Mayales u tri poglavlja

Od klupske atrakcije do najboljeg domaćeg rock benda za koji niste čuli, priča o grupi Mayales toliko je životna da po njoj nikad neće napraviti film

Ne dajte da vam još jedan mjesec života prođe bez Mayalesa, zagrebačkog sastava čiji opus neumoljivo vuče prema svjetlu, promičući oporavak i rast neke sasvim intimne politike i gospodarstva. 

Samo ime sastava upućuje na svetkovanje mjeseca maja, proljeća, obnove i ubrzanog razvoja. No na španjolskom „mayales“ je plural od riječi „mlat“ koja, pak, označava oruđe kojim se pri vršidbi ručno mlati žito. Što će reći, nema obnove bez pokojeg udarca. A tko bi bolje ispričao priču o tome nego pop sastav koji se barem triput ponovno rađao, nerijetko se spotičući o kataklizmičke datume, neshvaćanje i zaborav.

Počevši 1993. kao acid jazz projekt na sceni okupljenoj oko kluba Aquarius, Mayales je nakon duge pauze svoj put nastavio 2012. kao neo-psihodelični kolektiv, da bi u posljednjih deset godina prerastao u bezvremenski bend čiji zvuk treba opisati samo jednom riječju – imenom koje su mu oni sami dali.

Da je predmet u špajzu, Mayales bi bio ručna preša za sir izrađena od kvalitetnog drva i čvrstih dugotrajnih materijala. Da je građevina, bio bi jedan od povijesnih svjetionika ili napuštena tvornica (à la Katran). Da je začin, bio bi šafran, simbol za sunce. 

AUTORSKI KLJUČ

Osnivač i autorska sila pogona Mayales je Petar Beluhan, Zagrepčanin rodom s Trešnjevke, a njegov glavni partner u komponiranju pjesama još od devedesetih je Šibenčanin Vladimir Mirčeta. Taj dvojac bez kormilara čini jezgru sastava koji je od početka zamišljen kao glazbena institucija ili projekt, povremena i neobvezujuća suradnja različitih glazbenika. 

Prvi nastup Mayalesa dogodio se 1993. u Bestu, gdje su nastupili s electro pop grupom Funny Hill. Taj događaj označava početak njihova djelovanja te je u skladu s tim bend 2023. obilježio 30. godišnjicu opstojanja. Diskografski debi Mayalesi su imali tri godine kasnije na kultnoj kompilaciji Lagano, lagano, objavljenoj 1996. u izdanju Aquarius Recordsa, svježe osnovane izdavačke kuće izrasle iz istoimenog kluba. 

Na toj su se kompilaciji Mayalesi predstavili pjesmama “Mogu i sama” te “Ono sve (This Is My Job)”, dijeleći spotlight s latino jazz senzacijom Cubismom, funk grupom The Bastardz i još nekoliko, u međuvremenu zaboravljenih, sastava. Naziv Lagano, lagano kompilacija je dobila prema festivalu koji je pokrenut samo koju godinu ranije i na kojemu je, takoreći, procvala hrvatska urbana glazbena scena. 

Dugogodišnje klupsko iskustvo tek je 1999. rezultiralo Mayalesovim prvijencem Svima želim raj za sve. Bio je to njihov odgovor na pošast zvanu crodance, koji im je zaradio im je prvog Porina, i to za najbolju instrumentalnu izvedbu. Od pjesama s tog albuma u radijskom eteru dugo i berićetno žive naslovna “Svima želim raj za sve”, “Mogu i sama” te “Od ljubavi”. 

Uz Beluhana i Mirčetu kao članovi sastava na tom su albumu navedeni bubnjar Goran Maričić, basist Robin Knežević i Viktor Lipić na klavijaturama te vokalisti Inja Pavlović, Valerija Nikolovska i Kristijan Beluhan (nije u rodu s Petrom). Kao producenti potpisani su P. Beluhan i Zvonimir Dusper Dus. Na albumu je gostovalo više od dvadeset glazbenika, među kojima se ističu članice grupe Divas, saksofonist Igor Geržina i trubač Igor Pavlica. 

