05
sij
Vijesti

Mate Mišo Kovač u tri poglavlja

Retrospektiva mate mišo kovač

Mate Mišo Kovač / Foto: promo

share

RETROSPEKTIVA

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Mate Mišo Kovač – vječni Dalmatinac

Prvi put retrospektivu posvećujemo jednom interpretu, a ne autoru. Iako nam je autorstvo vrlo važan kriterij pri izboru subjekta za kojim ćemo se okrenuti, nekad nam je jedini izbor odustati od njega. Naravno, to možemo samo kad interpret pojede svog autora, preraste dodijeljeni mu kronotop i postane (nacionalni) mit.

Tri četvrtine života je na sceni, a privatnim i poslovnim nedaćama usprkos, još uvijek stoji na svojim nogama i govori u svoje ime. Desetljećima živi kao „neokrunjeni kralj“ i „zapovjednik estrade,“ „legendarni pjevač,“ „trajnožareća ikona,“ „rekorder diskografije“ i „kralj Dalmacije.“ Ne znamo koje je izraze sam upotrijebio govoreći o sebi, a kojima su ga drugi opisali, ali znamo da sve to može biti jedino Mate Mišo Kovač, rođen u Šibeniku 1941. godine. Životom je vezan za Split i Zagreb, a djelom za svako mjesto u kojem razumiju naš jezik.

Sve uobičajene epitete iz medijskih napisa ostavljam u ovom uvodu da ne bih o njemu, koji je zaista postao klišej, pisala mehanički i slijepo, nego kao o fenomenu koji danas otkrivam. Miljenko Jergović ga je jednom prilikom nazvao tvorcem „gotovo cjelokupne dalmatinske festivalske i turističke mitologije“. U tu mitološku sjenu davnih sam se dana zavukla i sama. Naime, kad god bih se vratila s ljetovanja, iz mjesta u kojem je njegova radnička obitelj nekoć imala svoj „ljetnikovac,“ govorila bih svojim prijateljima da sam bila u rodnom mjestu Miše Kovača.

Niti su moji roditelji slušali Mišu, niti sam ja znala čime je on točno zadužio to mjesto, pa ni da ta rečenica nije istinita, a nisu o njemu ništa više znali ni moji prijatelji u Slavoniji. Ipak, ta je rečenica imala nekakvu težinu sama po sebi. Mi smo u Našicama imali Doru Pejačević, Tribunj je imao Mišu Kovača.

U jednom svom eseju G. K. Chesterton govori o poetičnosti prezimena Smith. Poslužit ću se njegovim riječima da bih vam približila zašto mi se o Miši više sviđa govoriti kao o mitološkom biću, a ne čovjeku. U citatu prezime Smith mijenjam njegovom hrvatskom inačicom.

U slučaju Kovača ime je toliko poetično da je onima koji ga nose izrazito teško dokazati da su ga dostojni. Ime Kovač opisuje umijeće koje su čak i kraljevi poštovali te je sposobno sebi prisvojiti pola slave arma virumque o kojima pjevaju svi epovi. Duh kovačnice toliko je blizak duhu pjesme da se pomiješao s milijunima njih, i svaki je kovač milozvučan kovač. (Heretici, Verbum, Split, 2021: 31)

Ako u jednostavnom i učestalom čujete poeziju, u Miši Kovaču vidjet ćete pjesnika, premda nema autorski portfelj.

Da je predmet u kupaonici, Mišo bi bio četka za brijanje. Da je pločnik, bio bi prekriven Torcidinim muralima. Da je dan u tjednu, bio bi radna subota.

retrospektiva, mišo kovač, glazba.hr

Da je predmet u kupaonici… Mišo Kovač / Ilustracija: Hrvoje Dešić

STOPAMA INTERPRETATORA

Mišo je prepoznatljiv po svom oporom glasu, gustim crnim brkovima i gesti širenja ruku, koja daje znak publici da je sad njezin red da pjeva. Nema tu drugih specijalnih efekata, ni zvučnih, ni vizualnih. To je sve čime on kao izvođač raspolaže. Da bi nam bilo jasno zašto je to dovoljno, moramo krenuti od početka, od ulice u šibenskoj Varoši u kojoj je proveo djetinjstvo, baš kao i Arsen Dedić (r. 1938) i Vice Vukov (r. 1936). Da ih nije poznavao još kao dijete, možda se nikada ne bi ozbiljno bavio glazbom.

