Retrospektiva: Marijan Ban u tri poglavlja

Golobradi pjesnik odbjeglih kormila i žena

Nagrade za životno djelo zvuče sjajno sve dok ne shvatite da se dodjeljuju na kraju, kraju karijere ili kraju života, da bi treskom zalupile vratima. Nekada se dodjeljuju i onima u naponu snage. Rano su ih dobili Elvis Presley i Ivo Pogorelić, možda nehotice. No mnogima omiljeni splitski kantautor i nekadašnji kapetan Daleke obale Marijan Ban svoju je dobio na vrijeme, valjda. Iz javnosti se, na preporuku liječnika, neslužbeno povukao prije približno pet godina, a izbjegavanjem preciznih očitovanja o tome oko sebe polako, ali sigurno gradi nešto nalik mitu.

Prije dvije godine snimio je duet “Srce se ne predaje” s Antonijom Matković Šerić iz grupe Pavel, a posljednji nastup imao je u rodnom Splitu na dočeku hrvatskih nogometnih reprezentativaca u srpnju 2018. godine. Biti s publikom, dijeliti s njima, slušati kako njegovi testosteronski nježni stihovi čestito stare – te su ga aktivnosti posljednja dva desetljeća vraćale na scenu. Protivno željama brojnih poklonika i suradnika u studio je zalazio rijetko, više puta pokazavši da nije sklon ispunjavanju tuđih očekivanja te da su njegova usmjerena na očuvanje trenutnog stanja.

Njegova je kantautorska faza završila još krajem devedesetih, a pjesme koje je otada pisao uglavnom su pjevali drugi, dok je on u rijetkim prilikama snimao tuđe, kako one koje su drugi pisali za njega tako i obrade domaćih već proslavljenih pop i rock skladbi. Usprkos značajnom autorskom opusu prepoznatljiv je ostao po svom ruzinavom basu koji se još uvijek rijetko koristi izvan glazbenih voda, ali i silnoj pojavi kakva prirodno ide uz njemu svojstveno mediteransko brundanje kojim vješto skriva meko tkivo bogatog unutarnjeg života.

U vicu bismo se mogli pitati kako čovjek od dva metra uopće može nestati iz javnosti? Međutim znamo da se on širokoj i pohlepnoj javnosti, odnosno medijima ionako malo davao. Izbjegavao je intervjue i gostovanja u televizijskim emisijama, sve drevne oblike samopromocije, kao da se trudio dosaditi mrskim mu novinarima i živjeti kao običan obiteljski čovjek, a možda i pomorac ili pjesnik. Taj je šezdesetogodišnjak jedan od blagoslovljenih i rijetkih koji si mogu priuštiti to da jednostavno kažu „ne“.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Da je predmet u kupaonici, Marijan Ban bio bi bijela majica s logom Jadrolinije. Da je ulica, ne bi imao ulične rasvjete. Da je vremenska prognoza, tjerao bi nas nazad u hlad.

AUTORSKI KLJUČ

„I najnaivniji tekst zazvuči duboko i emocionalno zahvaljujući njegovoj interpretaciji. Ono što ja čujem kad ga slušam je spontanost, iskrenost i jedna prekrasna gruba muška emocija,“ rekao je o Marijanu Banu splitski reper Ivo Hajdić te time sažeo ono što bi čak i mnogi kontinentalci potpisali. Tako je prije svega zato što je glavna tema Banovih pjesama bila i ostala ljubav u svim svojim inačicama, ali najčešće onoj konačnoj. Svojevremeno je priznao da su sva njegova razmišljanja vezana uz žene i jedrenje te tako olakšao posao svima koji će se ikada upustiti u analizu njegovih pjesama.

Što znamo o njegovu životu prije tih pjesama? Naime gitaru na kojoj su nastale u ruke je uzeo tek s dvadeset godina, i to zato što je izvukao najkraću šibicu. Navodno je takav bio dogovor, netko u društvu morao je naučiti svirati gitaru i on je izgubio.