Do 2000. godine kroz Mayales je prošlo četrdesetak glazbenika. Zbog čestih promjena u sastavu, ali i upadljivo anti-komercijalnog ponašanja Mayales je zbunjivao tadašnju publiku, nespremnu na meki profesionalizam kakvom je Beluhan već tada težio. 

„Unatoč tome što na sceni djelujete vrlo suvereno i intrigantno, kao da vas od početka prati loša sreća: često mijenjate postave, dugo snimate albume, ne snimate spotove, a nema ni pretjeranog zanimanja medija za vas“, opazila je D. A. Morić u ožujku 2000 (VL, br. 13104), samo par mjeseci prije nego što je tadašnja inkarnacija Mayalesa održala svoj posljednji javni nastup.  

Uslijedila je trinaestogodišnja diskografska pauza, tijekom koje su se članovi sastava okrenuli samostalnim projektima. Uspješne karijere daleko od naše estrade ostvarili su Nikolovska i K. Beluhan. Valerija kao jazz pjevačica u inozemstvu, a Kristijan u operi i na filmu. Beluhan i Mirčeta okrenuli su se autorskom radu, surađujući s nizom pop izvođača kao što su Natali Dizdar, Ivana Kindl i grupa E.N.I.

U tom razdoblju nastala je gomila pjesama iz koje su tek uoči 2012., uz pomoć Coca Mosquita, sada dvočlani Mayalesi izrezbarili svoj drugi album nazvan jednostavno 2. Zakašnjelo sophomore izdanje struka je nagradila Porinom za album godine, a kritika doživjela ne kao povratak, već kao novi početak starog sastava. Zasluge za novi zvuk koji je zaživio na tom albumu podjednako imaju oba autora.

Beluhan se na Dvojci prvi put pojavio u ulozi pjevača a Mirčeta razotkrio svoju svestranost. „Vlado je čovjek koji ti može pružiti gitarističke dionice u ogromnom žanrovskom rasponu. Iz ogromne riznice glazbe, on može reciklirati bilo što“, rekao je o Mirčeti tada njegov partner. „Dok smo stvarali ovaj album, igrali smo se i s drugačijim žanrovima, od kvazi sevdaha recimo do stupidniog popa, ispipavali smo teritorij sa strane.“

O tome kako je uopće došlo do duge pauze, Beluhan je u intervjuu iz 2014. rekao sljedeće: „Bilo je to sve isprepleteno psihom, vremenom, svađama, fatalnim ljubavnim vezama, međuljudskim odnosima, bijesu prema glazbenoj industriji…. Jedina konstanta u tom periodu je da smo Vlado i ja cijelo vrijeme komponirali. A ovaj dio što ćemo s tim, tko će to pjevati i slično – to nismo znali.“

Naime pjesme koje su odabrali za Dvojku P. Beluhan dugo je namjeravao uveličati vokalima Gabi Novak, Tereze Kesovije i Natali Dizdar. No na nagovor Coca Mosquita, koji je inzistirao na tome da je njegov meki glas na rubu falseta jedino autentično u njihovoj priči, otpjevao ih je sam. Po procjeni mnogih kritičara, upravo je taj tihi glas bio ključan za osmišljavanje njima svojstvenog zvuka. 

No ženski vokali su po soul liniji ostali karakteristično obilježje Mayalesa. Od dvanaest pjesama najznačajniji odjek imao je singl “Ti dobro znaš kome pričam” u izvedbi Yaye iz Jinxa. Uz nju, na Dvojci su pjevali Nikolovska i K. Beluhan te Ivana Starčević (tada Rushaidat). 

Pet godina kasnije, 2017. objavljen je Simbol za sunce, treće rođenje u Mayalesa, ovoga puta u neo-psihodeličnom ruhu i također nagrađeno Porinom. Novi stvaralački element u bend je unio Varaždinac Luka Geček na drugoj gitari, koji im se kao autor pridružio 2014. godine. Pritom je velik doprinos zvučnoj slici dao producentski par Jura Ferina i Pavle Miholjević koji vežemo za grupu Svadbas. 

