Tomislav Simović - samozatajni genijalac čija glazba živi u sjećanju generacija

Bal-Baltazar, bal-Baltazar… Svi znamo, zar ne? Omiljena je to pjesmica svakog djeteta, koju se slušalo prije početka epizode novih avantura profesora Baltazara, a on je uvijek znao riješiti problem svakog stanovnika Baltazar-grada, ma koliko težak ili kompliciran bio. A tek Baltazarov stroj! Kad se počnu vrtjeti svi oni kotačići, kad se kišobran počne otvarati i zatvarati, pa kad kroz epruvete i raznobojne cijevi poteče čarobna tekućina, čija će kap biti presudna za rješenje… I to uz nekakvu čudnu, ali baš dobru muziku, ustvari, baš takvu kakva treba biti kad se radi hokus-pokus koji je osmislio pametni profesor da bi se na kraju pojavilo neko čudo.

Jer Baltazarov stroj zna stvoriti sve što je u Baltazarovoj glavi, a to može biti bilo što: od leteće perilice za rublje do čarobnog para cipela. A i prateća glazba je takva: „zgužvana“, „škripava“, neobično ritmična. I što je najbolje: u trenutku nastanka čarobnog predmeta koji će riješiti problem nekog nesretnika i učiniti ga ponovno sretnim, muzika naposljetku poprima poznato naličje vedre melodije s početka crtića koju svi znamo pjevati.

No, je li se netko zapitao tko je autor te prekrasne glazbe kojoj se uvijek razveselimo kad god je čujemo? Netko možda nije nikad, ali neki jesu. Autor glazbe za crtić Profesor Baltazar je Tomica Simović. Njega su svi zvali Tomica, a ne Tomislav kako bi službeno trebalo, jer je, nekako, i on bio kao neki prijateljski lik iz crtića koji će riješiti sve probleme te svakog velikog i malog gledatelja i slušatelja učiniti sretnim.

A Simović je u stvarnom životu doista bio takav. Upoznala sam ga kao starijeg gospodina koji je uvijek bio ugodan u razgovoru, i koji je, zapravo, rijetko kad govorio o svojim skladateljskim podvizima; o njima je govorio samo kad ga se izričito pitalo. Tek kad je doista ostario i onemoćao, znao mi je natuknuti neke zanimljivosti – opet, ne previše njih. Činilo mi se da je računao s tim da ću ih prenijeti drugima u predavanjima i svojim tekstovima.

Tomica Simović rijetko kad je govorio o svojim skladateljskim podvizima; o njima je govorio samo kad ga se izričito pitalo

Pa sam tako saznala da je melodija za jedan drugi animirani film, sasvim drugačiji od simpatičnog Baltazara – Riblje oko – dakle da je melodija za tu horor-basnu (tako bismo je mogli nazvati) redatelja Joška Marušića zapravo melodija pjesmice ”Boru moj zeleni”, koju je Tomičina baka pjevala njegovu stricu. Taj strašan crtić skladan je uz pomoć dvanaesttonske tehnike koja se u filmovima doista rijetko upotrebljava. Nažalost, nisam detaljno s Tomicom stigla porazgovarati o glazbi za animirani film Dnevnik Nedeljka Dragića, za koji je napisao doista „zbrčkanu“ glazbu – ne nalazim drugačiju ili bolju riječ za tu partituru – jer je u stručnom glazbenom rječniku niti nema.

Partitura Dnevnika nastala je korištenjem najrazličitijih skladateljskih tehnika, uključujući i upotrebu elektronike, uz pomoć koje je Simović manipulirao ili stvorenim zvukovima ili sviranom, pjevanom i govorenom glazbom, minuciozno namještajući svaki ton odnosno zvuk kako bi odgovarao redateljevu doživljaju putovanja u Sjedinjene Američke Države.

Glazba za Dnevnik po „zbrčkanosti“ podsjeća pomalo na glazbu za animirani film Surogat, a to je još uvijek jedini hrvatski film koji je – davne 1961.! – dobio nagradu Američke filmske akademije, Oscar. Nagrada je dodijeljena autoru crtića, Dušanu Vukotiću, začetniku ideje o stvaranju animiranih filmova u Zagrebu u vrijeme kad se o tome kako se crtići rade znalo malo, i gotovo ništa. A svejedno je Vukotićeva grupa, danas poznata kao Zagrebačka škola animiranog filma, u svoje redove brojala i jednog ne-animatora, muzičara – Tomicu Simovića.

Simović se u animiranom filmu našao naizgled sasvim slučajno, a zapravo zahvaljujući svojoj velikoj znatiželji i odbijanju – kako bi to filmolog Željko Luketić rekao – da ga se strpa u žanrovske ladice. Jer, Simović je završio studij povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a glazbeno se obrazovao u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski, gdje je učio svirati kontrabas. Uz kontrabas, svirao je i harmoniku, gitaru i klavir. Već je tada, u mladosti, rado njuškao po različitim glazbama i glazbenim žanrovima, jer glazba kakva se službeno nudila u školi nije mu bila ni izblizu dovoljna.

