14
velj
Intervju

Ivan Šarar: "Zašto se danas i dalje silno borimo da budemo grad rocka?"

ivan sarar, rijeka, rirock

Ivan Šarar Foto: Osobna arhiva

share

Rock je proizašao iz društvenog bunta, kao i mnoge druge supkulture i žanrovi. Kao takav, on je (u prošlosti) predstavljao kontrakulturu – onu koja se protivi standardu, tradiciji i normi. Ona se suprotstavlja općeuvriježenim stavovima, mišljenjima i politikama. Danas je kategorija za sebe, ali ne samo žanrovska, nego i ideološka, tvrdi Ivan Šarar.

Zamolila sam pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke i bivšeg člana grupe Let3 da se osvrne na trenutno stanje scene i odnos gradske uprave prema mladim glazbenicima. Kroz razgovor smo, pak, došli do tema koje su otvorile mjesto novom tekstu – onom o reprezentaciji, komodifikaciji te nekim novim (sup)kulturama koje su proizašle iz tradicionalnih kontrakultura.

Društvo se mijenja, kao i glazba, usporedno s ulogama i zadaćama onih na vlasti, pa i izvođača. Mladi alternativni bendovi današnjice traže podršku institucija, organizacija, pa i vlasti. Ivan Šarar danas je pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke, no u mlađim danima bio je klavijaturist grupe Let3, poznat i pod nadimkom Faf.

Također, bio je dugogodišnji radijski producent i DJ, šest godina bio je direktor i suvlasnik Hartera festivala i vodio program u klubu 2lava. Time je ujedno bio i akter gradske scene. Kao osoba koja ima obje perspektive, on tvrdi kako nekada glazbenici nisu toliko koliko danas – priželjkivali „suradnju s vrhom”.

„U trideset godina došli smo do točke gdje najkomercijalniji, ali i dalje rock bend, javno zastupa tezu da bi im netko trebao omogućiti prostore za vježbanje. To je pravi fenomen”, govori mi Ivan Šarar, komentirajući intervju s Huseinom Hasanefendićem Husom iz Parnog Valjka. Razgovarali smo tek tjedan dana prije smrti frontmena Parnog Valjka Akija Rahimovskog, a povodom teksta kojeg sam pisala o bendovima Jonathan, The Black Room i FANAA, koji svoje početke dijelom duguju riječkim glazbenim udrugama koje surađuju s Gradom.

Rock 2.0 i njegove mutacije

Rock je žanr, kao i zvuk; povijest, kao i sadašnjost; glazbeni pojam, ali i društveni. Blues dvadesetih i tridesetih godina uvelike je utjecao na razvoj rock ’n’ rolla u četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća, da bi šezdesetih The Beach Boys i Jimi Hendrix osvojili svijet svojim električnim zvukom.

Komercijalnu popularnost posljednja tri desetljeća prošlog stoljeća rock duguje američkim bendovima kao što su The Rolling Stones, Nirvana, U2, Fleetwood Mac i drugi. Uslijedio je novi milenij; nakon rock revolucije, došla je hip-hop revolucija, pa underground i mnoge druge.

Rock je mutirao u neki rock 2.0 ili 3.0., a istovremeno se suočavamo s gotovo ideološkom kategorijom “pravih vrijednosti i dobrih starih vremena”. Takav pristup je suštinski konzervativan. Rock se tretira i čuva kao dio fiktivnog mainstreama. Fiktivnog jer uglavnom nema potencijal preživljavanja na tržištu. Ne mislim da je to nužno loše, ali zdravo je izgovoriti tu istinu”, govori Šarar.

Na našim područjima rock se razvijao sukladno tim trendovima. Danas on nije ono što je bio u vrijeme Jugoslavije kada su EKV, Azra i Bijelo Dugme žarili pozornicama. Ipak se razvija na svoj način, pa tako i u (nekadašnjoj) prijestolnici rock glazbe – Rijeci.

Ono što Šarar ističe jest da u doba kada je on „kao klinac svirao u bendu, nije ni postojala ideja da bi nam netko trebao omogućiti sviranje, tada je ono bilo ulična kultura. Skupili bismo 100 maraka i iznajmili garažu.”.

