Rajko Dujmić – nevjerojatna lakoća stvaranja

S malo kime se u svijetu popularne kulture kao s Rajkom Dujmićem može poistovjetiti sintagma lakoća stvaranja

Nisam nigdje u arhivama uspio pronaći podatak da se Rajko Dujmić žalio koliko je mnogo vremena ili napora izgubio za neku pjesmu, reklamu, televizijsku špicu ili slično tome.

Mnogi će vam umjetnici, raznih fela, često naglašavati mukotrpnost stvaranja, (ne)pogodan interijer u kojem stvara, prepravljanja, dorađivanje djela, višesatni ili višednevni i višemjesečni boravak u studiju za snimanje glazbe ili na filmskom setu. Pink Floydi znali su album snimati i šest mjeseci. Zluradi bi rekao: „Zato im i jesu neki albumi dosadni!“

Nick Cave, dok nije zarađivao, pisao je svugdje, a kad je podebljao bankovni račun, onda je odmah kupio stol, puno bijelog papira i olovku u sobi s kaučom, kao u psihijatarskoj ordinaciji.

Peter Gabriel stvara u Bathu, lječilištu koje su utemeljili stari Rimljani i na kojem je kasnije stvoren mlin sa silosima za žito. Gabriel je stari mlin preuredio i dodao jednu ostakljenu brvnaru i tu najbolje radi. Negdje drugdje baš ne bi išlo. Napravio je Real World studio gdje snimaju mnogi, poput Sade Adu.

Rajko Dujmić

Za treći album Bijelog dugmeta Eto baš hoću! Goran Bregović povukao se s bendom u Rogaticu u istočnoj Hercegovini, u eksterijere poput onih iz crtića Walta Disneya. Ali, avaj, ništa nije pomoglo. Bend je negdje snimio matrice, a njemu tekstovi nisu baš išli pa ih je morao zgotoviti pod vremenskim pritiskom u studiju.

S našim Rajkom Dujmićem stvar je drugačija. On je uistinu stvarao s lakoćom, kao što je s lakoćom prihvatio Sanju Doležal nakon ostavke Đurđice Barlović ili uveo u Nove fosile dvije pjevačice umjesto jedne Sanje Doležal (Jelena Fošner i Nataša Belošević). Nevjerojatno je kako je s lakoćom znao prebroditi takve situacije što većina, bilo pop ili rock, bendova nije baš u stanju. Uvijek ispadnu silne drame i medijske trakavice i nezadovoljstvo fanova promjenama.

Rajko je to rješavao bez problema, a u onom osnovnom, stvaranju, muze su mu bile sklone kao malo kome. Njemu su pjesme nastajale u trenutku, a poticaj nije morao biti ne znam koliko intenzivan ili opširan, dramatičan. Nije onda čudno što mu se Zrinko Tutić obratio za suradnju na niihovom zajedničkom remek-djelu, pjesmi ”Moja domovina”.

Rajko Dujmić bio je u svom zanatu skladatelja, producenta, aranžera i pijanista vrhunski, brz i nevjerojatno učinkovit, brz i bez ‘škarta’, ‘balasta’. Radio je sve sa strašću i nevjerojatnim znanjem. Bila to pjesma ili špica, imao ih je složene u glavi. Samo ih je trebalo staviti na papir i snimiti. U sasvim drugom žanru i drugim vremenima to je umijeće imao Jimi Hendrix.

Negdje u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća našao sam se u Rajkom u njegovom zagrebačkom studiju koji mu je bio i studio za pripremu, snimanje i dnevni boravak, a i nužni noćni boravak. Doživio sam tu njegovu nesvakidašnju lakoću stvaranja. On s tekstom u rukama, a Anja Šovagović Despot sa slušalicama pred mikrofonom.

U dubini sobe dvije pjevačice Fosila u tom trenutku – Jelena Fošner i Nataša Belošević. Radili su na špici budućeg TV showa HTV-a Par Excellence. Nije to, naravno, zvučalo kako zvuče inače špice ili najavnice TV emisija, pompozno ili senzacionalno. Bila je to prava pravcata predivna melodija, prava pjesma, reklo bi se.