Zahvaljujući vještini sviranja i improviziranja, za čas je uletio među zagrebačke džeziste, i to baš među elitu. Glazbenici, naročito oni iz svijeta jazza, vole se zaputiti u nepoznato, pa su neki od njih i zabilježili svoje jazz avanture pišući memoare. Među njima su gitarist Aleksandar Bubanović i vibrafonist Boško Petrović; obojica su u svojim knjigama (Bubanović u knjizi Sav taj jazz, a Petrović, uz suradnju s Davorom Hrvojem, u knjizi Život kao jam session) na nekoliko stranica pisali i o Simoviću, kojem su se divili kao vrsnom džezistu. Dapače, obojica su žalila što Simović nije ostao u jazzu, jer je već bio osnovao nekoliko jazz ansambala s kojima je intenzivno nastupao.

Zahvaljujući vještini sviranja i improviziranja, za čas je uletio među zagrebačke džeziste, i to baš među elitu

No Simovića je glazbenička znatiželja – na žalost „džezera“, a na radost mnoge djece i ljubitelja filmske glazbe – odvukla u drugom pravcu. Pa je išao istraživati ne samo svijet filma i radioemisija za koje je također skladao brojne jinglove, reklame i što je već trebalo; nego i u svijet elektroničke glazbe i atonalitetne glazbe, koja je sasvim drugačija, za neke čak i potpuno suprotna melodijama koje je pisao za filmove, ali i za poznate pjevačice zabavne glazbe poput Višnje Korbar i Tereze Kesovije – što je još jedna stvar koju je znao raditi, „tresući“ sve te silne glazbene ideje za sve i svakoga doslovce „iz rukava“. A i sâm je pisao tekstove, i to vrlo složene, za američki časopis Ear.

Njegovi su članci uglavnom bili o suvremenoj klasičnoj glazbi, no ponekad su objašnjavali postupke koje je koristio u animiranim filmovima, gdje je elemente moderne klasične glazbe koristio kad god je bila prilika i kad god mu je to sadržaj animiranog filma dopuštao.

Druga su mu glazbena rješenja bila krajnje jednostavna. Recimo, Dragićev crtić Čovjek koji je morao pjevati, o čovjeku koji od rođenja pjeva jedno te istu pjesmicu koja svima ide na živce – meni je, baš zbog jednostavnosti, najdraži. Jer ta bedasta, jednostavna pjesmica-parodija, tako slatko sjeda u uho i tako je gušt njome „živcirati“ okolinu – koliko su mi puta doma rekli „Daj prestani!“, a ja sam i dalje pjevala Tomičinu pjesmicu koju sam zapamtila iz crtića, namjerno uzrujavajući rodbinu i prijatelje!

Simović je također znao i sâm zapjevati, ili zagunđati ili nešto promrmljati, ako je crtiću to trebalo. Za crtić Zid Ante Zaninovića sâm je izveo glazbu – brundajući melodijicu koju pjeva bradati goli „pračovjek“ dok parira suvremenom čovjeku u načinima kako prijeći prepreku odnosno zid. A ponekad je Simović tražio nekoga drugog da pjeva, i to da baš pjeva falš, jer jedino je tako lik iz crtića mogao biti uvjerljiv.

Tomica Simović nije samo skladao za kratke animirane filmove – makar je tu doista bio najbolji. Skladao je za dugometražne filmove, i to opet sasvim različito, ovisno o sadržaju filma. Tako je, recimo, za film Akcija stadion, jedan od rijetkih igranih filmova Dušana Vukotića, napisao raskošnu orkestralnu glazbu, u „holivudskom“ stilu filmskog spektakla. A za film Gosti iz galaksije, koji je prvi jugoslavenski znanstvenofantastični film (režirao ga je također Vukotić), iskoristio je svoje poznavanje Polymooga, jednog od prvih analognih sintesajzera koji je, za razliku od Mooga, bio polifon. I tako to…

Kad se krene nabrajati sve što je Simović skladao, već se tu zapne; dobro se sjećam muke bilježenja Simovićeve filmografije koja broji gotovo dvije stotine kratkih animiranih filmova – a to je bio samo dio onoga što je radio. Kad se pronikne ili barem pokuša proniknuti kako je sve to radio, kako je skladao, koje su mu sve ideje padale na pamet, koliko je minuciozan bio, kako je „preskakivao“ iz jednog žanra u drugi u razmaku od sekunde, kako je znao početkom neke poznate pjesmice podsjetiti na nešto, a onda zaroniti u neku sasvim drugačiju glazbu… – malo je reći da je Tomica Simović bio izvrstan skladatelj.

Zahvaljujući toj njegovoj genijalnoj glazbi, koja se može bezbroj puta slušati, i preslušavati, i pjevati, a da ne dosadi, čini mi se kao da je Simovićev duh još uvijek tu, među nama

Simović je bio glazbeni genij, samo se nije time hvalio. I zato mi to moramo činiti za njega, jer on to apsolutno zaslužuje. Sjećam ga se rado, s nostalgijom, kao da sam ga poznavala od djetinjstva (a nisam), jer je svojom glazbom oživio filmove u kojima sam uživala kao dijete, a među kojima sam mnoge zapamtila baš zbog glazbe. I zato, nekako, zahvaljujući toj njegovoj genijalnoj glazbi, koja se može bezbroj puta slušati, i preslušavati, i pjevati, a da ne dosadi, čini mi se kao da je Simovićev duh još uvijek tu, među nama.

Dragi Tomica, kao da nije prošlo deset godina od tvoje smrti. Tu si, u nama i s nama. A mi ćemo se truditi da tu zauvijek i ostaneš.

Tomica Simović pri dodjeli jedne od nagrada, za životno djelo