U vrijeme rock revolucije sedamdesetih i osamdesetih godina taj se žanr protivio vlastima, politici, društvenim standardima i tradicionalnim vrijednostima. S vremenom, dogodilo mu se ono što se dogodilo i punku, hipijevskom pokretu, ali i nekim drugim kulturama, kao što je afričko-američka. Dijelovi pojedinih identiteta (simboli tih kultura i supkultura) ušli su u mainstream te – na tržište.

Možda su i vlasti i glazbenici sazrijeli, pa je konflikt postao nepotreban.”

Punkerske narukvice s bodljama i zakovicama počele su se pojavljivati na naslovnicama časopisa kao što je Vogue, afro-frizure preplavile su europske modne piste, a rock se iz bunta pretvorio u općeprihvaćen buntovni žanr. Kooptacijom – uzimanjem određenih simbola pojedinih supkultura i pretapanjem istih u područje mainstreama, pogotovo kroz medije – rock je već izgubio svoj istinski oblik.

U svom komodificiranom obliku, onom prihvatljivom tržištu, pojam rocka ušao je u sve pore društva do mjere da se redovito manifestira na majicama brendova brze mode kao print. Ipak, bendovi današnjice su oni koji na koncu odlučuju iza koje ideje sami stoje i zašto.

„Možemo reći da kompletna rock scena – počevši od najmanjih pa do najvećih – smatra sebe javnim dobrom te očekuje da ih se podrži javnim novcem, što je meni strašno zanimljivo.”
ivan sarar, rijeka, ri rock

Ivan Šarar

Glazba kao odraz društva i vremena

Članovi bendova koje sam intervjuirala složili su se da rock danas postoji u raznim oblicima te se rock zvuk prenosi u razne (nove) žanrove. Budući da glazba uvijek predstavlja odraz društva i vremena, on i ne može biti ono što je bio nekada. Ipak, ne mijenja se samo zvuk. Usporedno, u demokratskom i kapitalističkom društvu dolazi do promjena u organizacijskoj strukturi, što za posljedicu ima svojevrsnu ovisnost glazbenika o sponzorima, pa tako i gradskim i državnim vlastima koje ih također financiraju.

„Kada govorimo o rocku, problem je ideološke prirode. Dolazimo u poziciju kao kada bi britanska vlada sufinancirala Sex Pistolse”, Šarar daje za primjer i nastavlja: „Maleno tržište, kao i generalizacija glazbe i njezinih žanrova, dovodi nas u situaciju da je potrebno sufinancirati rock glazbu i kulturu mladih da bi opstala. Pravo je pitanje, dovodi li sufinanciranje glazbenika do otupljivanja oštrice žanrova?”

Riječni pročelnik kulture i bivši rocker dalje se pita: „Koliko su oni živi, energični, kritični i nemilosrdni prema pojavama u svijetu, pa tako i prema svojoj gradskoj upravi (smijeh), ukoliko su naši partneri?”

U vrijeme Jugoslavije takozvane nacionalne umjetnike financirala je država, pa su na neki način njoj i podilazili. Film Why an Artist Can Not Represent a Nation State umjetnice Sanje Iveković objašnjava problem reprezentacije u vremenu kada se umjetnost razlagala na državnu i nezavisnu. Film se trenutno prikazuje u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u sklopu izložbe i video retrospektive Sanje Iveković Make Up – Make Down.

Umjetnica u filmu tvrdi kako umjetnik ne može predstavljati nacionalnu državu zato što nema pravo na to više od ikoga drugoga, zato što je savršena reprezentacija zapravo nemoguća, zato što je umjetnost samo aspekt mogućeg, zato što su i država i umjetnost nereprezentativne, zato što bi to bilo smiješno, zato što ih to nitko nije tražio, zato što to nije njihova uloga, zato što umjetnica i nacionalna država ne govore istim jezikom.

Iveković upućuje na to kako ne valja težiti reprezentaciji društva niti nacije kroz umjetnost i kako uloga umjetnosti nije predstavljati vlast ili politiku. Pitanje je što misle umjetnici i glazbenici danas o toj temi? Rado ih pozivamo na repliku, no jedno je sigurno: koliko god raste žanrovska raznovrsnost, toliko i nestaje polarizacija između umjetnika i društva, a ideologija gubi na važnosti u vremenu u kojemu izvođači ovise o (kapitalističkom) društvu, njegovu mišljenju i podršci.