Naglasio sam Rajku kako je odlično što se on kao i ugledni i komercijalni skladatelj i aranžer i producent bavi eto tu ‘nekakvim špicama, najavnicama’. Ovo mu, naravno, nije prva, a neće biti ni zadnja. No, mnogi su na taj posao gledali onako s podozrenjem, nepoštovanjem. Nasmiješio mi se Rajko onim svojim zaraznim osmijehom:

„To jednostavno obožavam raditi, glazbene špice, najavnice i glazbu za reklame. To mi je posebna inspiracija. I sviđa mi se taj izraz – najavnice. Zašto mi se to sviđa stvarati? Zato jer u pet sekundi daješ jedan harmonijski krug, nešto iz čega bi možda mogla nastati jedna pjesma. Ti u pet sekundi ne prodaješ, već nudiš veliki dio sebe. Tu je sublimirana jedna velika energija.

U pet sekundi nalazi se nešto što bi moglo stati u tri do četiri minute. Puno sam toga napravio i to mi je veliko veselje i to radim s relativnom lakoćom. Jer, imam akumulaciju, emocionalnu akumulaciju za ovo i onda objasnim sve u pet sekundi. To mi nekako ide.“

Kao što mu je išlo i skladanje niza hitova koji su mnogo više od toga. ”Za dobra stara vremena” kaže da je nastala u trenutku. Bio je u Saloonu: atmosfera izvrsna, opuštena i u jednom trenutku dođe Stevo Cvikić, jedan od njegovih omiljenih tekstopisaca, i kaže da ima novu pjesmu. Izvadi papir iz džepa i Rajko ovlaš baci pogled na stihove i istog trena ima melodiju u glavi. Što tekst, što atmosfera u Saloonu i evo ti jedne od najvećih pjesama Rajka Dujmića i Novih fosila, pjesma koja je poput mnogih drugih postala dio kolektivne svijesti i to svegeneracijska.

Pribrojiti treba ”Milenu”, ”Tonku” i još sijaset. Tu je ta dodatna vrijednost njegovih pjesama. Nije stvar samo u ljepoti pop melodije koja se zarazno širi, produkciji te izvedbi, nego toj snazi da uđe u kolektivnu svijest. Kao što je to isto dio naše kolektivne svijesti i Jimi Hendrix pa su Zagrepčani željeznički most na Savi, inače kulturno dobro, odavna krstili imenom Hendrixov most, bez obzira na to što on to službeno nije.

Nadam se živo da će Rajko Dujmić dobiti ulicu u Zagrebu, a Hendrixov most biti službeno priznat. Za života, Dujmić je dobio sve moguće i nemoguće nagrade, Porine i zlatne i dijamantne ploče jer su Fosili prodali stotine tisuća, ako ne i milijun sveukupno.

Radi povećanja naklade voljele su ga i crne kronike i trač rubrike, dok je istjerivao demone iz sebe nekoliko puta i u zatvoru, klinikama za odvikavanje od ovisnosti, svadio se s Novim fosilima, uzeo pravo nad imenom benda… Ali koja zvijezda glazbenog showbusinessa (a on je bio zasebna zvijezda Novih fosila!) i veliki skladatelj nije imao i tu, recimo to tako, tamnu stranu?

Evo, ovih dana u nas je objavljena biografija Guns N’ Rosesa izvrsnog pisca Micka Walla u nakladi knjižare Rockmark. Axl Rose je također patentirao ime benda i ostalima nije dao da ga koriste. Na koncertima je Axl znao često izazivati masovno nasilje, obvezno kasniti na pozornicu i tko zna kako sve ne istjerivati demone iz sebe, a najviše ih se napunio u djetinjstvu, kad su ga zlostavljali otac i očuh, ali najviše je rusvaja radio iz straha da ne bude najbolji mogući na pozornici. Danas su Gunsi opet u pravoj postavi.

Da je živ, vjerojatno bi tako bilo s Fosilima i Rajkom Dujmićem. Ovako ostaje još jednom potvrditi njegovu stvaralačku veličinu, koju su s pravom cijenili i iskazivali i ozbiljni rock kritičari, kulturološki kritičari i ljudi, mladi i stariji u kafiću, na ulici. I ne volim kad ga uspoređuju s ABBA-om.

On je naš Rajko Dujmić, najuspješniji skladatelj Eurosonga do sada i jedini pobjednik Eursonga s ovih prostora. Osim znanja i umijeća imao je u svemu, a naročito u pjesmama velike srčanosti i topline. Ništa nije radio bez toga. I najavnicu emisije Par Excellence s Anjom Šovagović Despot. To je bila prava predivna pjesma. Svjedočio sam nastajanju i to mi je posebno drago.

Hvala ti, Rajko.