Velik je utjecaj na njega u tim mladim danima imao i zaboravljeni trubadur s otoka Prvića, Ljubo Lučev. Slušajući ga Mišo se zarazio ljubavlju prema pjevanju, interpretiranju tuđih pjesama. No za razliku od njega, od početka je bio poduzetan i gađao visoko. Njegova je samouvjerenost, kažu, oduvijek bila zarazna.

Pjevati pred publikom Mišo je počeo po završetku srednje industrijske škole, tijekom služenja vojnog roka u Beogradu. Kao dvadesetogodišnjak odnio je pobjedu na natjecanju „Prvi glas Šibenika“ i za nagradu dobio tri Elvisove singlice. Zatim seli u Zagreb gdje neko vrijeme životari. No već nakon prvog nastupa s pratećim bendom dobiva ugovor za snimanje ploče s Jugotonom. Snima prepjev pjesme “I Can’t Stop Loving You (Ne mogu prestati da te volim).” Ploča je bila uspješna, pa je nakon nje snimljeno još nekoliko prepjeva, uključujući slavni “San Francisco (Be Sure to Wear Flowers in Your Hair).” U tri godine objavljeno je 30-ak pjesama.

Godine 1969. pjesmom “Više se nećeš vratitipočinje dugogodišnja suradnja sa skladateljem i tekstopiscem Đorđom Novkovićem, a mladi Mišo Kovač postaje Jugotonova zlatna koka. 70-ih godina snima šest albuma: na prva tri se i dalje oslanja na zapadnjačke pop trendove, a na četvrtom, s klapom Šibenik, obrađuje dalmatinske narodne pjesme pa nastavlja u „splitsko-festivalskom“ smjeru, uz kratke izlete u srednjostrujaški jugoslavenski pop. U idućem desetljeću odustaje od festivala i snima nevjerojatnih 11 albuma od kojih je nekoliko prodano u platinastoj ili dijamantnoj tiraži.

Tih godina nastaju hitovi “Nikoga nisam volio tako,” “Dalmacija u mom oku,” “Jedan dan života,” “Ja nemam više razloga da živim,” “Ako me ostaviš,” “Svi pjevaju, ja ne čujem,” “Poljubi zemlju,” “Malo mi je jedan život s tobom”, a objavljena je i “Ostala si uvijek ista,” pjesma koju i sam naziva najboljom u svojoj karijeri.

Baš su te 80-e ključne za širenje mita o vječnom Dalmatincu; poštenom, iskrenom i radišnom obiteljskom čovjeku, koji vodi život bez skandala i pompe, a pjeva za ljubav jedne žene i svete zemlje po kojoj hodi. „Kada Mišo Kovač gostuje u nekom gradu, sve ostale manifestacije moraju da se otkazuju. Ulaznice po običaju planu za tren,“ piše Zorica Konić 1989. povodom Mišina koncerta u Beogradu. Igrao je po svojim pravilima i koristio sve blagodati države s dvadeset i dva milijuna stanovnika. Dok je svojim kolegama uglavnom smetao kao nedostižna veličina, narod ga je štovao kao živu ikonu i redovito obilazio, ne samo na koncertima, nego i kod kuće.

Novo desetljeće donijelo je raspad velikog tržišta i obiteljsku tragediju, koja pokreće lavinu nesretnih događaja: razvod, depresija, ovisnost i pokušaj samoubojstva. Svemu usprkos pod imenom Mate Mišo Kovač 90-ih objavljuje čak osam albuma. Na nekima su obrade, na nekima njegov doprinos katalogu nacionalističkih pjesama, a na ostalima skladbe koje svjedoče o unutarnjoj borbi čovjeka, koji je otpao od milosti. Iako je godinama najavljivao kraj karijere i punio stadione na račun „oproštajnog koncerta,“ od publike nikako da se oprosti.

