“
Ante: „Lijepo je to znati, dragi Jime!“
Biti Škot i živjeti u Glasgowu znači voljeti i nogomet. Jim Kerr navijač je Celtica, a neće se namrštiti kad ga pitam za bivšu suprugu Chrissie Hynde (novinarka New Musical Expressa, a potom pjevačica, autorica i frontwoman The Pretendersa)… „Ja sam imao 24, a ona 32 godine kad smo se upoznali i vjenčali. Prije toga sam uvijek bio ‘glavni’, naročito u ženskom društvu. Jedino s Chrissie sam mogao razgovarati ravnopravno i o ozbiljnim temama. Dobili smo krasnu kćer. Ali brak se morao raspasti kad sam bio stalno na putu po koncertima. Ostali smo u predivnim odnosima.“
Naravno da su osamdesete imale i pregršt promašaja, dosade i instant-privlačnosti, naročito elektroničke provijencije. A onda, svjedoci smo i ne samo u nas, da te osamdesete djeluju kao nadahnuće mnogim novim bandovima i umjetnicima, toliko da ne povjeruješ da je to moguće. Osamdesete su mnogima postale seksi, prošlost koja se pokušava romantizirati i replicirati.
Domaća nadahnuća iz osamdesetih su Videosex i Denis i Denis, sintesajzer je postao i čekić i nakovanj nove popularne glazbe, a ističe se i estetika VHS kaseta i onoga što se u njihovo vrijeme radilo. No, imponira projekt Revirgin (Paula i Karlo) i tko zna što će se sve na kraju iz ovog projekta izleći. O jednom dijelu nove produkcije nazvanom vaporwave Karlo će znakovito: „Kao glazbeni pokret i ne postoji s ciljem da se nekom svidi. To je samo dosjetljiva šala koja je slučajno postala žanr. Zabavno je, ali brzo dosadi“
Ah, te osamdesete!
Ali ne brinite, bilo je u osamdesetim i bitnih događaja za povijest popularne glazbe.
Pojavio se jedan Afrika Bambaataa kao spoj Kraftwerka i funka Jamesa Browna pa dao svoj doprinos temeljima onog što se ubrzo nazvalo hip-hopom. U osamdesetim je jedno vrijeme i na tržištu dominirao novi žanr (hip-hopa), bio jači od rocka. Ali onda je na scenu stupila ekipa Guns’n’Roses i revitalizirala rock kao moćan žanr na tržištu. Niz godina rocka jednostavno nije bilo tržišno uspješnoga.
Gunsi su bili za najširu publiku, onu stadionsku, a u Beču sam ih gledao na Dunavskom otoku 1992. Za 90 000 ljudi. U međuvremenu su sazrijevali za novu svjetsku rock-senzaciju i kreativnu i tržišnu relevantnost rocka Kurt Cobain i njegova Nirvana. Kao što je punk sedamdesetih vratio rock korijenima naročito rebelizmu, slično je učinio Cobain krajem osamdesetih. Gunsi i Nirvana nakon duže pauze skrenuli su pozornost, svatko na svoj način na tržišnu učinkovitost rocka.
Whitesnake / promo
Osamdesete su bile slojevite i nije čudo što onda mnogi iz tog desetljeća prizivaju nostalgična prisjećanja poput Whitesnake.
Stoga je najmanji problem u cijeloj i ovako kratkoj priči o osamdesetima jedna nostalgična večer s netom, pred sam nastup otkazanim Whitesnakeom na Šalati. Osim toga posebna privlačnost Whitesnakea na Šalati jest bila i aktivno člansko sudioništvo našega pjevača Dine Jelusića rame uz rame s velikim Davidom Coverdelom. Što god mislili ovo jest bila posebna i jedina za sada prigoda vidjeti i čuti našeg čovjeka u svjetskoj, makar i prije svega nostalgičnoj svjetskoj ekipi.
P.S. Gotovo svakodnevno smo svjedoci silnih natjecateljskih prikaza, glasovanja, žiriranja najboljih u glazbi ovog ili onog razdoblja Pri sličnim raspravama koje je desetljeće bilo bolje, kojih je sto ili 500 albuma najboljih prisjetio bih se Nicka Cavea koji je odbio nagradu MTV-ja za najbolju ličnost ili tako nešto s obrazloženjem „Moja glazba nije trkaći konj!“
