Glazbena žila kucavica u Osijeku
Slamanje: kulturna oaza s estetikom i sentimentom dnevne sobe
Što se događa u Firingerovoj ulici u Osijeku?
Osim Državnog arhiva, u ovoj se ulici u osječkoj Tvrđi nalazi i svojevrsni glazbeni arhiv koji u svojoj povijesti čuva audio-vizualne trenutke umjetnosti i improvizacije na gitari koje kao kulminaciju svake svirke donose sonični smiraj. Dobrodošli su (i kroz prostor prošli su) mnogi poznati i manje poznati bendovi i glazbenici, a svira se sve što uhu spremnom slušati može biti ili postati drago. Uz glazbeni dio, u ovome prostoru održavaju se i razne izložbe, od fotografskih i slikarskih do svih drugih oblika vizualne umjetnosti. Neki posjetitelji dođu zbog spomenutih izložbi, a ostanu zbog svirke, a oni koji dođu zbog svirke rado razgledaju i izložbu. Oni treći, koji dijele ljubav i za glazbeni i za likovni dio vjerojatno ne znaju gdje će prije; u prostor u kojemu je predstavljena izložba ili pak u prostor do gdje na stageu žari i pali bend koji će prije ili kasnije uvući većinski dio prisutnih unutra. Gorko-slatka „borba“ dvaju izbora, a nijednog pogrešnog.
Slamanje / Tomislav Šilovinac
Ovdje je umjetnost sveprisutna i otvorena za oči i uši svih onih koji žele doći podržati, pogledati i poslušati što se to ovdje događa. Tema današnje priče je Slamanje – udruga za promicanje nezavisne glazbene i vizualne umjetnosti u Osijeku, a koja se nalazi na adresi Kamila Firingera 3. I ne, nije doslovni arhiv, ali je nešto poput neizrečenog obećanja da će se u ovom Osječanima dragom prostoru nastaviti čuvati glazbeni i likovni trag alternativne scene.
Glazbeno-vizualna oaza
Malo tko bi rekao da se sve spomenuto događa u prostoru u kojemu nerijetko možemo naletjeti na slamu; katkad uobličenu u slamnate skulpture, a katkad u horizontali na podu kad poput dekoracije uz obuću posjetitelja stvara karakterističan detalj na koji su redoviti posjetitelji Slamanja već navikli. Razlog tome je što u ovome prostoru djeluje čak pet udruga: Slama (otuda i slama na podu), reArt, Shine, Partwish te udruga Slamanje o kojoj upravo pišem, a koja i sama piše svoje priče već pet godina.
Prostor Slamanja / Damir Janković
U jednom od svojih izvještaja sa Slamanja napisala sam kako se ovdje ne mlati prazna slama, već bubnjevi. Kako palicama započeti svirku svakako trebamo pitati bubnjara, a kako je započela cijela priča zvana Slamanje pitala sam Šimuna Padovana – jednog od organizatora koji je, baš slučajno, bubnjar benda čuvarkuća. O tome ću reći nešto više u nastavku priče o čijim su mi početcima, uz Šimuna, pričali i Hrvoje Dešić, Marko Pernarčić i Robert Sorić, svaki od njih zaslužan za organizaciju i održavanje ovog prostora koji na Slamanju postaje prava mala glazbeno-vizualna oaza.
„Slamanje je inspirirano jako kul mjestima na kojima smo svirali Markan, Hrca i ja (u sklopu svog tadašnjeg benda Harvo Jay, op. a). Ja uvijek dajem taj primjer – Kvaka 22 i Crna Kuća 13 u Beogradu te Randevu u Osijeku. Shoutout mjestima koja su inspirirala Slamanje!“ priču započinje Šimun. Motivirani spomenutim mjestima koja su obilazili i gdje su svirali, a koja su imala taj ugođaj dnevne sobe i manji prostor ispunjen toplom, prijateljskom atmosferom, dečki su odlučili pokrenuti nešto slično tome u Osijeku. Napominju kako to ne bi bilo moguće da nije bilo Nikole Fallera i udruge Slama koji su im ponudili prostor u kojemu su i dan danas. Do tad je njihov bend imao probe kod Šimuna, a izuzev toga nisu imali tendenciju za organiziranje gostujućih koncerata niti su razmišljali tko bi mogao imati koncerte tamo. No Nikola Faller predložio je da zauzvrat mjestu za probe dečki u prostoru naprave neki kulturni program, i tako je započelo Slamanje – kao suradnja između benda Harvo Jay i Udruge Slama. A tako su krenuli i prvi koncerti u prostoru.