Marijan Ban rođen je u Splitu 1963. godine, a prvih deset godina svoga života proveo je u Kaštel Gomilici. U svojoj biografiji navodi i točnu adresu: Naselje, Hotel br. 1, Jugovinilska 7, kao i to da je ljetne i zimske praznike najčešće provodio u Slavoniji kod dida Marka i bake Ivke Kesić na salašu blizu Alaginaca, tri kilometra sjeverno od Požege. Bit će da se u Zlatnoj dolini svoje majke upoznao s poezijom Dobriše Cesarića. Odgovarajući na pitanje o pjesničkim utjecajima u Šlep šou Vlade Šagadina, uz Jesenjina i junačke pjesme, izdvojio je i tog velikog Požežanina.

U Splitu je pohađao osnovnu školu na Marjanu i vrijeme provodio u lučici Split, gdje je i počeo jedriti kao flokist. Prvi put kada se s jedrilicom spustio u more lučicu je posjetio novinar Slobodne Dalmacije, a njegova je fotografija završila u novinama. Njegovi prijatelji i on nastavili su jedriti misleći da će tako svaki dan biti u njima. Međutim to im je bio prvi i posljednji put, barem što se tiče jedrenja.

Ban je nastavio ploviti samostalno u klasi Optimist, pa kao kormilar, da bi ubrzo zbog visine, sa samo 14 godina prešao u najzahtjevniju klasu – FINN junior. S petnaest godina bio je prvak Hrvatske i jugoslavenski reprezentativac u toj klasi. Igrao je i košarku te bejzbol, ali mu je jedrenje ipak ostalo prva i posljednja ljubav. I kasnije je, kao već profesionalni glazbenik, sudjelovao u regatama i promovirao taj sport.

U osnovnoj školi bio je odlikaš, a zatim se odlučio za srednju tehničku školu pa tri godine studirao strojarstvo. Htio je raditi sa strojevima, a ne s ljudima jer je s pokvarenim strojevima lakše nego s pokvarenim ljudima, objasnio je jednom prilikom. Džeparac je zarađivao vadeći prstace, čisteći tapete, noseći cement, a od osnutka splitske ACI marine kao skiper. Prebacivao je jedrilice između Rovinja, Portoroža i Dubrovnika te tako upoznao cijelu jadransku obalu. Uz to pet je godina radio kao mehaničar u Jugovinilu, poduzeću za proizvodnju plastičnih masa, sve dok mu glazba nije postala posao. Tako je ipak završio među ljudima, i to stotinama njih.

Da nije plovio, možda ne bi ni otkrio da ima dara za napisati pjesmu. Njegova nulta publika bili su njegovi jedriličari, a prvi nastup uz razglas imao je kao predizvođač na prvom koncertu Belanovih Đavola u jedriličarskom klubu „Mornar“. Ondje su ga primijetili Aleksandar Radović Aco, Boris Hrepić Hrepa i Željko Hajsok Malac, prva postava Daleke obale. Izmijenjena, a danas klasična postava s Jadranom Vuškovićem i Zoranom Ukićem imala je svoj prvi nastup krajem studenog 1988. godine. Međutim prvi javni nastup Daleke obale uopće bio je u dvorani Gripe nepune tri godine prije. Tada su s Osmim putnikom nastupili kao predgrupa Zabranjenom pušenju. Već tada Ban je „odisao šarmantnom trapavom karizmom kojoj niste mogli odoljeti,” sjeća se Hrepa, a više o tim ranim danima fanovi mogu pročitati u njegovoj autobiografskoj knjizi Našao sam dobar bend.

Kao prvijenac Daleke obale obično se spominje eponimski album objavljen za zagrebačku izdavačku kuću Suzy 1990. godine, ali to je izdanje za ekipu s dva prsta na bilu nezavisne scene bilo repriza. Nepune dvije godine prije Edicija Lvxor Design, nezavisna izdavačka kuća koju je u Splitu tih godina i sve do sredine devedesetih vodio glazbenik i čokoladar Marinko Biškić, objavila je demo kazetu Daleke obale s trinaest pjesama. Među njima su bili i Banovi prvi biseri: “Roza”, “Valovi”, “Noć je prekrasna”, “One bi htjele” i “14 palmi na otoku sreće”.

