Retrospektiva: Teo Trumbić u tri poglavlja

Teo Trumbić jedan je od najtrofejnijih skladatelja i tekstopisaca Splitskog festivala te jedan od posljednjih živućih autora koji pamte njegove vrhunce.

„Najviše glasova dobila je pjesma “Ča će mi Copacabana” koju je interpretirao Oliver Dragojević. Ta pjesmica, pravljena točno po kalupu koji treba da osigura brzu popularnost, živjet će, najvjerojatnije, taman koliko traje jedno njezino izvođenje. Jednostavno ona nema snage da opstane duže od tri minute. Kao, uostalom, ni njen interpretator, iako je, u svom Splitu, dobio buran aplauz…“ tako je o pobjedničkoj pjesmi posljednjega međunarodnog Splitskog festivala 1974. godine pisao Nino Milenković.

Njegov je komentar bio odjek općeg dojma da je ta pobjeda, uvjetno rečeno, početnika i amatera tek mali incident slabe natjecateljske godine. No, temeljite ili površne, čini se da su loše kritike stvorile više kvalitetnih izvođača nego one dobre. Isto vrijedi za skladatelje i tekstopisce, bez obzira na to što se njih ne proziva, niti stavlja pod reflektor toliko često kao one prve. Oliver je na kraju ipak postao Oliver, a što se dogodilo s autorom ”Copacabane”? Znate li uopće tko je Teo Trumbić? Prvu jesensku retrospektivu posvećujemo baš njemu, jednom od najtrofejnijih autora Festivala zabavne glazbe Split.

Teo je rođen u Dioklecijanovu gradu 1939. godine, a ondje živi i danas, iako ga je život odmalena pokušavao odvući iz njegove splitske ‘kale’. Posljednjih tridesetak godina proveo je u anonimnosti, ali ako jednog dana konačno osvane monografija o Splitskom festivalu, u njoj će morati biti poglavlje o njemu i njegovu festivalskom opusu.

O njegovu utjecaju svjedoči to što mu se pjesme i danas obrađuju i kolažiraju. Melodija pjesme “Pusti me, pusti majko”, odnosno, “Ca nidir mira nimon” odzvanja odjavnom špicom filmskog ljetnog hita Leto kada sam naučila da letim. Njegova pjesma “Život leti, kapetane” neodvojiva je od kulta košarkaša Dražena Petrovića, a autor je i najpoznatije pjesme Mila Hrnića “Kome bi šumilo more moje sinje”. No, to je samo djelić velike karijere koju mu je podarila njegova vjerna publika, jer nju, kako kaže njegova supruga, pjevačica i spisateljica Sanja Trumbić, nisi mogao prevariti.

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Da je predmet u kupaonici, Teo bi bio ulje za bradu s tropskim mirisom smeđeg šećera, duhana i cvijeta limuna. Da je pločnik, bio bi komad rive. Da je vremenska prognoza, bio bi miholjsko ljeto.

AUTORSKI KLJUČ

Teov prvi instrument bila je gitara koju je kupio od prvoga zarađenog novca, iako se u njegovoj kući dok je još bio mali, svirao klavir. Najprije je kao član sastava VIS Dioklecijani neko vrijeme svirao po noćnim klubovima u Njemačkoj. Zatim se po povratku u Split pridružio bendu Batali čiji je član u to vrijeme bio i Oliver Dragojević. On će kao hrabri povratnik 1974. otpjevati Trumbićevu “Copacabanu” kojom će taj tridesetpetogodišnjak debitirati i pobijediti na Festivalu. Otad pa nadalje Teov je autorski ključ vezan uz Split i duh Festivala zabavne glazbe, koji je prvo izdanje imao ljeta 1960., kada je Trumbić imao svega dvadeset godina. Stoga je priča o njemu uvijek i priča o Festivalu.

Nadahnut kaftanom ogrnutim Grkom, Demisom Roussosom, i svestranim Harryjem Belafonteom, američkim glazbenikom jamajčanskog porijekla, Teo je povezao Mediteran s Atlantikom te stvorio zvučnu sliku daleke brazilske obale za sve naše ljude koji k njoj nikad neće putovati. Melodiju “Copacabane” navodno je sanjao. Ljubitelj ritma i vedrine kojom su odisale pjesme iz drugih luka, egzotici se vraćao nekoliko puta, ali samo da bih istaknuo koliko mu znače zvuci rodnog kraja.

Nakon pobjede na Festivalu osnovao je mandolinski sastav Zlatne mandoline Tea Trumbića, koji je veliku popularnost uživio u Beogradu. Dvije godine kasnije i sâm se prvi i posljednji put okušao kao izvođač, i to plesnim hitom “Ni samba, ni rumba, ni cha cha cha”.

Možda se njegova pojava na Splitskom festivalu ne može usporediti s onom Tome Bebića iz 1970. godine, ali nema sumnje da su obje doživljene kao pomicanje zadanih granica, a granicu je zadavala festivalska elita, često prepisujući od talijanskog Sanrema.