Slamanje / privatna arhiva
Prvo ikad Slamanje održano je 2018. godine. Bilo je bazirano na prijateljima, okupilo je pedesetak ljudi, a svirali su Harvo Jay kao organizatori koji su probili led te Clouie (Tomislav Đudarić), poznatiji kao Đutko koji danas djeluje sa svojim bendom Plodovi Zemlje. Prva izložba bila je ona za sam događaj „odgovornog“ Nikole Fallera, akademskog kipara, slikara i člana Udruge Slama, a tema je bila žena te raznim stvarnim i fiktivnim ženskim likovima inspirirani portreti. Slamnati je prostor bio organiziran u obliku estetike dnevne sobe; kauči su bili postavljeni nedaleko stagea, a slobodne za sjedenje bile su i bale. Hrvoje se prisjeća kako je to bilo vjerojatno jedino sjedeće Slamanje, ali prostor i dan danas održava spomenutu estetiku dnevne sobe. Čak i dok se u njemu pleše i divlja. Ili pogotovo tad.
Slom od dobrog razgovora
A kako je nastalo ime? Tko se sláma, što se sláma, otkud uopće slȁma? Dopustila sam si pretpostaviti kako je ime poteklo od imena udruge Slama koja je inicijalno i ponudila prostor za Slamanje, kao i mogući pun s engleskom riječi slam (tresnuti, zalupiti) koji osim toga također označava i neku vrstu pozitivnog pridjeva, a Slamanje i jest slamming experience. Marko mi objašnjava kako naziv događaja ima riječ „Slamanje“ razdvojenu u dva reda (slama iznad – nje ispod), a budući da je tematika prve izložbe bila žena, podudaralo se sa ženskom zamjenicom ‘nje’ pa je sve bilo povezano. Pitala sam ih i je li riječ slamming smisleno povezati s tim zbog činjenice da se na svirkama trese glavom, lupa nogama o pod i sve te stvari koje ekipa ponesena glazbom radi, što je također na svoj način točno.
Hrvoje: Ma da, znaš ono, slomit’ se od cuge, od koncerata.
Marko: I od dobrih razgovora.
Šimun i Hrvoje nekada su svirali pod imenom Harvo Jay, a danas sviraju u bendu čuvarkuća s Tinom Ringsmuthom i Igorom Dešićem. Na pitanje koliko su svirke lokalnih bendova zastupljene u Osijeku i kakve su mogućnosti mladih glazbenika u potencijalnom usponu mišljenja su podijeljena, ali zaključak je kako su svi bendovi na neki način u istoj poziciji s obzirom da je fokus usmjeren na glavni grad Zagreb i tamošnju scenu, a u Osijeku, kažu, ne postoji niti „pravi“ glazbeni studio. Unatoč tome, dečki su se složili kako niti jedan osječki bend koji se trudio uspjeti nije ostao zakinut samo zato što nije u Zagrebu jer je sve ipak povezano i svirke se mogu organizirati ako se zaista bori za glazbu. Prisjećaju se svojih svirki i nastupa na Bankini, kada su mnogi ondašnji bendovi zaključili kako im nedostaje prostora za takve svirke i same probe općenito. Infrastruktura grada Osijeka nije velika, no postoje alternativni klub Exit i Barcelona Pub, te klubovi Epic i Oxygene koji svaki na svoj način provode alternativu kroz svoje zvučnike i uši posjetitelja koje su voljne slušati.
Slamanje / privatna arhiva
„Teško je sad reći kakva je naša scena, nema više prostora koji organiziraju svirke osim onih koje smo nabrojali, ima bendova koji su aktivni i koji sviraju uglavnom za svoju dušu, dobro je da imaju gdje svirati – evo to je scena. Nema toliko interesa niti ljudi koji gore za svirkom, da ima vjerojatno bi to drugačije izgledalo, ovako ne znam jel ikome to teško pada…“, kaže Marko.
„Ili mi samo ne znamo“, nadovezuje se Šimun, s nešto više nade u glasu – „Nije da se baš ništa ne događa s obzirom da samo u ovom prostoru svira šest bendova, od kojih su neki u povojima, neki nisu, neki manje neki više. U Atomcu (prostor za probe u Osijeku, op .a) svira deset ili čak četrnaest bendova sveukupno, što kad gledaš nije malo. Nije problem u bendovima već u infrastrukturi koju grad nudi“.