Na tom albumu također gostuju Nikolovska i K. Beluhan te Ivana Starčević. Nastale uz njihov doprinos, “Malena” i “Simbol za sunce” prepoznate su kao najjače skladbe na Simbolu. Iz niza gostiju izdvaja se i Tereza Kesovija koja je za “Roadie” izrecitirala nekoliko stihova na francuskom. Bogati instrumentarij Mayalesa ovom je prilikom obogaćen zvukom flaute, kalimbe, mellotrona, čembala i još nekoliko vrsta glazbala s tipkama. 

Na live nastupima sastavu su se u tom razdoblju pridružili vokalistica Nikolina Kovačević, bubnjar Edi Grubišić Cipal (Detour) i basist Roni Nikolić. Svi oni sudjeluju na live EP-ju Katran Session koji je tada objavljen na YouTubeu kao najbolja moguća ekranizacija njihova muziciranja. U improviziranom studiju tvornice Katran on uprizoruje tapiseriju zvanu Mayales, bend bez stalne postave, u svojoj ambicioznosti posve neodrživ na hrvatskoj glazbenoj sceni, no ipak tvrdoglavo strpljiv u svom posezanju za glazbenim savršenstvom. 

Godine 2018. bend je obilježio 25. godišnjicu djelovanja na sceni, iako su se u tom trenutku mnogi pitali otkud im 25 godina staža ako su neprestano na početku. Konteksta kao da nije bilo. Tek Simbolom za sunce Mayalesi su krenuli raditi sa stilskim, ljudskim i vremenskim kontinuitetom koji im je godinama izmicao. Zbog toga 2021. godine uspijevaju objaviti Domovinu, svoj četvrti album kojim su još jednom razbili sve popularne kalupe i podigli ljestvicu svoga istraživačkog perfekcionizma. 

Opet su nominirani za nagrade, opet su nadmašili očekivanja i po prvi put onemogućili vlastiti zaborav. „Album u čijoj se glazbi dotiču epska širina i autorska dubina, produkcijska raskoš i izvedbena preciznost, eksperiment i topla melodioznost, onostrana ljepota popa 60-ih i ambicioznost rocka 70-ih, britanski pop 90-ih i suvremeni indie-folk, ali sve to s nedvosmislenim autorskim ja,“ tako je Denis Leskovar opisao Domovinu. 

Istaknuti gosti na tom albumu bili su Ivana Starčević, Mary May i Aljoša Šerić. Uhvativši zamah, Mayales su 2023. snimili Katran Session 2, pet pjesama s Domovine, koje su zatim spojili s prvim Sessionom i objavili kao glazbeni film. 

Ove godine je uhodani kreativni tim predvođen P. Beluhanom, Mirčetom i Gečekom, odnosno producentima Miholjevićem i Ferinom, najavio je svoj peti album. Objavljeni su singlovi “Pogledaj u njene oči” i “Jedan mali dio tebe”, na kojemu im se još jednom pridružio njihov stalni vanjski suradnik K. Beluhan. Od petog izdanja Mayalesa sada se već očekuje nešto novo, ambiciozno i kvalitetno. Jedino je sigurno, ponavljanja neće biti.  

Čitajući o Mayalesima, stekla sam dojam da su pored raskošnih aranžmana tekstovi njihovih pjesama ostali neprimijećeni, manje važni, iako je to vjerojatno daleko od istine. Naime u tekstovima se itekako primjećuje uzorak, potpis čovjeka koji živi s puno strahova a utjehu prolazi u bijegu iz stvarnosti, alegorijama i onostranosti. P. Beluhan, tekstopisac, svoj je stvaralački proces opisao kao kroćenje teksta intelektom, priznajući da je neizbježno da u toj igri pobijedi tekst. „Naprosto s neba padaju idejice pa ti to onda oblikuješ“, rekao je. 

Nekoliko je motiva koje možemo pratiti od Svima želim raj za sve do danas, a među njima su strah od prolaznosti (osmijeha, radosti, ljubavi, mladosti), žal za prošlim, skrivanje u mislima, snenost kao stil života, san kao bijeg od svega što je teško, vremenske prilike kao odraz emotivnog iskustva, priroda kao sestra, ljubav kao svjetlo koje pobjeđuje strah. Pjesme ili zadiru u sirovinu svakodnevicu ili poniru u pastoralne krajolike pučkih alegorija, a mjestimice se, primjerice u pjesmi “Vilo od postelja”, granica između dvoga briše. 

