06
tra
2022
Retrospektiva

splitsko-brački duo

Retrospektiva: Valentino Bošković u tri poglavlja

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

share

U 13. retrospektivi, četvrtoj u nizu o glazbenicima koji stvaraju na dijalektu, prvi se put bavimo bendom.

Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.

Njega čine dvojica iskusnih glazbenika i jedna velika priča koja će svoj vrhunac doživjeti na Valentinovo 2046. godine. Dvojica su Branko Dragičević i Josip Radić, a priču pripovijeda prvi glas dalmatinske dijaspore na Marsu, Valentino Bošković. Premda je rođen na Braču oko 1630. godine, Valentino već stoljećima živi na Marsu. Tamo je došao još kao mladić u potrazi za iscjeliteljem Zarazumbom, u ‘raketomobilu’ izrađenom prema nacrtu iz knjige Ispovid Šanpjera Kozmonauta.

Iako je zvuk splitsko-bračkog dvojca na pariće obilježen nasljeđem Pink Floyda, Queena, Davida Bowieja i drugih prvaka osamdesetih, a narativ o astronautu Valentinu svojom apsurdnošću podsjeća na Adamsov kultni Vodič kroz Galaksiju za autostopere, riječ je o jednoj tradicionalnoj dalmatinskoj priči. Ona, hraneći se stoljećima praznovjerja i uljudbe, formalno, sadržajno i geografski jede stvarnost u kojoj nastaje. Iako je Valentino pronašao svoga Zarazumbu (v. ”Milde Sorte”), njegova pustolovina još nije završila.

Da je predmet u kupaonici, Valentino Bošković bio bi zubna proteza oliti dentijera. Da je pločnik, bio bi mliječna staza. Da se školovao, išao bi u Hogwarts i spavao u kući Gryffindor.

valentino bošković, brač

Da je predmet u kupaonici… / ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Morski biolog Branko Dragičević i autor te glazbenik Josip Radić svoja imena dijele s katoličkim svećenikom i starim kapetanom duge plovidbe (naime, ako guglate, vidjet ćete). Detalji su to s kojima vrlo lako možemo načeti slagalicu zvanu Valentino Bošković. Utjecaj odrastanja uz katoličku pobožnost je – uz motiv plovidbe, odnosno putovanja – jedan od najprepoznatljivijih elemenata Valentinotove odiseje. To putovanje započinje časnom sestrom Zanetom i odlaskom u crkvu. Lirski subjekt u pjesmi ”Asinhrono” kaže da misli kako nima ništa osim ovega sranja, ali ne uspijeva popuniti prazninu koju ostavlja napušteno vjerovanje. Ipak, nudi nam mogućnost da taj svemir, to magnetno polje premreženo čežnjama, ispunimo urođenom ljepotom ovega sranja.

Valentinovi se tvorci, da ne kažemo proroci, govoreći o svom projektu, često vraćaju na temu djetinjstva, ali i ekologije. Navodno su jednom, pod krinkom predavanja o važnosti razdvajanja otpada i problemu mikroplastike u moru, već odsvirali repertoar s Vidove gore 2046. Šteta što ga baš nitko nije čuo. ”Nima nima nima nima Vode” jedna je od pjesama u kojoj možemo iščitati eko-aktivistički trenutak, odnosno, upozorenje da smo upravo mi ovisni o prirodi, a ne ona o nama.

Osim odrastanja, nepobožnosti, svemirizama i zemljoljublja, najvažnije obilježje glazbe ovoga benda svakako je čakavski dijalekt kojim su pisani tekstovi pjesama, ali i objave na društvenim mrežama.

„Valentino je odmak od svega toga, nekakav paralelni svemir u kojem nemam četrdeset nego oko jedanaest godina i kojeg je potrebno dozirati jer previše izloženosti uzrokuje teška oštećenja misaonog aparata, a posebice dijela zaduženog za hrvatski jezik i osjećaj života u sadašnjosti“, kazao je Branko Dragičević.

Dijalekt je konačna i najjasnija spona između nepromjenjive prošlosti i nedostižne budućnosti. On svojim autorima daje slobodu kakva ne postoji unutar sverazumljive inačice hrvatskoga jezika. Iako je taj hibridni brački jezik jednostavniji od njega – ujedno i snažno vezan za svoj zemljopis – u opusu Valentina Boškovića on je prerastao u jezični krajolik beskrajnih mogućnosti.

On nije samo sredstvo, on je i tema. U ”Supra Cosmos Diacritica” opisuje se marsovska stvarnost u kojoj, bez dijakritika, nestaju Brač i njegova naselja: Pučišća, Ložišća i Bobovišća. Noćna je to mora svakog pravopisnog nacista, ali i onoga tko u jeziku vidi nešto više od aparata za proizvodnju govora.