Slamanje / Ana Tadić
Kako preodgojiti publiku?
Dobre vijesti za sve ljubitelje koncerata i klupskih svirki; u Exitu su se zadnje vrijeme polako počele ponovno organizirati live svirke, krajem prošle godine održan je humanitarni božićni koncert, a ponovno se otvorio i klub Oxygene. „Oxygene se otvorio i kreću s tim, imaju neki konstantni program što se tiče jazza koji je utorkom i vikende kojima su partyji. Aktivna mjesta može se nabrojati na prste jedne ruke, a prije par godina nije se ni to moglo, tako da je sad neka sitna uzlazna putanja“, kaže Šimun. Nastavlja kako grad Osijek čini oko 20 tisuća studenata, što je možda jedna petina stanovništva, a to čini ogromni bazen moguće publike, samo je pitanje odakle dolazi ta publika i kako ju „preodgojiti“ da dolazi na koncerte. Marko dodaje kako, kad pričamo o Slamanju, ne možemo pričati samo o glazbenoj sceni jer tu radimo i likovni program, a upravo taj segment privuče dobar dio ljudi na izložbu: „Ne znam procijeniti koliko njih zapravo ostane na koncertima, ali likovna scena gori“.
View this post on Instagram
O planu za budućnost udruge Slamanje dečki kažu kako bi bilo odlično da sve to ode do neke veće razine, da jednog dana udruga možda ima svoj mini nezavisni kulturni centar i radi sve od koncerata do radionica, od burger festivala do snimanja bendova. Želja im je da Slamanje postane uhodan, ekonomski održiv ekosustav u kojemu bi se organiziralo apsolutno sve povezano s nezavisnom umjetnosti. Uzevši u obzir kako su se u zadnjih nekoliko mjeseci u prostoru organizirale i mnoge promocije knjiga i autora, na dobrom su i sigurnom putu ka proširenju programa i svojevrsnom rastu; vlastitome, a i onome potencijalne publike. Na Slamanju se može primijetiti kako postoji već učestala publika i ljudi koji su jednostavno uvijek prisutni, bilo kao publika ili na stageu kao dio programa. Iako su na neki način svi dio programa koji, kao takav, bez vjerne publike ne bi bio to što jest.
Šimun: Postoji neka ustaljena publika, ali najdraže mi je vidjeti da dolaze ljudi s kojima mi nemamo nikakve veze niti se znamo, ljudi koji su vidjeli najavu za događaj i samo dođu, mislim da je to super.
Robert: S dosta vas se družim i izvan Slamanja, ali određene ljude najviše viđam na Slamanju pa ih bude super sresti i pričati s njima. A super je vidjeti i izložbe, pogotovo ove godine, čini mi se da su izložbe ove godine podignute na jednu veću razinu, što po kvaliteti radova, što po produkciji. Svaka izložba mi je na neki način bila specifično zanimljiva. I onda gledaš koncerte u tako malo intimnijem prostoru koji smo sami uređivali, razmišljaš kako ćeš srediti „sobu“ da što bolje paše bendu…
Hrvoje: I kad tijekom večeri sretneš nekoga koga znaš i kažeš mu „jebote, tko su svi ovi ljudi!? Zaš’ su oni došli?“
*smijeh*
Slamanje / Bruno Očevčić
„U gradu ove veličine, ako si odavde i izađeš van moguće je da ćeš u izlasku naletjeti na nekoga poznatog, sresti nekog bivšeg ili nekog koga ne voliš ovo ono, a na Slamanje dođeš i znaš da se možeš malo više opustiti. Ljudi ovdje se prije svega vole družit’ i to je takva atmosfera za takve ljude. Mjesto gdje se možeš malo više opustiti, a nećeš završiti na nekim portalima, neće te nitko slikat’ za Osijek031, znaš ono, ima taj malo slobodniji štih,“ objašnjava Marko, i svi se jednoglasno slažu. Ljudi su ovdje dobrodošli, osjećat će se dobrodošlo i prihvaćeno, pogotovo ako vole nezavisnu glazbu i izložbe gdje će sigurno pronaći nešto za sebe. Puno se ljudi koji dolaze prvi put iznenadi kad vide kako izgleda prostor, kaže Hrvoje, iznenade se zato što je sve jako specifično, ne samo na području Osijeka nego i u radijusu od možda tisuću kilometara. Čak i dok nije organizirana neka izložba, u svim prostorijama uvijek ima puno slika, na svakom uglu izvire umjetnost i dolazak je ovdje svojevrsni doživljaj koji je inspirirajuć i poseban. Svatko može imati osjećaj kao da dolazi u kakvu dnevnu sobu, a ta soba obuhvaća cijeli prostor; sa svoje dvije glavne prostorije od kojih je jedna za izložbe, a druga za svirke.