MAYALES U BROJEVIMA

Mayales navodno ima zavidnu količinu neobjavljenog materijala, ali ono što je nama poznato sažeto je u njihova četiri studijska albuma. Sva četiri nastajala su godinama. Stoga možemo reći da im je i vrijeme stalni pridruženi član benda. 

„Mi smo samo radili ono što volimo najbolje i najbrže što smo mogli“, komentirao je njihov diskografski tempo P. Beluhan. „Taj tempo je moguća posljedica perfekcionizma kojem smo skloni, kao i eksperimentiranju s formama koje možda i nemaju neku tradiciju na ovim prostorima. Tempo je definitivno spor ali uglavnom opravdan. Vjerojatno sve to pridonosi tome da nema prevelikog zasićivanja s našom glazbom – pa kad sve skupa zbrojiš vjerojatno dolazimo do toga da se s izvjesnim zanimanjem prati naša glazbeno diskografska priča.“

Mayalesima se devedesetih zamjeralo što nemaju spotova i ne potiču medije da pišu o njima. Barem jedne boljke u međuvremenu su se riješili. Ezoteričnu naslovnicu albuma Simbol za sunce, kao i nekoliko spotova za singlove s tog albuma, izradio je osebujni Dalibor Barić. „Volio bih da napraviš portal koji je točka prelaska iz realnog svijeta u onaj duhovni gdje se taj album može konzumirati“, glasila je Beluhanova uputa za izradu te naslovnice. 

Kaotična naslovnica i vizuali za Domovinu su, pak, rad Vice Tomasovića, Hieronymusa iz našeg sokaka. Suradnja s multimedijalnim umjetnicima bogatog i izrazito nadrealnog imaginarija sada je već dio vizualnog identiteta Mayalesa. 

ŠKRIPAVA LADICA

U govoru o ladicama i sceni još jednom treba spomenuti Lagano, lagano. Na kompilacijama s tom oznakom Aquarius je krajem prošlog tisućljeća okupio široku lepezu izvođača, od Cubisma i Songkillersa do Jinxa, Bolesne braće, Tram 11, Matije Dedića, etc. A upravo su Mayalesi ostali jedan od zaštitnih znakova tog „usporenog“ pokreta. Nekoliko izdanja producirao je upravo P. Beluhan. 

Pipschips&videoclips nisu bili dio te mreže, ali su svojim tvrdoglavim podizanjem standarda i iznevjeravanjem očekivanja znatno utjecali na Beluhanovu stvaralačku filozofiju. No vjerojatno ne više od Beatlesa. 

Vokal P. Beluhana svojom se mekoćom izvrsno uklapa u pejsaže današnje alternativne scene u Hrvatskoj pa nije teško zamisliti suradnju Mayalesa i Valentina Boškovića ili čak Seinea. Međutim oni će o sebi nastaviti govoriti kao o pop sastavu. 

„Ako se mene pita Mayalesovi singlovi plivaju tu negdje između Lennya Krawitza, Sade Adu, Beatlesa, Cardigansa, Byrdsa…“, rekao je 2016. na tu temu Beluhan. „Ništa više, ništa „ljevije“, ništa progresivnije, naprosto zdravi pop koji je eventualno malo pametniji od puke pop brojalice za ples. Međutim, ispada kako u percepciji hrvatske javnosti spadamo u taj neki procijep, ni dovoljno desno, ni dovoljno lijevo, ponekad čak i avangardno.“ 

Osim Mayalesima značajan pečat P. Beluhan, Mirčeta i Geček dali su karijeri pjevačice Natali Dizdar. Mirčeta i Geček članovi su njezina benda BETI. Pritom nema sumnje da su izravno utjecali na svaki naš bend predvođen ženskim vokalom. 

Na kraju vrijedi reći da priča o Mayalesima nije na svom kraju. Njihova četiri studijska albuma s neprocjenjivim koncertnim nastupima čine temelj priče koja i dalje intrigira slušatelje i tek sada, u četvrtom desetljeću stvaranja, ima sve preduvjete da se razmaše do krajnjih granica.