Premda Splitski festival nikad nije bio hrvatski Sanremo (to je sedamdesetih godina bila Opatija), Teo Trumbić je, kao i mnogi glazbenici tog vremena, bio pod njegovim utjecajem, odnosno pod utjecajem talijanske kancone. Naravno da ništa nije moglo proći bez Beatlesa, Raya Charlesa i drugih glazbenika s engleskoga govornog područja koje su tada mogli čuti na radiju, ali čini se da je i taj utjecaj bio relevantan tek kad je prošao kroz talijanski filter. Na kraju krajeva, Sanremo je festival koji je inspirirao Euroviziju i koji dandanas nešto znači. No nekoliko je razloga zbog kojih Split nikad nije postao Sanremo, unatoč tome što je svojevremeno imao talente koji su mogli parirati talijanskim kolegama, ali jedan upada u oko – Dalmacija – baš ona koja živi stotinama boja i u oku Miše Kovača.

Naime, dok su Sanremo osvajale pjesme o ljubavi, Split su osvajale pjesme o Splitu, Dalmaciji, Jadranu, brodovima, lukama i mandolinama. Glavna festivalska tema bio je i ostao grad, njegove žene, njegovi siromasi, njegova čakavska ikavica, more, tovari i običaji. Bile su to službene festivalske propozicije. Za razliku od Sanrema kojim je Italija odvraćala pažnju od nedavne fašističke prošlosti, Melodije Jadrana, kako se festival zvao šezdesetih, postale su svojevrsni ventil za potisnuti patriotizam.

Adria zvuk i mediteranski način života kao tematska okosnica većine pjesama učinili su Festival posebnim, pa i vrlo popularnim u nekadašnjoj Europi, ali dugoročno i ustaljeno tradicionalnim. Istovremeno, s druge strane Jadrana Sanremo živi duhom svoga vremena, ništa manje talijanski i ništa manje kvalitetan.

U jednom trenutku prestalo se prepisivati od najboljih. No sedamdesetih i osamdesetih taj je festival jedan od glavnih splitskih brendova uz Dioklecijanovu palaču, Hajduk i Marjan, a Teo Trumbić je važna nota u zvučnoj slici koju čujemo kad pomislimo na Prokurative.

Njegove su pjesme, između ostalih, izvodili Tereza Kesovija, Zlatko Pejaković, Mišo Kovač, Mladen Grdović, Jasmin Stavros, Miki Jevremović, Đorđi Peruzović, Darko Domijan, Neno Papić, Ivo Pattiera, Sanja Trumbić i, naposljetku, Milo Hrnić, odnosno njegov VIS Libertas. Ta je suradnja najdugotrajnija i najplodonosnija suradnja u Trumbićevu opusu. “Mila majko, ide brod”, “Ča bi reka stari Dioklecijan”, “U jednoj maloj tihoj kavani”, “Dalmacijo, ljubav si vječna”, “Vrati se” i “Adio, adio” samo su dio njihova zajedničkog kataloga.

Manje je poznato da je Trumbić napisao i prve pjesme glazbenog sastava koji je danas institucija hrvatske popularne glazbe splitske provenijencije. Taj se bend tada, te davne 1979. godine, zvao Mladi Batali, odnosno, Dalmatinski Magazin. Osim prvih pjesama, Trumbić im je dao i to ime.

Tonči Huljić je kao klavijaturist i gitarist, a onda i autor, ušao u bend koji je već imao diskografski ugovor s Jugotonom, nakon početne faze koju je autorski iznio Trumbić. S Huljićem ga povezuju i pjesme sanremovskih naslova, “Romantika” i “Nostalgija“, koje su obojica proslavili, svaki u svom vremenu.

Iako su mnogi od njega tražili pjesme računajući na njegove hitmejkerske vještine, Trumbić nije imao puno izvođača koji su mu bili vjerni. Ipak, riječima njegove Sanje, mnogi su baš s njegovim skladbama ušli u svijet estrade, a to pokazuje da je Teo oduvijek imao sluha za mlade izvođače, neiskusne i nesigurne debitante s kojima nije svatko volio raditi.

TEO TRUMBIĆ U BROJEVIMA

Teo Trumbić skladao je više od tristo pjesama, pet puta je pobijedio na Splitskom festivalu, s pjesmama “Ča će mi Copacabana”, “Vrati se”, “Zbogom, Dalmacijo”, “Dalmacijo, ljubav si vječna” i “Pusti me, pusti majko”. Pet puta bio je drugi, a nekoliko puta i treći – uvijek u vrhu. No prije svih tih uspjeha Teo je vodio neki drugi život.

