Jedinstveni skladatelj, dirigent, glazbenik, pedagog i sportaš

Alenka Bobinsky

Matz

Ove se godine obilježava 125. obljetnica rođenja Rudolfa Matza (19. rujna 1901. – 22. ožujka 1988.). Bio je skladatelj, komorni glazbenik, dirigent, pedagog, organizator, autor međunarodno priznate metode podučavanja violončela, ali i začetnik profesionalne muzikoterapije u Jugoslaviji.

Rudolf Matz, 1926.

Glazbeni je život Matz započeo sa željom da postane violončelist, no stjecajem okolnosti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je samo kompoziciju (u klasi Blagoja Berse), dok je violončelo učio kod Umberta Fabbrija i Jure Tkalčića te kasnije kod Václava Humla.

Glazbeni je život Matz započeo sa željom da postane violončelist, no stjecajem okolnosti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je samo kompoziciju

Kako u svojem opsežnom tekstu navodi američki violončelist Jonathan Simmons, dva su razloga zbog kojih Matz nije postao čelist: prvi je razlog kasni početak – svirati je počeo tek u tinejdžerskim godinama. Drugi je razlog bio tadašnji profesor violončela na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Umberto Fabbri, kojeg je Matz smatrao ispodprosječnim. Bio je, međutim, impresioniran tehnikom, muzikalnošću i napretkom studenata violine u klasi Václava Humla pa je odlučio studirati violončelo kod violinista.

Rudolf Matz

Upravo je ta odluka, smatra Simmons, bila začetak Matzovih ideja o tehnici sviranja gudačkih instrumenata. Huml je u Pragu studirao kod glasovitoga violinskog pedagoga Otakara Ševčíka, čije je ideje prenio svojim hrvatskim studentima. Ševčíkov suvremenik, violončelist Pablo Casals, na hrvatsku je gudačku scenu utjecao putem Antonija Janigra, koji je naslijedio Fabbrija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i koji je Matza upoznao s Casalsovim metodama.

Jedno od svojih najvažnijih pedagoških djela, Prve godine violončela (objavljeno u 32 sveska između 1947. i 1962.), Matz je napisao upravo u suradnji s Humlom i Janigrom; u njemu se studenti kroz tehničke vježbe i različite skladbe upoznaju s glazbenim stilovima od baroka do dodekafonije.

Jedno od svojih najvažnijih pedagoških djela Matz je napisao u suradnji s Humlom i Janigrom

Prve godine violončela objavljene su u Sjedinjenim državama i u Kanadi te se do danas smatraju jednim od najboljih čelističkih udžbenika 20. stoljeća.

Rudolf Matz podučava na komornoglazbenom kružoku u Bayreuthu, 1963. / Foto © MGZ

Obrise svoje karijere Matz je naznačio još u mladosti, kad je osnovao Glazbeno društvo intelektualaca, koje je djelovalo od 1919. do 1936. godine. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova i kasnije osnovao je ili vodio Zagrebački komorni zbor (1937.–1941.), Zagrebački omladinski komorni orkestar (1957.–1961.), Međunarodni omladinski komorni orkestar (Bayreuth, 1962.–1965.) te zbor Zagrebački liječnici pjevači (1971.). Bio je dirigent Hrvatskog pjevačkog saveza (1924.–1941.) i Društvenog orkestra HGZ-a (1935.–1937.), a kao violončelist bio je član Zagrebačkog trija (1929.–1931.) te utemeljitelj gudačkog kvarteta koji je od 1932. do 1948. nastupao pod različitim imenima.

Margita i Rudolf Matz s Milkom i Verom Kelemen i Vojkom Kišom na Bijeniku oko 1960. Foto: MGZ

Djelovao je i kao glazbeni kritičar, pokrenuo je više muzičkih glasila, a utemeljio je i Udruženje muzičkih pedagoga Hrvatske. Bio je član ocjenjivačkih sudova na uglednim međunarodnim glazbenim natjecanjima kao što su Natjecanje Čajkovski u Moskvi i Natjecanje Gaspar Cassadò u Firenci. Za svoje je djelovanje dobio više odlikovanja i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Ivan Filipović (1971.) i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1981.).

Tijekom aktivnog i bogatog života Rudolf Matz nikad nije zanemario stvaralački rad: napisao je više od 500 djela s područja orkestralne, komorne, klavirske i vokalne glazbe. U mladosti je putovao proučavajući folklornu glazbu, a rezultati tih istraživanja odrazili su se prvo u njegovim vokalnim, a kasnije i u instrumentalnim skladbama. Uz folklorne, brojna njegova djela sadrže i impresionističke utjecaje, a u posljednjem se stvaralačkom razdoblju služio i skladateljskim tehnikama 20. stoljeća.