Ta je izdavačka kuća bila usmjerena na objavljivanje nosača zvuka splitskih rock, metal i punk sastava koji su tada teško dolazili do izdavača, što samo po sebi nije nimalo neobično. Međutim, spletom fanzinskih okolnosti, u arhivi Edicije Lvxor uz demo Daleke obale stoji kompilacija na koju su uključeni osječki Why Stakla i zagrebački Šumski, kontinentalne perjanice glazbenog nonkonformizma, danas dio jedne plemenite i povremeno nečitljive glazbene lektire, koju je gotovo nemoguće povezati s komercijalno uspješnom i od struke hvaljenom Obalom. U isto vrijeme, iz istog središta i uz istu generičku oznaku tada djeluje i Amulićev Tutti Frutti, ali rijetko ćete Daleku obalu pronaći u istom kontekstu s njima.

Put do Ugovora s legitimnom izdavačkom kućom za danas slavnu četvorku ipak nije bio previše jednostavan. Glavešine su im zamjerale amaterizam, neuvjerljivost i „sumnjivu“ atmosferu, ali puno blaža nije bila ni neposredna okolina. Sâm Ban požalio se da im je u toj prvoj fazi bilo teško naći gitariste jer nitko nije htio svirati s njima. Probiti se dalje od Radio Splita bio je pravi pothvat, ali su 1990. u tome uspjeli. Iste godine Runjić ih je pustio na Splitski festival s “Tonkom”.

U tom paranoičnom predratnom kontekstu Daleka obala postala je jedan od najvoljenijih hrvatskih bendova devedesetih i vjerojatno posljednji sastav koji se mogao pozvati na nasljeđe Splitskog festivala, novog vala i domaćeg testosteronskog rocka podjednako, iako je na scenu stigao kada su i jedan i drugi i treći polako izlazili iz mode. Cijeloj mitologiji sastava nekako pristaje to kašnjenje i spontano stvaranje zavodljive zvučne palete koja će i godinama nakon njihova razlaza ostati neobično njihova, da ne kažemo autentična, jedinstvena ili neponovljiva. Nema sumnje da je za to najzaslužniji Banov rašpasti i falširanju sklon vokal. Da nije tako, u novo-staroj postavi benda nikada se ne bi otvorilo mjesto za Jakšu Jordesa.

Banovo se pjevačko umijeće u pravilu ne komentira jer ono što on glasom može ili ne može postaje nevažno u usporedbi s onim što na kraju napravi, potvrđujući „da za ljubav treba imati dušu“, a ne lako prepoznatljiv set vještina. Međutim, ako nešto već moramo izdvojiti, to je umijeće stvaranja veselih i lako pamtljivih melodija uz koje, ako zaboravite tekst, bez problema možete pjevati „la la la la la“, čak i ako nemate sluha. Kad to umijeće uparimo s Banovom opsesijom brodovima, dobijemo našu inačicu onoga što Amerikanci zovu sea shanty, radnom pjesmom koja je tradicionalno pratila ritmični rad na velikim trgovačkim jedrenjacima.

Podatak da su prve pjesme Daleke obale nastale na jedrenju samo pojačava dojam da nas je Marijan Ban svojim opusom povezao s iznimno bogatom tradicijom svjetske muzike o mornarima. Ipak, glazbena je kritika njegovoj glazbi puno češće pripisivala urbanost i elemente bluesa. Ne bez razloga. Uostalom grad je prisutan kao kulisa gotovo svih slika koje je Ban opjevao. Baš između ta dva ritma, melankolije otvorenog mora i vrludave gradske gungule, leži ključ njegova stvaralaštva.

