Prvi album Abstract Construction Collectivea - Interakcija, komunikacija, osluškivanje, izazovi i uzajamne reakcije
Abstract Construction Collective svoju glazbu temelji najvećim dijelom na idejama Jovanovića i Šćekića. Štoviše, dobro su znane Šćekićeve ‘grafičke partiture’ pisane, odnosno crtane, čak i slikane, na osobit način.
U posljednje je vrijeme impro scena u Hrvatskoj prilično oživjela. Već nekoliko sezona Mak Murtić vrlo uspješno eksperimentira sa Zornovim programom Cobra u KSET-u, a u Močvari je Damir Prica Kafka pokrenuo vrlo zanimljiv ciklus Impronedjeljci. Njegov sastav Cul-de-Sac također redovito svira. Uostalom, 2019. su na dvostrukom vinilu objavili senzacionalnu antologiju svojih najboljih snimki. Tu je i projekt Sunrise Sessions u KCM-u, i drugdje, Ivana Kapeca, koji ad hoc spaja jazz glazbenike da bi bez proba i nota improvizirali in situ. No to ispada gotovo mainstream u usporedbi s onim što radi Cri Orchestra pod vodstvom braće Sinkauz i njihova projekta i festivala Audio art u Puli.
Austrijska veza
Ipak, Abstract Construction Collective je druga priča. Taj su sastav 2016. godine osnovali Pavle Jovanović i Zoran Šćekić. Je li tu bila presudna Jovanovićeva inicijativa ili Šćekićevo iskustvo, vjerojatno oni najbolje znaju, no obojicu ih, kao i trećeg stalnog člana sastava Ivara Robana Križića, povezuje studij u Austriji. Naime, cijeli sastav Abstract Construction Collectivea koji je snimio album Compression – Decompression vezan je uz Austriju. I brazilski bubnjar/perkusionist Luis Andre Carneiro de Oliveira i srpski trubač Nikola Vuković. Tamošnje ministarstvo kulture, kao ni znanosti, očito ne zabrinjava to što se jazz može studirati na više fakulteta (u Klagenfurtu, Grazu i Beču) pa je zapravo cijeli taj sastav rezultat austrijske, inače vrlo zanimljive jazz scene.
Jovanoviću, Šćekiću i Križiću Robanu u protekle četiri godine pridruživalo se više glazbenika, ovisno o prilikama i projektima, no najvažniji je (uz nastupe na Festivalima mikrotonalne glazbe u Zagrebu) svakako bio koncert na Muzičkom biennalu Zagreb 2017., kad je uz Abstract Construction Collective na Muzičkoj akademiji nastupio američki pijanist Chris Jarrett na prepariranom klaviru.
Dijalektička opreka
Abstract Construction Collective uvijek svira suvremenu improviziranu glazbu. Koliko u tome ima ili nema jazza, za ovu priliku nije važno, njih to i ne zanima. Kako je u jednom razgovoru Pavle Jovanović istaknuo, njih ne zanima standardno istraživanje glazbe koje se kreće područjima melodije, harmonije i ritma. Najvažnija im je interakcija članova benda, komunikacija na sceni, tijekom samog sviranja, osluškivanje, izazovi i uzajamne reakcije. Ton, zvuk, šum, dinamika, sve to u najširem smislu, kao i tišina od koje sve počinje i u kojoj sve završava, sve su elementi koji iz glazbenika, ‘ni iz čega’ stvaraju nešto. Ne zove se taj sastav tako slučajno, ono ‘apstraktno’ u nazivu itekako je važno. To ne znači da oni neće stvoriti nešto konkretno, ali ta konačnica nije ono što ih zanima. Takav je i naziv njihova albuma prvijenca koji se temelji na dijalektičkoj opreci, Compression – Decompression, sažimanje, zgušnjavanje i rastvaranje, opuštanje. Napetost i olakšanje, ono što je u klasičnoj harmoniji znano kao opreka disonantnog i konsonantnog.
O svemu tome vrlo lijepo piše u popratnom tekstu Davorka Begović, mlada muzikologinja koja je također važan dio naše impro scene, i to ne samo kao teoretičarka, osoba koja prati što se događa, nego i kao organizatorica događanja, kao nasljednica onoga što je Nikša Gligo radio u Muzičkom salonu Studentskoga centra u Zagrebu. Izlog suvremenog zvuka (dok je otamo nisu izbacili) bio je važno mjesto glazbenih eksperimenata. Njezin sjajan tekst ne pomaže samo razumijevanju toga sastava i onoga što rade, nego je i odličan referentni tekst o suvremenoj glazbi, kao i o tradiciji koju taj sastav uključuje u svoj rad.
Vrsni gosti
Abstract Construction Collective svoju glazbu temelji najvećim dijelom na idejama Jovanovića i Šćekića. Štoviše, dobro su znane Šćekićeve ‘grafičke partiture’, pisane, odnosno crtane, čak i slikane, na osobit način. One su tek naznake onoga što će se dogoditi tijekom izvedbe. Zato su i njihovi koncerti zanimljivi; inspiracija i reakcija toliko su podložne kojekakvim mijenama da je potpuno nemoguće da će se u dvije izvedbe ponoviti ista glazba. Tome svakako pridonose i gosti koji sa sastavom nastupaju. Na ovom albumu to su saksofonist Damir Prica Kafka, doajen naše impro scene i njezin gotovo zaštitni znak, ali i sjajni mladi gitarist izrazito širokoga raspona interesa, Luka Čapeta. Njih sedmorica (sastav se mijenja od skladbe do skladbe, sviraju i kao sekstet i kao kvartet) upregnuli su sve svoje znanje, iskustvo, imaginaciju i ludizam da na ovom albumu pokažu što inače uspijevaju na pozornici. Jedanaest je skladbi postavljeno kao izvedbeni zadatak, a ono što se na albumu može čuti su, eto, ponuđene izvedbene varijante. Svaki od tih vrsnih glazbenika dobio je svoj prostor; puno je tu elektronike i kojekakvih eksperimentalnih zvukovnih domišljanja, no sama strast izvedbe, koja je na njihovim koncertima doista uzbudljiva, može se ipak osjetiti jedino na koncertu.
Izvor: Cantus 226