Supružnici Matz oporučno su HDS-u ostavili u naslijeđe Matzove tantijeme, uz obvezu da se sredstva koriste za pomoć hrvatskim skladateljima, što HDS provodi podržavajući svake godine mlade skladatelje stipendijama Fonda Matz // Veliki salon u domu Margite i Rudolfa Matza, foto: Goran Vranić, 2009. MGZ

Kao skladatelj Matz se afirmirao peterostavačnom zborskom suitom Faun (1922.) na stihove Vladimira Nazora, koju objedinjuje poetska ideja šume, a čijoj izražajnosti pridonosi instrumentalno tretiranje zborskih dionica. Od vokalnih djela treba spomenuti i antologijske, arhaično intonirane Tri pjesme iz dubrovačke renesanse za mješoviti zbor, također iz 1922. godine, te folklorom nadahnute cikluse za glas i klavir: Djevojačke pjesme (za sopran), Pričalice (za alt), Momačke pjesme (za tenor) i Momačke pjesme (za bas), napisane između 1932. i 1934. godine.

Među Matzovim komornim ostvarenjima ističe se Četvrti gudački kvartet u a-molu (1944.). Za razliku od prvih triju kvarteta, on se ne oslanja na folklorne motive nego na originalnu građu koju je skladatelj obogatio gustim slogom i različitim tehničkim postupcima. Zanimljiv je i Kvartet za četiri violončela u d-molu (1950.), u kojem se prvo violončelo kreće u visokom registru ostvarujući dojam violine.

Svojem je instrumentu Matz posvetio i dvije sonate, kao i legendarne i rado izvođene Elegiju i humoresku (1938.), čija se dva oprečna stavka temelje na međimurskim narodnim napjevima.

Od komorne glazbe treba spomenuti i Baladu i Rondo in modo rustico za klavirski trio, koje je Matz napisao 1956. za boravka u Americi, kao i dva djela koja izričajem odskaču od spomenute glazbe: Pet stavaka za puhački kvintet (1971.), u kojima se poslužio serijalnom skladateljskom tehnikom te 11 capriccia u dodekafonskom stilu za violončelo solo (1964.).

Među brojnim Matzovim kompozicijama ističu se još i Passacaglia za violinu i gudački orkestar (1943.), Suita za ansambl violončela (1950.) i Barokni koncert za tri violončela i čembalo (1953.).

Matzov se međunarodni ugled temelji na njegovim pedagoškim radovima, koji su se – usprkos tome što su ih desetljećima hvalili prominentni izvođači i učitelji – teško probijali izvan jugoslavenskih granica pa su tek relativno nedavno doživjeli inozemna izdanja.

Portret Rudolfa Matza ne bi bio potpun bez spominjanja njegove sportske karijere: u mladosti se bavio atletikom i kao sjajan sprinter rušio jugoslavenske rekorde na 100, 200 i 400 metara, no morao se povući zbog ozljede. Bavljenje sportom rezultiralo je kasnijom suradnjom s koreografkinjom i učiteljicom euritmije Anom Maletić, kao i s brojnim liječnicima, anatomima i fiziolozima uz koje je – prema vlastitim riječima – usavršio koncept čelističke pedagogije, temeljeći ga na anatomski i fiziološki korektnoj, prirodnoj upotrebi tijela i njegove muskulature.

Rudolf Matz, izvanredni HAŠK-ov sprinter, prvi prvak Jugoslavije, 1920. godine na 100 m. Rekord na 100 m od 11,00 s postignut 1921. bio je oboren tek 1932. / Foto HAAK Mladost

Matzova supruga Margita, rođena u Slovačkoj kao Margita Neustadt, bila je pijanistica, čembalistica i profesorica, među čijim su učenicima bili Svetislav Stančić i Ivana Lang. Budući da je bila Židovka, tijekom Drugoga svjetskog rata život joj je bio ugrožen te je Rudolf zbog nje više puta riskirao vlastitu sigurnost. Kako navodi Matzova biografkinja Margery Enix, kad je život u gradu zbog čestih kontrola ustaša i SS-ovaca postao preopasan, povukli su se u Matzov mali ljetnikovac.

Danas je adresa nekadašnjeg doma Rudolfa i Margarite Matz, u Mesničkoj 15, prva stanica Glazbene šetnje Gornjim gradom Nade Bezić

U stan Matzovih u zagrebačkoj Mesničkoj ulici poslije rata su rado navraćali studenti, prijatelji i glazbenici; jedan od njihovih čestih gostiju bio je Mstislav Rostropovič. Posjedovali su važnu zbirku glazbenih djela i vrijednih instrumenata, a ostavštinu su poklonili Muzeju Grada Zagreba, koji ju je pretvorio u memorijalnu zbirku.