U 21. stoljeću objavio je samo četiri studijska albuma, ali je u javnosti bio prisutniji no ikad. To je, još uvijek otvoreno, razdoblje obilježeno suradnjama s Arsenom Dedićem, kćerkom Ivanom, Klapom Rišpet i Sašom Antićem. Sve do nedavno Mišo je bio čovjek od malo suradnika i bez previše dueta. “Da te nema” s Doris Dragović jedan je od rijetkih, a dogodio se 1987. godine, kada su oboje bili iznimno popularni.

Što se tiče dugogodišnjih suradnika, još jednom ćemo spomenuti ime Đorđa Novkovića, čije je ime upisano na gotovo svim Mišinim zlatnim, platinastim i dijamantnim pločama. Drugo ime na popisu je ono Šibenčanina Dušana Šarca, arheologa dalmatinske pisme, koji stoji iza himni neodvojivih od mita. Valja spomenuti i skladatelja Stjepana Mihaljinca, koji je Porina za životno djelo primio kad i Kovač.

MIŠO U BROJEVIMA

Mišo o sebi uvijek govori u brojkama, a najvažnija među njima uvijek je 20 000 000. 60 godina karijere, 40-ak studijskih i kompilacijskih albuma, više od 100 izdanja, 20 000 000 prodanih nosača zvuka. To su brojke koje trebate znati.

Prva polovica 80-ih godina smatra se najuspješnijim razdobljem diskografije u povijesti Jugoslavije, a upravo je Mišo Kovač njezin apsolutni rekorder. Tajna njegovog diskografskog uspjeha ne krije se nužno i samo u hitovima i ogromnom tržištu. Naime, velika je odgovornosti i na radio postajama, koje ga nisu vrtjele; televiziji, koja ga nije pratila; te novinarima i kritičarima, koji o njemu nisu pisali. Jer ga nisu mogli čuti u redovnom programu omiljenih radio postaja, njegovi su obožavatelji morali kupovati ploče češće no obožavatelji drugih izvođača. Tumačenje možda jest banalno, ali pop-kultovi najčešće se rađaju iz banalnosti. Nedvojbeno je da kult raste kad ga establišment potkopava, a kad preraste sve postavljene prepreke i kada ga narod uzme pod svoje, on postaje mit.

Sam je rekao da na televiziji ne voli pjevati, jer ne želi ulaziti u domove ljudi koji ga ne vole: „Kad radim, radim koncert i gledaju me ljudi koji me vole, ne gnjavim ljude koji me ne vole.“ Činjenica je da je razgovor o popularnoj glazbi uvijek je i razgovor o interesnim skupinama i politici, a to su sfere kojih se Kovač godinama uspješno klonio. Sumnjiva smrt 16-godišnjeg sina Edija početkom 90-ih nepovratno je promijenila tu paradigmu. No spletom okolnosti Mišo ni danas nije čest gost radijskih postaja. Zašto ga se „čuva“ za posebne prilike? Je li to ponos, predrasuda ili nešto treće? Kako vrijeme odmiče, sve je manje važno.

Mediji ga ni na vrhuncu karijere nisu podupirali i pratili. Treći stup njegove karijere, uz vjernu publiku i vrhunske suradnike, bila je upravo neovisnost o estradnoj mašineriji i bježanje od elitizma svake vrste. Za njega popularnost nikad nije bila sinonim za veličinu i autoritet. Zato se, umjesto na nagrade, uvijek pozivao na broj prodanih ploča, ono što mu nitko nije mogao oduzeti.

Arsen Dedić, kojeg je kritika uvijek voljela više od Miše, o njemu je rekao: „Svatko od nas ima onoliko publike kolikima daje mogućnost identifikacije, poistovjećenja. On daje mnogima tu mogućnost.“ Možda je upravo slika čovjeka iz naroda, koji govori u svoje ime i sam vodi svoj narativ, važan dio te mogućnosti.

U posljednjem dijelu drugog poglavlja, po običaju, izdvajamo jedan kuriozitet. Naime, Mišo je 1972. glumio u filmu Marijana Arhanića Poslijepodne jednog fazana. Ne radi se o kultnom filmu, ali ipak nam je zanimljiv. U njemu Mile Rupčić, Rade Šerbedžija i Mišo Kovač glume članove benda, koji se iz čiste obijesti upletu u život mladog para i voajera koji ih prati. Film je to koji ne nudi previše svome gledatelju, osim ako je gledatelj student Filozofskog fakulteta u potrazi za opskurnim primjerima domaće audiovizualne umjetnosti, na kojima može oštriti svoje psihoanalitičko kritičko pero. Po meni je najveća vrijednost filma upravo to što u njemu glumi Mišo Kovač, čija prisutnost i karizma potpuno zasjenjuju mladog i već tada popularnog Rade Šerbedžiju.