„Oduzima li rock scena koja očekuje pomoć od politike“, pita se moj sugovornik, „od svoje revolucionarnosti i slobodoumnosti. I nastavlja: „Ako je rock, uz klasiku i jazz, postao novi akademizam koji po defaultu zaslužuje javno financiranje, to je ok, ali onda je pitanje je li rock uistinu rock.

Javni sektor pruža podršku nezavisnoj sceni

Grad Rijeka, naglašava Šarar, „pomaže mladim glazbenicima kad i gdje god je to moguće. Osim raznih natječaja i financiranja događaja i festivala, Grad iznajmljuje prostore udrugama kao što su Distune Promotions i Ri Rock po niskim cijenama”. Također, spominje kultni klub Palach, u koji je Grad puno investirao tijekom posljednjih godina.

Grad Rijeka, naglašava Šarar, „pomaže mladim glazbenicima kad i gdje god je to moguće. Osim raznih natječaja i financiranja koncerata, festivala, snimanja, diskografskih izdanja, turneja, Grad osigurava prostore udrugama i prostore za vježbanje besplatno ili uz minimalnu naknadu”. Također spominje kultni klub Palach, u koji je Grad puno investirao tijekom posljednjih godina, “iako sam svjestan da u priči oko Palacha nismo uspjeli postići pravi efekt.”

“Udruga Ri Rock na neki je način naš power user, s obzirom da su dio Saveza udruga Molekula i da koriste prostor kluba Palach, u koji je Grad znatno investirao da bi postao funkcionalan – investirano je u tonsku opremu i u sam prostor, koji razne udruge i bendovi koriste bez naknade, odnosno zato što su to zaslužili putem natječaja”, govori moj sugovornik te dodaje kako Grad pomaže, ali i surađuje s projektom Radio Roža, koji promovira lokalnu glazbu.


„Svjesni smo na kojim se sve poljima može pomagati sceni i mislim da to radimo, ne samo u kontekstu rocka, već generalno na području glazbene kulture, u koju spadaju razne gradske supkulture, urbana kultura, elektronika, hip-hop, rock ’n’ roll, i sve inačice onoga što se inače ne sufinancira.”

Naime, Šarar pojašnjava, država, ali i drugi hrvatski gradovi uglavnom financiraju klasiku i jazz, „sukladno načinima tradicionalne kulturne politike, koja ozbiljnu, skladanu glazbu i jazz smatra jedinom glazbom vrijednom javnog novca”, govori te dodaje: „što je po meni nonsense, jer je glazba – glazba.”

„Rock je imao svoje vrijeme”, smatra Šarar i nastavlja: „Danas nije više potrebno stavljati naglasak samo na taj konkretan žanr, a pogotovo prilikom stvaranja kulturne strategije Grada, koji danas ima ionako više pop i elektro izvođača, nego rock glazbenika”. Je li to formalna institucionalna presuda ili definicija žanra?

Pitala sam ga i kako gleda na njegovanje rock kulture u Rijeci kao dio urbanog identiteta i kulturne povijesti Grada koji je dugo imao status prijestolnice rocka:

Meni je potpuno nevažno pitanje ‘je li Rijeka danas grad rocka’. Kao prvo, nakon revolucije rocka šezdesetih i sedamdesetih godina dogodile su se brojne druge revolucije u glazbenoj kulturi, pogotovo kroz underground, a onda i kroz prelijevanje undergrounda u mainstream. Hip hop i elektronička glazba kreirale su beskrajan utjecaj na suvremenu glazbu, trendove, modu; život. Zaista ne mislim da su tinejdžeri koji u 2022. sviraju gitaru i bas bolji i bitniji od onih koji sviraju sampler, kompjutor ili trubu – potpuno mi je svejedno. Glazbu treba poticati javnim novcem ako je dobra, a ne zato što pripada ovom ili onom žanru.”

„Kad su u pitanju sedamdesete, osamdesete i devedesete, tu nema dileme – Rijeka je bila grad rocka. Riječka scena tada je bila grassroots, nešto samoniklo, veliko i važno u lokalnom kontekstu, ali i šire.”

Potvrđuje kako u gradu Rijeci ima puno glasnih zagovarača teze da je ona još uvijek grad rocka te da je to važno za njezin identitet. Međutim, kaže, „trebalo bi pošteno razlučiti – je li ona grad rocka i danas ili je to njezin povijesni identitet. “

„Što se tiče samog rocka, uvijek imam mali ideološki problem po pitanju prevelike suradnje bilo koje uprave – pa tako i gradske – s akterima iz područja kulture koja bi trebala biti nezavisna i kritična.”