Njegov je otac bio građevinski tehničar, a majka Zadranka talijanske krvi, „glavom u oblacima i nosom u knjigama“, kaže Teova supruga Sanja. Otac mu je htio dati ime Mate, ali se majka izborila za to da se zove Teo, odnosno Teomir. Roditelji su se razveli kada je imao samo tri godine pa je već u djetinjstvu dio života provodio na putu i – s obzirom na to da je teško primio majčin odlazak – povlačenjem u sebe otkrio svoju umjetničku crtu. Njegova prva ljubav bilo je crtanje. Bio je učenik Umjetničke škole, a njegove su karikature objavljivane u Pometu, humorističnom prilogu Slobodne Dalmacije. Ilustrirao je i svoju zbirku pripovijetki Bila dva Dalmatinca, Dujam i Diokles, nacrtavši i svoj portret u bilješci o piscu. Tada se bavio i stolnim tenisom.

Otac ga je kao mladog buntovnika poslao u mornaričke podoficire. Čini se da je to bila uobičajena praksa za neprilagođene kreativce, jer je ondje Teo upoznao Tomu Bebića. No kao radijski tehničar i na brodu je bio vezan uz radio. Ipak, smetalo mu je more i na sve je načine pokušavao ostati na kopnu. Karta za ostanak postala je i gitara s kojom je ubrzo počeo zarađivati. Premda nije imao velikih ambicija, dogodila mu se pobjeda na Festivalu, koju je kasnije višestruko opravdao.

Po struci je bio nastavnik, a fakultet je završio nakon pobjede na Festivalu. Studirao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu, studijska grupa Muzika i hrvatski jezik i Pedagoškom fakultetu u Rijeci, studijska grupa Organizacija kulturnih djelatnosti. U nastavi je radio sve do devedesetih kada je Split zamijenio za Zagreb.

Volio je poučavati i učiti. Posebno ga je zanimala povijest starog Rima, točnije priča o caru Dioklecijanu na temelju koje je nastao i mjuzikl Vratija se car. Ovaj mjuzikl je kruna njegova stvaranja za koji je Teo skladao songove, dok je scenarij napisala Sanja Trumbić. No mjuzikl još nije zaživio na pozornici.

Njegovi posljednji hitovi iz devedesetih dio su vala domoljubnih pjesama, a nastali su u suradnji s kolegom skladateljem Đorđom Novkovićem. Najpoznatije i najkontroverznije među njima “Danke Deutschland” i “Moj je dragi u narodnoj gardi” proslavila je njegova supruga Sanja. “Danke Deutschland”, zahvala Njemačkoj na ulozi koju je odigrala u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, opstala je u kolektivnom sjećanju zahvaljujući vrlo oprečnim dojmovima koje je izazvala. Dok su se hrvatski mediji nad njome zgražali, a srpski mediji je puštali uz prikaze nacista iz Drugoga svjetskog rata, njemačka diplomacija nije mogla skriti svoje oduševljenje tom pjesmom. Naime, bio je to prvi put od Drugoga svjetskog rata da se netko javno zahvalio Njemačkoj.

Domovinski rat je na više načina obilježio Tea Trumbića i njegovu karijeru. Upravo je on naslijedio Zdenka Runjića na mjestu umjetničkog direktora Splitskoga festivala 1991. godine kada festival, zbog prvih ratnih sukoba, nije mogao biti održan. Sve o tome možete čitati u feljtonima Gorana Pelaića, kroničara Melodija hrvatskog Jadrana i Splitskog festivala. Trumbić se kao poslovnjak okušao još jednom, 1999. godine kada je u Splitu organizirao svoj festival, Karneval fest.

Na prijelazu s osamdesetih na devedesete dogodila mu se i pjesma “Život leti, kapetane”, njegova “Candle in the Wind”. Teo je tu napisao svome bratu, a postala je emotivna balada o tragično preminulom Draženu Petroviću.

Ima dvije kćeri. Starija Jelena je nastavnica likovnog odgoja, a mlađa Tea studentica Likovne akademije i glazbenica. Obje na svoj način prate stope svoga oca.

ŠKRIPAVA LADICA

O značaju Splita i njegova festivala zabavne glazbe govori i to da mu se često vraćamo u ovoj rubrici. Na njemu je u šezdeset godina izvedeno više od osamsto pjesama najznačajnijih domaćih autora u interpretaciji najjačih imena domaće zabavne muzike i najboljih domaćih vokalno-instrumentalnih sastava, a Teo Trumbić dijeli tu festivalsku ladicu sa svima njima. Ipak, njegovo ime nećete čuti tako često u ovom kontekstu.

Za to je djelomično odgovoran on sâm. Kako kaže Sanja, nikad nije bio od velikog eksponiranja. „Oduvijek je volio svoju slobodu, svoje gušte. A posrećilo mu se da je sve čime se u životu bavio silno volio, u svemu je uživao, onako kako se uživa u hobiju. Nije pristajao na kompromis pa iako radio i protiv sebe.“

Od svih velikih imena koja su prodefilirala ovom retrospektivom, nastavnik, grafički umjetnik, skladatelj i tekstopisac Teo Trumbić najviše nas podsjeća na svojega kolegu podoficira Tomu Bebića. Možda nije bio avangardan kao on, ali je svojim autentičnim potpisom uspio stvoriti opus koji, baš kao i Bebićev, slavi (malog) splitskog čovjeka.