ŠKRIPAVA LADICA

U ovoj smo retrospektivi već zavirili u nekoliko ladica: šibenski Varoš, šlageri i prepjevi, Splitski festival, klape, katalog revizionističko-domoljubnih pjesama, stadionski pop, Hajduk, Dalmacija digidigi di digidi. U posljednjem poglavlju zaustavila bih se na nešto širim ladicama, onima u kojima se nalaze interpreti svjetskoga glasa, koji se često spominju kad se govori o Miši. Prvi je njegov najveći pjevački uzor Elvis Presley, a drugi Tom Jones, s kojim su ga često uspoređivali.

Obojica su, baš kao i Mišo, interpreti bez autorskog portfelja. Da ne bi bilo zabune, Elvis Presley je potpisan kao koautor nekoliko svojih pjesama, ali o njemu gotovo nikad ne govorimo kao o autoru. On je neokrunjeni kralj rock’n’rolla, legendarni izvođač, strastveni pjevač i rođeni zabavljač, kojega su njegovi obožavatelji digli u nebesa i vratili nazad. Usporedba između Miše i Elvisa manje je nategnuta nego što vam se čini. Glavna je razlika u tome što Mišo, iako buntovnik, nikad nije bio rock zvijezda. Za Mišu je Elvis bio pojam, a njegove dojmove s Elvisovog koncerta u Madison Square Gardenu vrijedi poslušati:

U istom je intervjuu Mišo otkrio da je u životu bio na samo tri koncerta: dva Metikoševa, odnosno Collinsova, prije nego je i sam postao zvijezda i jedan Elvisov, kad mu je karijera već bila u usponu.

Uz velšku seks bombu, velikog Toma Jonesa veže ga nekad prepoznatljivi stil odijevanja: raskopčana košulja, zlatni lanac s križem i uske hlače, ali i skromni počeci u radničkoj obitelji. Pjesmu “Green, Green Grass of Home” pjevali su i Jones i Presley i Kovač. Ta je pjesma bila jednako popularna među prepjevima u anglofonom i jugoslavenskom svemiru. Prvi prepjev u Jugoslaviji napravio je Miki Jevremović samo dvije godine nakon što je objavljena.

Vokalno je Mišo daleko od Elvisa i Sir Toma, ali to ne mijenja ništa već rečeno o njemu. Njegov vokal ima snagu, ali nije baš za svakoga. Ipak, ima jednu veliku prednost, koja uvelike olakšava njegove nastupe uživo: pjevati ga mogu ama baš svi, pa i oni bez sluha. Ne mislim pritom da Mišo nema sluha, ali pjeva tako da to uopće nije relevantna kategorija. Stav kod njega nadjačava vještinu. Karijere nekoliko domaćih glazbenika bile bi nezamislive da Mišo nije probio tu barijeru za njih. Dražen Zečić jedan je od njegovih tekstopisaca, koji ne skriva da mu je Mišo dao priliku za karijeru.

Mišo posljednjih 30 godina nije stijena kakva je bio prvih 30 godina svoje karijere, ali čak i narušenog zdravlja, nedosljedan i zbunjen, sveden na svjedoka u aferi FIMI MEDIA, svojoj publici daje zalog potreban da se mit o vječnom Dalmatincu održi. O tome zorno svjedoči njegov dolazak na Poljud, na utakmicu reprezentacije u studenom prošle godine, netom nakon bolničkog liječenja. Njegova pojava još uvijek pojedince baca u delirij. (Naročito ako su navijači Hajduka.) Njegova publika još uvijek zna da je, kad Mišo raširi ruke, na njima red.


Pročitajte i prethodne Retrospektive:

Denis Katanec u tri poglavlja

Toma Bebić u tri poglavlja

Zrinko Tutić u tri poglavlja

Damir Urban u tri poglavlja

Alka Vuica u tri poglavlja

Moglo bi Vas zanimati