Nova era suradnje i zajedništva?

Šarar smatra kako devedesetih godina „dolazi do ključnog problema: da nijedna od zemalja koje su nastale nakon raspada Jugoslavije nema dovoljno veliko tržište da bi rock i srodna glazba uspijevale na njemu”

“U kontekstu pandemije, ni najveći bendovi nisu više u stanju održati egzisteciju bez subvencije. Treba se gledati kroz Covid naočale, koje stvarno mijenjaju percepciju, kao i stanje na sceni, no – do kud je došlo to zagovaranje pomoći javnog sektora rocku?”

Pročelnik Odjela za kulturu pita se „otupljuje li na neki način bliskost uprave i rock scene oštricu i jednima i drugima. Osim toga, pitanje je što se definira kao rock scena – jesu li to svi oni koji se opiru društvenim normama? Ne, jer među njima ima i drugih žanrovskih preferencija. Čine li rock scenu svi koji sviraju električne gitare, a uzor im je Nirvana? Ne, jer su došla nova vremena, a s njima i novi hibridi žanra. Jesu li rockeri danas najglasniji? Vjerojatno nisu.”

Nedavni skandal s albumom Jedan i jedan dvojca Tram 11 pravi je dokaz promjena po pitanju međuovisnosti glazbenika i onih koji financiraju njihov rad. Privatna izdavačka kuća Menart povukla je album iz prodaje iz razloga što, kako kažu, potiče govor mržnje. Ista kuća taj je album objavila, vjerojatno s ciljem da njegov bunt napravi boom i dovede do komercijalnog uspjeha. No, publika je bila ona koja se pobunila na album, što kući Menart nikako nije išlo u korist. Demokratska društva koja žive kapitalizam u svakom smislu možda više jednostavno ne trebaju rock, kakav je on bio – kritičan i revolucionaran.

Možda je ovo jednostavno jedno novo doba u kojemu smo svi pozvani da surađujemo te možda nije uopće važno biti kritičan na prvu loptu, već se iz dana u dan učimo suradnji i zajedništvu. Možda konfliktnost više nije metoda,” razmišlja bivši Letovac.

Možda je bit novih glazbenih formi u tome da povežu prošlost i sadašnjost, da stvore nove mostove koji će doprinijeti razvoju zajednice. Je li Rijeka baš posebno grad rocka? Nebitno je, smatra moj sugovornik: „Neko inzistiranje na bitnosti rocka kao ispravnoj dimenziji glazbe potpuno je pogrešno, retro i nema puno smisla”,

Na neki način, mladi rock bendovi pokušavaju djelovati u staromodnim okvirima. Ne mislim da je danas pametnije ili ispravnije biti metalac ili panker, nego, primjerice, raditi trap ili biti DJ. Bizarno je uopće ulaziti u takve rasprave.”

Rock je nekoć značio slobodu, neovisnost, istupanje iz okvira prihvaćenog. Danas kada društvo odlučuje o tome što je prihvatljivo reći i napraviti, a što ne, dok oni koji financiraju kulturu prate trendove društvenih kretanja, okviri prihvaćenog su se promijenili.

“Mislim da treba razlikovati povijesni rock identitet grada od činjenice da se danas i dalje silno borimo da budemo grad rocka.”

Društvo s jasnom participacijom kroz decentralizirane nove medije brzo i odlučno iznosi svoje stavove. Iz razgovora s pročelnikom Šararom, ali i riječkim bendovima, daje se zaključiti kako sadašnjost ipak njeguje budućnost. Rijeka njeguje svoj povijesni identitet, dok rock kao žanr također njeguje svoju povijest. Društvo, svjesno ili ne, također njeguje svoje glazbene navike iz prošlosti – jer prihvaća neke nove žanrove i glazbenike koji su se razvili iz tradicionalne rock kulture.

Glazbenici, s druge strane, traže pomoć te podršku vlasti i organizacija. Stoga, prihvaćajući novi poredak, održavaju na životu onaj stari. Pogotovo danas, vanjska financijska podrška nužna je za opstanak izvođača – bilo da je riječ o podršci privatnih, javnih ili društvenih aktera. Oni koji ponajviše žele održati zvuk na životu, stvorit će ga u novim okolnostima pod svaku cijenu.

Moglo bi Vas zanimati