Kako nam je Ban približio žene i brodove, njegove dvije osnovne misli koje se u praksi nikad ne bi trebale sresti? “Daleka obala”, pjesma po kojoj je bend nazvan, spojila je ta dva svemira, kako i priliči obali. No ako krenemo razvrstavati pjesme po toj opreci, vrlo brzo uvidjet ćemo da su ga žene ipak zanimale puno više od brodova, gužva više od samoće. Prva pjesma koju je ikada napisao bila je “U autobusu”. Ne znam ima li urbanijeg motiva od autobusa?

U pojednostavljenom prikazu Banove ljubavne pjesme možemo podijeliti na dvije vrste, (1) pjesme o ženama koje se vraćaju ili ostaju i (2) češće, o onima koje su na odlasku ili su već otišle. Di si ti – ti nisi tu. Gdje god da nestaju, jedno je jasno – Banove se ljubavne pjesme vrte oko ženskih likova. Njihovi portreti nisu uvijek laskavi i ne obiluju detaljima, ali ipak pripovijedaju o složenim karakterima.

„One“ iz pjesama često se čine nepredvidivima, nesretnima, sanjivima, smišnima, prevrtljivima, i kada znaju što žele, i kada nisu sigurne, kada ga vesele i kada ga rastužuju, mogu biti grube i kvarne ili meke i tople, ali Banov ih lirski subjekt u pravilu podnosi sve dok one njega ne ostave. Iznimke su rijetke. Primjerice, slučaj bitange i princeze iz pjesme “Volim Jimia”, muža koji se ne vraća s puta jer je u zatvoru ili iznimna slika iz pjesme “U modroj zori” koja spaja motiv muškarca na odlasku, možda pomorca, s motivom žene koja spava u postelji.

U javnom sjećanju neizbrisiv su trag ostavile “Roza” i “Tonka”, ali i ljepotica iz pjesme “Noć je prekrasna” o kojoj bismo mogli napisati esej, kao i o onoj „koja zbori tiho kao kad šapuće more“ koju je, u stvarnosti, Ban navodno vidio samo jednom prije nego joj je napisao pjesmu. Sudeći po tim velikim hitovima mogli bismo zaključiti da domaća publika opasno pada na likove žena koje prijete da će otići, ali ipak ne odu, poput one iz “Love Her Madly” od The Doorsa.

U duhu rock’n’roll nasljeđa i folklorne muzike Daleka obala oslikala je neke od lascivnijih i strastvenijih scena u našoj rock pjesmarici, a “Morska vila”, himna hrvatske rukometne reprezentacije, izvrstan je primjer za to. Posljednja žena koju nećemo prešutjeti je, naravno, domovina.

Iako o njima pjeva puno rjeđe nego o ljubavi, Ban pjesmama o plovidbi i pomorskom načinu života uspijeva pokriti sva opća mjesta po kojima se pjesme o mornarima izdvajaju od onih o moru. Plovidba je put u nepoznato (“Valovi”), metafora života (“Sušac blues”, “Ruzinavi brod”), a mornari češće čeznu za kućom koju simbolizira žena, nego za slobodom koju obećava brod (“Od mora do mora”, “Veliki brod”, “On je volio brodove”). Poseban dragulj u ovoj kategoriji je minijatura “Umorni mornari” koja poput ledenjaka strši iz mora rock balada i bezglavih ljetnih himni, možda najbolja pjesma Daleke obale.

Voljena splitska četvorka s radom je prestala na početku novog milenija, a njezini članovi su se podijelili u dva klana. Tvrdili su da velike svađe nije bilo, a kao glavni razlog citirali različito shvaćanje glazbe. Na njihovom posljednjem albumu Ban je jedva sudjelovao, a prošle godine Daleka obala nastavila je tamo gdje je stala te 2001. godine, i to bez njega, ali uz njegovu podršku.

Ban je svoje posljednje studijsko izdanje, album obrada novovalnih i splitskih klasika Staro zlato, objavio 2003. godine. Na tom se albumu našla i “Pomorac sam, majko” Atomskog skloništa, njegova “U modroj zori” te niz uglavnom starijih uspješnica koje su Bana pratile kroz život. Uoči izlaska albuma bio je svjestan da će ga kritizirati zbog obrađivanja boljih pjevača od sebe i bio je u pravu. Hrabre promjene aranžmana nisu povukle kritičare na njegovu stranu.