Bendovi koji dođu svirati na Slamanju mogu biti gotovo pa sigurni kako će ih publika prihvatiti, a od dečkiju iz organizacije, kao i od svih koji pomažu u ostvarenju spomenute priče i atmosfere, definitivno će dobiti iskren feedback, a druženje će se nerijetko nastaviti i poslije koncerta. Afteri su zasebne priče, ispunjene spontanim drum circleovima, anegdotama i upoznavanjem ljudi s kojima smo do maločas plesali i headbangali, a sad se zbližavamo pijući čaj i odmarajući glasnice.
Slamanje / privatna arhiva
Problema ima
Afteri nakon koncerata najčešće su oni elektroničkog tipa, gdje na scenu stupa Problem, na Slamanju već i resident DJ pravog imena Robert Sorić koji je i dio same organizacije. Njegovi setovi ispunjeni su deep cut stvarima sa SoundClouda te mnogim autorskim eksperimentalnim trakama, što pokazuje versatilnost glazbe koju možemo čuti na Slamanju – sve od indie popa, teškog sludge metala, garage rocka do aftera zapaljenog elektronskom glazbom isprepletenom s uvijek dobrodošlom improvizacijom.
Za razliku od mnogih organizatora koji mlade glazbenike ne shvaćaju toliko ozbiljno i unaprijed dođu s pretpostavkom kako je njima glazba samo hobi i zezancija, dečki iz organizacije Slamanja trude se promijeniti tu sliku, a to im je, tim više jer su i sami glazbenici – jako bitno.
Bongorodica na Slamanju / Ana Tadić
„Trudimo se platiti bendovima pošteno, u omjeru cijena i ulaznica i događaja i onoga što mi možemo dati. Nije da smo ugostitelji pa da ćemo ići na našu ruku i gledati kako da zadržimo što više profita. Od početka nam je cilj da se bendovi i ljudi u ovoj branši nauče tražiti ono što zaslužuju. Prije su bendovi u Osijeku svirali za dva Lowenbraua i to im je bilo okej i normalno zato što su samo htjeli svirati. I to pokreće tu ogromnu grešku organizatora koji smatraju da ljudi sviraju iz zajebancije pa im neće platiti. Mi se trudimo barem u malim omjerima promijeniti tu sliku“.
Uz organizaciju svirki i izložbi, Slamanje je nedavno započelo i podcast, nazvan jednostavno „Slamanje podcast“, a koji se može poslušati i pogledati na njihovom YouTube kanalu Slamanje Osijek. Kroz podcast se glazbenici i bendovi predstave publici pred kojom su svega dan-dva prije svirali, a u razgovoru se u nešto drugačijem okruženju prisjećaju dragih im trenutaka, anegdota i crtica iz osobnog života. U podcastu su dosad sudjelovali Antun IDEM, Nikola Pjevačević, Mislav Lešić, osječki bend Galanthus i drugi.
Nezavisni glazbenici znaju koliko su početci teški i kako je neizbježna tlaka probiti se, ali u svemu tome postoji nešto vrijedno borbe, a jedan od faktora koji ih gura naprijed definitivno je podrška ljudi koji vole i slušaju njihovu glazbu. Oni koji su svirali na Slamanju znaju kako je velika podrška s glasnim ovacijama neizostavni dio svake svirke. A upravo zahvaljujući toj podršci kroz glazbu se povezuju bendovi i publika. Pogled na scenu nama je koji aktivno hodočastimo ka slamnatoj glazbeno-vizualnoj oazi barem u trenutcima Slamanja vedar i optimističan. Na kraju krajeva, tu smo zbog umjetnosti, sve ostalo je u tim trenutcima manje važno.
Sezona Slamanja nastavlja se krajem ljeta, odnosno početkom jeseni, kada će Tvrđa opet zablistati u neonskim svjetlima i glasnom glazbom iz tog malenog prostora s velikim srcem. Zato šaljemo apel svim Osječanima, ljudima iz okolice i šire koji žele biti dio priče – dođite u Firingerovu 3 i pustite svoja vizualna i auditivna osjetila na pašu, ili radije na slamu (;
Vidimo se, slamamo se!