Na upit Slobodne Dalmacije o tome koliko je razumijevanje hibridnoga bračkog važno za „korisničko iskustvo Valentinota“, muzičari odgovaraju: „Oli mi znamo? Tumačenja svih ovih pojmova nalaze se u Bračkim zbornicima, u tekstovima Vladimira Nazora, Andre Jutronića, don Andrije Ciccarellija i drugih.“

Svi su spomenuti ljudi pravi stručnjaci rođeni na otoku Braču. Ne morate provjeravati.

Na trećem albumu naći ćete i ”Prilog semantičkoj motivaciji toponima otoka Brača’‘, pjesmu koja se, iako je naslovljena kao diplomski rad s kroatistike, ipak pjeva. Opus Valentina Boškovića značajan je prilog raspravi o književno-umjetničkom potencijalu zavičajnoga govora i živi svjedok tome da je jezik baština, domovina i muzika. Baš kao i članovi obitelji, kad je daleko, nedostaje.

Nekoliko tisuća riječi nakon još uvijek nismo rekli što sve Valentino Bošković jest, pa je najbolje da se vratimo na početak. VSSR, prvi album Valentina Boškovića, objavljen je prvoga aprila 2014. godine. Radi se o konceptualnu albumu koji pripovijeda priču o jednom bijegu u svemir i povratku iz istoga. Urađen po principu ‘prvo ča ti padne na pamet’, puno prostora daje hrani (pijatima, koločima i sengvićima), motivima i sredstvima odlaska (luda vjerovanja i rakete) te ženskim članovima obitelji (mati i nona). VSSR više je mentalna priprema za put te prikaz procesa prilagodbe novom staništu, a manje samo putovanje.

O putešestvijama na Marsu više se može čuti na Marsovskoj Listini, nešto ozbiljnijem albumu iz 2016. godine, na kojem od Valentinota mladog džanera postaje Valentino polihistor, ali i pesimistični paranoik. Premda su teme malo crnje, muzički je krajolik puno veseliji, čak i nešto zaigraniji od VSSR-ovskog. Osim psihodeličnim rockom i elektro-popom na maslinov pogon, autori se igraju jekom, sintićima, akustičnom gitarom, zvukovima prirode i crkvenih proslava. Zvučna je to slika od tisuću neobičnih riječi i nekoliko psovki.

Puno pričamo o priči, ali nije suvišno napomenuti da su pjesme ovoga dvojca znalački složene, raznorodne, provjereno pjevne, plesne te privlačne uhu koje im jezika ne poznaje. Valentino Bošković zvuči kao ambiciozan glazbeni projekt, bez obzira na to što ga njegovi autori nisu tako zamislili.

Iako je rođen iz zezancije, koncept načet na prvom albumu nije se mijenjao. Ipak, teško je napraviti kronološki zapis Valentinovih doživljaja s Marsa. Možemo samo zaključiti da se na Braču događaju stvari puno bizarnije od onih u svemiru te da na marsovskom ritkom zraku Valentino nije previše sretan. On se želi vratiti na svoju plavu balotu, baš kao i svaki (stereotipni) član dalmatinske dijaspore u svijetu.

Velika Praska, objavljena prije nešto manje od dvije godine, njihov je najkomunikativniji album. Komunikativan u smislu da se, uz Valentinotovu, na njemu oživljuju i mnoge druge bračke priče. Tako ”Blojska Rapsodija”, pjesma koja otvara Veliku Prasku, ako je vjerovati anonimnom Bračaninu s Reddita, govori o eremitoriju Blaca. Radi se o starome pustinjačkom prebivalištu koje su u šesnaestom stoljeću utemeljili poljički svećenici glagoljaši u bijegu od osmanskih osvajača. Osamljeni kompleks čine samostan, crkva, stambene i gospodarske zgrade te zvjezdarnica i biblioteka. U samostanu se čuva drugi najveći teleskop u Europi. Bit će da je to kanoćol iz pjesme.

Svećenik, matematičar i astronom don Nikola Miličević, koji je preminuo 1963. godine, bio je posljednji gvardijan “Pustinje”. Njegova je obitelj dugo brinula o tom mjestu, a koliko je bila značajna svjedoče i imena dva asteroida otkrivena u višnjanskoj zvjezdarnici: Miličević (10241) i Brač (10645). Ime potonjeg asteroida nosi i jedna od pjesama s Marsovske Listine.