Tih godina dvije pjesme koje sâm potpisuje završile su na drugom albumu projekta Ivana Brkić, a potpisao je i aranžman Oliverove “Ješke od ljubavi”. Uz to je višekratno surađivao s autoricom Helenom Papić čije ime stoji iza pjesama “Oči zajubjene” (Melodije hrvatskog Jadrana 2002), “Škatula za sne” (Večeri dalmatinske šansone 2003), “Uz posteju tvoju” (Splitski festival 2008) i “Dok galebovi vrebaju” (Split 2011). Nadalje, pobjednička pjesma 63. Zagrebačkog festivala “Ne voliš me više” rezultat je njegove suradnje s tekstopiscem Robertom Pauletićem i skladateljem Tomislavom Mrduljašem. No njegovi najpoznatiji suradnici posljednjih deset godina karijere bili su Diktatori, mladi cover band s kojim je nastupao.

Čini se prirodnim u Banovim pjesmama tražiti elemente naracije, ali njemu je oduvijek važnija bila emocija. Pričice, slike, atmosfere i doživljaji iz života zabilježeni u njegovim pjesmama najviše vrijede kada se vežu uz ljubav, mržnju, gorčinu, ljutnju, tugu, strah ili sreću. „Jedino uživo pjesme imaju smisla,“ rekao je i usput objasnio zašto ga snimanje albuma, spotova i produkcijsko peglanje aranžmana nikad nije previše zanimalo. Rock puristu poput njega slagati kompilacije nikad nije ličilo na častan posao. Stoga pjesme koje je izvodio na festivalima nakon 2001. godine nikad nije objedinio na studijskom izdanju. Smatrao je da album u konačnici ipak treba imati nekakav koncept; tematsko, stilsko i autorsko jedinstvo.

Osim toga više puta rekao je da je pjesma važnija od svoga pjevača te da su one pjesme koje opstanu „uzvišene“, čak i kada se čine banalnima. Svojim pjesmama se ponosio, a način na koji su nastale nije skrivao. Naime nije imao običaj zapisivati pjesme, a pritom je svaku složio na brzinu. Kasnije intervencije bile su mu isključivo gramatičke. Jednom je otkrio da često stvara dok plovi, jer se na moru osjeća sigurnije nego na kopnu. O sebi kao kantautoru danas govori kao o mediju kroz koji naviru pjesme, a ne aktivnoj kreativnoj sili.

U prilog tome da je Ban uistinu pjesnik ide činjenica da je prebolio tuberkulozu, bolest duše, pjesnika i umjetnika.

Ukućanima i prijateljima ne dopušta slušanje njegove glazbe pred njim. „Uvijek čujem neke greškice na snimkama, a i neugodno mi je kada je netko pusti dok sam u nekom društvu. Drago mi je kada je na radiju, ali samo jedna pjesma,“ priznao je.

MARIJAN BAN U BROJEVIMA

Marijan Ban visok je dva metra i dva centimetra. Usprkos tome najviše voli nastupati u manjim, intimnijim prostorima, malim rivama, pjacetama ili nerazvikanim lokalima. Najniži član Daleke obale imao je samo deset centimetara manje od njega, što ih čini visinskim rekorderima u domaćoj diskografiji. Ne bismo se čudili da se bend razišao iz praktičnih razloga kao što su duge vožnje i noćenja u kratkim hotelskim krevetima. No navodno su im smetali i kasni termini koncerata. Po vlastitoj procjeni u približno trideset godina karijere Marijan Ban napravio je stotinjak pjesama i otpjevao oko tri tisuće koncerata.

Godine 1999. Ban je s Giulianom osvojio prvog Porina, i to za pjesmu i hit godine “Jugo”. Autori te pjesme su skladatelj Tomislav Mrduljaš, Jasminka Uršić i aranžer Remi Kazinoti. Banov doprinos pjesmi, recitatorski ulomak od svega četiri retka, zapravo je dio epitafa koji je zadarski kapetan Šime Gržan napisao kada je na pučini morao pokopati jednog od svojih mornara. Ban je Porina dobio u istoj kategoriji i dvije godine kasnije za šansonijersku blues polku “Ruzinavi brod” koju je najprije ponudio Oliveru. On ga je u dobroj vjeri odbio i rekao mu da će biti bolje da je sâm izvede, iako je na demo snimci odsvirao klavirske dionice. Bio je to posljednji hit Daleke obale, a danas je sinonim za stvaralački genij Marijana Bana.

Njegovo ime nalazi se u Registru hrvatskih branitelja. U borbenom sektoru proveo je 116 dana, a u biografiji suptilno navodi da je vojni rok odslužio u Nišu i Pančevu te da mu se nakon toga tamo više nije išlo. Na početku Domovinskog rata Marijan Ban bio je član sastava Plavi Split, mini band aida u kojem su osim njega bili Neno Belan, Dino Dvornik, Gibonni i Ivo Amulić. Naposljetku, kao što je primijetio Bojan Mušćet u predgovoru zbirci njegovih pjesama, Ban „dijeli ime s jednom, a prezime s drugom hrvatskom narodnom budnicom“.

Ljubavni stihovi koje je posvetio domovini dostojanstveno su, kao i kultni status Daleke obale diljem regije, nadživjeli devedesete. (Anti)ratni stihovi poput Oni pucaju u nas / Ali sa druge strane se čuo krik / Jer i mi pucamo u njih / Laj la la laj odradili su svoje i propali u ropotarnicu povijesti. Svoj konzervativizam Ban nema običaj ni isticati ni skrivati, a njegovo se domoljublje danas najviše ogleda u brizi za hrvatski jezik i Jadransko more.

Na društvenim mrežama rado komentira novinarsku nepismenost i pjevače koji ne razumiju naglasni sustav hrvatskoga jezika. Politički nije bio aktivan, ali je u sklopu Humanitarne akcije splitskih glazbenika za očuvanje čistog hrvatskog mora, odnosno protiv traženja nafte na hrvatskoj obali Jadrana s Oliverom, Tedijem Spalatom i Meri Cetinić 2015. godine obradio je pjesmu Slobodana Kovačevića “More”.

Sudjelovao je u nekoliko filmskih projekata. Bio je narator u dokumentarcu Modri kavez o obiteljima i pojedincima čija je egzistencija generacijama vezana uz more, a uz Ivanku Mazurkijević i Stanka Kovačića izvodi originalnu glazbu za također dokumentarni film Pusti Dobre, pusti o brodu koji otočanima vozi pitku vodu. “Luce”, koja nije zaživjela na studijskim izdanjima, napisana je za film Posljednja volja iz 2001. godine, jedan od prvih hrvatskih nezavisnih filmova, kao i “More snova” koju je uglazbio Gibonni, a otpjevao Tedi Spalato.

Marijan Ban oženio se prije nego se proslavio, na prvi dan proljeća 1987. godine s nastavnicom matematike i fizike Dominom. Zajedno imaju troje djece, Marka, Anku i Mirtu i četvero unučadi: Šimu, Juru, Luce i Palmu. Odrastao je uz mlađeg brata i sestru.

ŠKRIPAVA LADICA

O tome kojoj ladici pripada Marijan Ban najbolje govori podatak da se nalazi na naslovnici knjige Splitska dica – od zidića do vječnosti glazbenog novinara Zlatka Galla, i to u samom središtu, između Dina Dvornike i Nene Belana. „Kada kažemo splitska dica mislimo o Gibi, Belanu, Banu i Dinu,“ rekao je Gall povodom izlaska knjige, dodavši tom nizu sve one koji su „utjecali na splitsko stanje uma“ pa tako i na tu neobično jaku i povezanu glazbenu scenu.