Blojska Rapsodija” svraća nam pažnju na relativni karakter svećeničkog morala, a “Pippanonna” nastavlja gdje rapsodija (i nekoliko klasičnih sapunica) staje. Pjesma “Amorella” nosi ime slavnog ro-ro putničkog broda proizvedenog u Brodosplitu, a koji od kraja osamdesetih plovi pod finskom zastavom. Taj je brod svojevremeno bio ponos grada Splita. Lordan Zafranović, još jedan otočanin, rođen na Šolti, snimio je 1989. godine dokumentarac Amorella – Put u budućnost.

Obećana i iznevjerena budućnost glavni je motiv istoimene pjesme koja završava na ciničnu notu, stihovima Imamo pinezi – prodat ćemo očevo.

Šukadar Bukadar dio je izraza kojim se u srednjem vijeku tjeralo kugu iz Povlja. U režiji Dragičevića i Radića taj poklič postaje pozivnica na koncert i naslov pro-natalitetne himne u kojoj mjesto crne pošasti zauzima loš odgoj. ”Milde Sorte” je pak marka austrijskih cigareta i naziv kultnog kvarnerskog disko-kluba, dok je sama pjesma tog naziva svojevrsna oda splitskim tvorničkim brendovima. Svaku natruhu futurizma kod Valentina Boškovića halapljivo guta čežnja za pejzažima prošloga vremena i pomračenim idilama dalekog djetinjstva.

Nešto drugačiji trag ostavljaju pjesme o ženama, da ne kažemo ljubavne. Slično je i s pjesmama ”Brian May” i ”Adio, Trafikonte”. Prva je posvećena imenovanom doktoru astrofizike i gitaristu Queena (ista osoba), a druga legendarnom feralovcu Predragu Luciću, koji je posljednjih desetak godina svoga života u riječkom Novom listu objavljivao kolumnu pod nazivom Trafika.

Za precizno tumačenje svake pjesme i iščitavanje svih Valentinotovih aluzija trebam rječnik stranih i izgubljenih riječi, Bibliju, vodič za autostopere, kabanicu, DeLorean, ručnik i kartu Brača iz šesnaestog stoljeća. Na svaki podatak koji mogu provjeriti i objasniti dolazi po jedna ludost koju ćete si morati objasniti sami, ako vam to uopće bude važno.

Na kraju krajeva, opus Valentina Boškovića vrhunac je umjetničke satire našega vremena pa nije naodmet intelektualizirati raspravu o njemu (v. Šajeta u 3+1 poglavlja). Nadam se da će neka velika glava jednoga dana složiti Prilog semantičkoj motivaciji ovega benda.

VALENTINO BOŠKOVIĆ U BROJEVIMA

Po prvi put u retrospektivi imamo autora koji ne postoji, a voli brojeve više od Miše Kovača. Valentino Bošković prvi je brački astronaut. Rođen je u sedamnaestom stoljeću, a živi i danas. Kako? „Oli mi znamo?“ Godine 2013. ukazao se Branku Dragičeviću i Josipu Radiću, koji su zatim postali njegovi službeni biografi. Priču o njemu rastegli su na 27 pjesama i tri samoizdata LP izdanja (VSSR, Marsovska Listina i Velika Praska) objavljena između travnja 2014. i listopada 2020. EP MARS, MARS, MARS na kojem se nalazi alternativni miks ”Adeyate” i a capella verzija pjesme ”Supra Cosmos Diacritica” objavljen je za makedonsku izdavačku kuću Balkan Veliki.

Prva dva albuma su, uz pjesmu ”Milde Sorte”, objavljena i kao dvostruka ploča Vodič kroz galaksiju za redikule u izdanju Mudrog brka. Uz to izdanje dobivala se i karta za koncert pod imenom Vozi Son Se Roketon 1646 – 2046. Kažem „dobivala“ jer teško da ga se još može naći na internetskim policama. Posebno izdanje doživjela je i Velika Praska. Unutarnji omot njezina vinilna izdanja zapravo je album sa samoljepljivim sličicama ispunjen likovima i motivima iz Valentinotove pjesmarice: od don Sandrota, preko Seana Conneryja, pa do Briana Maya. Za realizaciju te ideje i opremu albuma zaslužni su Kazinoti&Komenda.

Važan dio mita o Valentinu Boškoviću čini najava njegova povratka o četiristotoj obljetnici lansiranja prema Marsu sa svemirske postaje na bračkoj Vidovoj gori, najvišem vrhu jadranskih otoka na 778 metara nadmorske visine. Bit će to 2046. godine na Valentinov (i moj) imendan, u četvrtak, malo iza 21 sat i 35 minuta.