O njima su često govorili kao o „splitskom klanu“. Kada su Belana početkom devedesetih novinari pitali o tome zašto su tako nerazdvojni, odgovorio je: „ovdje [u Zagrebu] nitko nikome ne želi pomoći, a mi si međusobno pomažemo“ (VL, 3. 12. 1993, br. 10875), ističući mušketirsku filozofiju tog danas desetkovanog kluba.

Osim što je sjedio s njima po zidićima i haubama Ban je s Dvornikom i Belanom često surađivao. Već smo spomenuli da je prvi nastup uz razglas imao kao predizvođač Đavolima. Producent prvog albuma Daleke obale bio je Dragan Lukić iz Đavola, trećeg Belan, petog Dvornik. Uz to Belan pjevao je bek vokale na svim njihovim albumima, ali i glavne dionice na pjesmama “Kurve” i “Na rubu sna (Hurricane)”. Stoga ne čudi da je baš on osobno Banu uručio Porina za životno djelo. Tom ga je prilikom nazvao svojim najdražim hrvatskim kantautorom.

Za mnoge su Đavoli i Daleka obala ostali pojam dalmatinskog rocka, opijenosti morem, borovima, vinom i mladošću. Ako su (rani) Beach Boysi u SAD-u simbol Kalifornije šezdesetih, pješčanih plaža i surfanja, za nas je Daleka obala simbol Dalmacije osamdesetih, kamenih plaža i jedrenja. Iako su sve albume objavili u devedesetima i nisu kopirali manirizme rockera iz osamdesetih, oni ostaju vezani za to desetljeće, kao prozor u sjene vlastitog mladenaštva. Možda zbog pjesme “Osamdesete”, a možda zbog čiste tromosti naše kulture.

Što se tiče poredbi sa stranim bendovima, postoji grupa koju bismo mogli, ali nećemo preskočiti opisujući značaj Daleke obale, a to je grupa ponajboljih jedriličara među muzičarima – Crosby, Stills, Nash & Young. Nisu ključni za razumijevanje Marijana Bana kao autora, ali su jedni od rijetkih glazbenika na koje se Obala direktno referira u pjesmama (v. “Na rubu sna”, “Osamdesete”  i “Slatko”) i s njima dijeli opsesiju dugim plovidbama.

U predgovoru Banovoj pjesmarici u izdanju Cantusa, Bojan Mušćet uspoređuje ga i s Tomom Waitsom te Tomom Bebićem čiju je “Marčelinu” Ban obradio na Starom zlatu. S druge strane u staroj recenziji albuma Di si ti Darko Glavan Daleku obalu uspoređuje s mariborskim Lačnim Franzom, zbog „slične ukorijenjenosti u regionalnom senzibilitetu i leksici, uz odrješito rockersko opredjeljenje i izbjegavanje trenutačnih trendova“ (VL, 11. 7.1997., br. 12147). Sve te usporedbe donekle su opravdane, ali ne govore nam puno o Banovoj poetici. Ipak, dopustite mi još jednu usporedbu za kraj.

Osim što je obiteljskim i prijateljskim sponama vezan za šibenski kraj i što mu na koncertima svi u publici znaju pjevati pjesme još nešto veže Marijana Bana s legendarnim Mišom Kovačem. Pamtite li možda naslove „Ban se probo nožem“ ili „Mišo Kovač pucao sebi u prsa“? Iako su se ti nemili primjeri samoozljeđivanja u njihovim biografijama s vremenom pretvorili u kuriozitete, manje nezgode ili prevladane trenutke ludila, jednoga dana mogli bi poslužiti kao ilustracija dalmatinske srčanosti ili smisla za životnu dramu za kojom mediji uvijek čeznu.

Bez izrugivanja i propitivanja uzroka možemo dometnuti da se u oba slučaja radi o romantičnim, pjesničkim gestama, iako je samo jedan od počinitelja pjesnik. I samo nas jedan još stigne iznenaditi svojim tekstovima, u stihovima ili u prozi, onaj čije riječi nikad nisu ni meke, ni prazne.