ŠKRIPAVA LADICA

U ovotjednoj škripavoj ladici najprije ćemo popisati sve bendove u kojima sviraju/pjevaju Branko Dragičević i Josip Radić. Zatim ćemo navesti sve njihove suradnike, odnosno izvođače i bendove s kojima su snimili pokoji singl, a tek na kraju ćemo izlistati više puta spominjane uzore na koje se Valentino Bošković muzički naslanja.

Matični bend Branka Dragičevića je Kundyak Mezhie. Fog Frog Dog, Summy & Bummy te Valentino Bošković zapravo su njegovi sporedni projekti orijentirani primarno na studijske eksperimente, a ne svirku uživo, kao što je to slučaj s prvim bendom. Projekti su to bliski poetici Valentina Boškovića.

Glavni projekt Josipa Radića je Kensington Lima. Osim toga, Radić svira u Beatles Revival Bandu, pop sastavima Buđenje i Pavel, a povremeno piše pjesme i za druge izvođače. Njegovi projekti gotovo da nemaju dodirnih točaka s Valentinom Boškovićem. To me navodi na zaključak da idejnu snagu benda na leđima nosi morski biolog, a ne sesijski glazbenik u kompliciranim cipelama.

seinfeld, george costanza, valentino bošković

George kao morski biolog

Ipak, nema sumnje da su oba člana podjednako nezamjenjiva u stvaralačkom procesu.

Među njihovim suradnicima najistaknutiji su TBF-ovci. S njima su napisali i otpjevali ”Adio, Trafikonte”, a s Lukom Barbićem (TBF, Banana zvuk) napravili remiks pjesme ”Leteći Pijati i Jorcot (i Sandra)”. Asteroidnu ”10645 Brač” složili su s nemanjom i Pridjevima.

Najnovija suradnja dogodila se s jedinim reperom s otoka Hvara:

Tko je Jebby Motter – i postoji li – ne znamo.

No, znamo da se pri spominjanju Valentina Boškovića novinari uvijek dotaknu nekoga iz sljedećeg niza: David Bowie, Daft Punk, Syd Barrett, Novi fosili. Naime, baš su to imena koja i Dragičević&Radić ističu kao svoje glazbene uzore. Štoviše, mogli bismo na taj popis dodati svakoga tko se ikad okrznuo o temu svemira.

Teško je reći da u hrvatskoj glazbi postoji nešto slično Valentinu Boškoviću, ali mogli bismo spomenuti Svemirka. Narativ o njegovoj svemirskoj pustolovini nikad nije zaživio u popularnoj kulturi, ali svojstvena mu nostalgična glazba itekako jest. Svemirkov, pak, najjači adut bili su nastupi uživo i prodavanje romantične magle, a to nisu karte kojima igra Valentino Bošković. Naprosto je riječ o složenijem i autorski zrelijem projektu.

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Foto: Nikola Radovani

***

Triptihom VSSRMarsovska ListinaVelika Praska Dragičević&Radić učinili su za hrvatsku glazbu ono što je veliki Abbas Kiarostami učinio za iranski film: stoljeća narodne mudrosti pretočili su u bezočnu laž, samo da bi njome proizveli istinu, odnosno, paralelnu stvarnost u kojoj, iščekujući koncert na Vidovoj gori, svi igramo ulogu. Možda je i letjelica s Jaruna potekla iz priče u kojoj se s Brača leti u svemir. Tko to može znati? Na tim se gustim radarima ionako stalno nešto pali i gasi.

Spomenuti triptih spomenik je radarima (loše) praćene budućnosti, ali i fantastične nemapirane prošlosti. Vjerujem da se mogao snimiti i nekoliko stotina godina ranije. Naime, da su Paskoje Debelja i Nikola Zet imali Fendera i nacrt za ‘raketomobil’, možda bi prvi hrvatski putopis, Ribanje i ribarsko prigovaranje, umjesto o trodnevnom izletu s Hvara na Brač, govorio o tri stoljeća na Marsu (i povremenim izletima na Brač).

Svrha Hektorovićeva jedinstvenog putopisa bila je prikaz zavičaja, njegove ljepote i utjecaja koji priroda ima na čovjeka te opis suživota i susreta s ljudima drugačijima od nas, a s kojima dijelimo sve čari i zamke tog prostora. Stoljećima kasnije, na Brač se vratila ista poruka, a ja, riskirajući da ispadnem redikul, odbijam vjerovati da je sve to tek onako, slučajno.

Pakiram kožne hlače, komad kruha, ogromni reljef junaka po osobnom izboru i idem na Brač.

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

valentino boskovic, brač, josip radić, Branko Dragičević

Valentino Bošković / Nikola Radovani

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati