Ana Batinica: Pticopjev

Kako li je divno kada vlastitim jezikom, čije bogatstvo može biti nepregledno ako stvarno uronimo u njega, opisujemo svijet oko sebe! Jezik nije samo sredstvo komunikacije, jezik je osnova ljudskosti, temelj našeg identiteta, ono što nas izdvaja iz mase i ono što nas spaja na novoj razini svjesnosti; jezik je izvorište maštovitosti, raskršće samosvijesti, ušće samoga postojanja. Pjesnici su mu oduvijek bili najbliži. Otkrivanjem njegovih zalihosti pjesnici se bave otkad riječ postoji, i tomu otkrivanju nikada neće doći kraj jer ono metafizičko što se krije u jeziku (kao i u glazbi, u slici, u pokretu…) uvijek će tražiti nove načine opredmećenja u stvarnosti.

Pjesnička riječ u sebi nosi sve bogatstvo nekog jezika. Katkada, kod onih osjetljivijih na njezina skrivena značenja, pjesnička riječ otvara jeziku mogućnost da se prelije preko vremena i prostora, i da na jedinstven sintetski i sinestetski način inkorporira raznovrsne umjetničke impulse. Riječ, ton, boja, pokret – postaju tada jedno. Dogodilo se to mladomu Miroslavu Krleži u njegovim Simfonijama – osobito Podnevnoj simfoniji koja je nadahnula i velikoga Borisa Papandopula – u kojima jezik postaje glazba, slika, ples. Kada jezik nadiđe vlastite ograničenosti i počne se stapati s Drugim, otvaraju se novi prostori umjetničkog izražavanja, kako stvaralačkoga, tako i reproduktivnoga.

Takvom divnom riječju glazbeno-pjesničkih (ili pjesničko-glazbenih) konotacija, koja kao da je iskočila iz Krležinih Simfonija, naslovljeno je prvo diskografsko izdanje flautistice Ane Batinice, članice Zagrebačke filharmonije i Cantus Ansambla, objavljeno 2022. godine u nakladi Cantusa. Naslovljeno – Pticopjev.

Obično prva asocijacija na zvuk flaute bude ptičji pjev. No to na neki način jest sudbina puhača, osobito flaute. Sudbina koja je civilizacijski i kulturološki zapečaćena još od davnih povijesnih vremena i prvih sačuvanih instrumenata, odnosno predmeta koji su služili za stvaranje zvuka koji je bio i ton i riječ i osjećaj, zvuka koji je čovjeka neraskidivo vezao uz prirodu i njezine procese. Flauta je ostala glasnik svih tih minulih vremena.

Hrabra je, stoga, odluka Ane Batinice da odgovori tom ogromnom nasljeđu diskografskim izdanjem koje u središte pozornosti stavlja flautu u solističkom obličju. Bez potpore ikojega drugog instrumenta, zvuk flaute u vremenu i prostoru ostaje ogoljen do kraja, kao i sviračko umijeće interpreta kao glavnog protagonista. S druge strane, ova odluka je vrlo pragmatična jer suvremena glazba daje mogućnost mladome glazbeniku da se u glazbi – koja je stvarana sada i za nas otkriva sebe kao reproduktivnog umjetnika – pozicionira u tom svijetu i da stvara vlastitu umjetničku stvarnost ne opterećujući se suviše povijesnim bremenom.

S obzirom na suradnju s Cantusom kao izdavačem, logično je da je biran repertoar djela hrvatskih skladatelja koji jest suvremen, ali u širem smislu, odnosno daje pregled solističke glazbe za flautu tijekom 20. i 21. stoljeća. Od Rudolfa Matza, preko Milka Kelemena, Vjekoslava Nježića i Berislava Šipuša, zatim povratno na Božidara Kunca, pa nastavkom na Franu Đurovića, Dubravka Palanovića, sve do najmlađega među spomenutima, Tibora Szirovicze – upravo ovim slijedom Batinica slaže programski tijek i želi da ga se upravo takvoga slušateljski prati.

Razlog tomu možda se krije u postepenom otkrivanju sve izraženijih flautističkih mogućnosti te osvajanju zvukovnoga i interpretativnoga prostora u odabranim djelima, što kulminira u zaključnoj Sziroviczovoj skladbi čiji jezik zahvaća u područje elektronike (ili žive elektronike). U tom trenutku čini se kao da slušateljsko putovanje ne završava, već dapače, otvara slušateljeva čula i budi u njemu težnju za novim iskustvima. Valja dodati da je Tibor Szirovicza zaslužan za glazbeno-poetski naziv izdanja, budući da njegova skladba nosi istoimeni naslov.

Rudolfa Matza poznajemo prvenstveno iz perspektive njegova instrumenta, violončela, i uvijek ističemo njegove značajne pedagoške dosege. No Tri poetične etide iz 1985. godine otkrivaju odličnog poznavatelja tehničkih i zvukovnih mogućnosti flaute. Etide ne bježe od tonalitetnog uporišta, ali se Matz ne ustručava širiti koncentrične krugove u različitim opsezima, što se primjećuje od samoga početka prve etide.

Tri poetične etude za flautu, rukopis Rudolfa Matza, Zagreb 1983.

Melodioznost je uvijek u prvom planu, kao i pažljivo sadržajno i strukturno fraziranje, čemu je Batinica posvetila posebnu pažnju u svakoj od etida. Kombiniranje raznovrsnih karaktera prožima drugu etidu, a poseban izazov predstavljaju slojevi koji supostoje u notnome zapisu bez obzira na to što je riječ o jednom instrumentu, a koje je Ana Batinica svaki put izvrsno istaknula. U drugoj etidi nazire se i ono što Matz potencira u trećoj, a riječ je o kontinuiranom poigravanju s motivskim ćelijama.

Na energičan i pun zvučnosti završetak Matzove etide nadovezuje se Studija Milka Kelemena iz 1959. godine, počevši doticajem jednog tona i postepeno gradeći strukturu, koja zadržava visoku razinu transparentnosti ma koliko se zgušnjavala i prema završetku skladbe opet raščlanjivala. Kelemenova Studija doista ispituje izdržljivost i koncentraciju izvođača, budući da je trajanje svake fraze određeno trajanjem njegova daha.

U skladbi temeljenoj na skokovima kroz dijapazon flautističkih oktava Ana Batinica kretala se s lakoćom, a na svaki izazov stavljen pred nju – prvenstveno u smislu intonativne preciznosti, a zatim u pristupu smislenom oblikovanju glazbenih fraza – odgovorila je vrlo samouvjereno.

Kelemenova Studija doista ispituje izdržljivost i koncentraciju izvođača

Na Kelemenov rastrzani jezik Batinica je nadovezala Nježićevu Monodie iz 1996. godine koja započinje zgusnutom figuracijom kojoj se skladatelj u tijeku skladbe vraća varijacijski je mijenjajući i vodeći motivičku igru u uvijek novim razvojnim smjerovima. U ovoj skladbi oslobađaju se i raznovrsnije tehnike sviranja, uvijek s mjerom upotrijebljene, povremeno obilato korištenje repetitivnih tonova, kao i tek jedan silazni glissando pred završetak skladbe, koji u trenutku kada se pojavi gotovo začudno otvori zvukovnu perspektivu nakon koje se, naizmjence u visokim i niskim registrima, skladba u potpunosti otvori, istovremeno zamirući i u tempu i u dinamici.

Fantastično skladateljski zamišljeno i izvrsno interpretirano. No ono čemu je Batinica dala poseban naglasak jest postizanje pjeva flaute u smislu kako ga je natuknuo sâm Nježić govoreći o flauti kao „razlistanom instrumentu“.

Ono čemu je Batinica dala poseban naglasak jest postizanje pjeva flaute u smislu kako ga je natuknuo sâm Nježić

Nježićeva Monodija i Kelemenova Studija dvije su strane iste medalje, skladbe istraživačkog pristupa flautističkim mogućnostima. Stoga ih je izvrsno bilo čuti u ovome slijedu na izdanju.

Kada u visokome svijetlom registru započne skladba Dick Tracy and the Story of the Sad Young Men Berislava Šipuša i počne periodično donositi završetke fraza u uzlaznim i silaznim glissandima, postaje jasna nit povezanosti s prethodnom Nježićevom skladbom (nekako i osjećaj olakšanja da onaj glissando nije ostao usamljeni trag u vremenu).

Ova skladba korak je dalje u kombinaciji flautističkih tehnika kojima Ana Batinica besprijekorno vlada

Šipuševa glazbena priča koju pripovijeda lik Dicka Tracyja jedna je u nizu od šest glazbenih priča, nastalih u obliku glazbenih djela počevši od 1991. godine, u kojima američki detektivski strip-junak iz 1930-ih godina svoja istraživanja provodi u različitim instrumentacijskim obzorjima. Ova skladba korak je dalje u kombinaciji flautističkih tehnika kojima Ana Batinica besprijekorno vlada. Melodiozan početak, u sredini skladbe ustupa se mjesto vrlo živoj ritamskoj igri, da bi naposljetku skladba skončala sublimacijom u jednom tonu.

Kompatibilnost i kontrast, a u sadržajno-strukturnom lûku, odlike su mnogih Šipuševih djela, a ono što predstavlja izazov izvođačima jest putem glazbenoga pripovijedanja proniknuti u poetičnost skladateljeva stila.

Božidar Kunc Soliloquy je skladao 1957. godine, a do danas se profilirala kao najizvođenija skladba za flautu solo u hrvatskoj glazbenoj literaturi. Ana Batinica dobro prepoznaje skladbin glavni adut, a to je melodioznost koja je jednako prisutna u dugim legato frazama okvirnih dijelova skladbe i u virtuoznome pokretljivom središnjem dijelu, u izdržanim tonovima i u brzim figuracijama i pasažama. Pun i zaokruženi ton, obojen i voluminozan, a koji Kunc traži od izvođača bez obzira na karakterne promjene tijekom skladbe, interpretkinja je donijela svirački vrlo zrelo.

Baš zato što je izrazito melodiozna i pjevna, dovoljno virtuozna, karakterno dojmljiva i tonalitetno ukorijenjena, vjerojatno se u tomu kriju razlozi njezine omiljenosti među hrvatskim flautistima.

Tri krokija Frane Đurovića, skladana 2010. godine, kao da su moderni pandan Matzovim etidama dvadesetak godina ranije. Sada su pred Batinicu postavljeni na nov način združeni fragmenti izazovâ s kojima se susrela u prethodnim djelima na nosaču zvuka, a sve u izrazito sažetim formama – krokijima.

Prvi i treći kroki dosta su karakterno i tehničkim elementima slični, tretirajući svaki ton kao boju i kombinirajući potom te boje u zvukovnom prostoru flaute kao medija, pri čemu se u trećem krokiju Batinica više usredotočuje na gradnju melodijske komponente, dok drugi kroki predstavlja kontrast te se čini poput studije razvoja jednoga osnovnog motiva.

Sada su pred Batinicu postavljeni na nov način združeni fragmenti izazovâ s kojima se susrela u prethodnim djelima, a sve u izrazito sažetim formama

Predzadnje djelo na nosaču zvuka skladano je za Anu Batinicu. Riječ je o 5 Moods for Flute Solo, ili Pet raspoloženja, Dubravka Palanovića, koja je skladao 2015. godine prilikom gostovanja Ane Batinice na konvenciji Nacionalnog udruženja flautista u Washingtonu. Pet stavaka tvore jedinstvenu kompozicijsku cjelinu u kojoj se početni motivsko-sadržajni tonski niz varira, kako ističe autor, kroz različita raspoloženja.

Zapravo je riječ o transformacijama početne ideje pomoću stavljanja naglaska na određenu izvođačko-tehničku ili glazbeno-jezičnu komponentu. No prava čar skladbe otkriva se u smjenama, odnosno trenutcima nadovezivanja ‘raspoloženja’ jednih na druge, kada interpretkinja finim tkanjem povezuje pojedinačne priče u zaokruženu cjelinu i čini je slušatelju privlačnom.

Putovanje obzorjima flautističkoga svijeta završava povrh flaute same. U dvostavačnom Pticopjevu za flautu i elektroniku iz 2012. godine flauta ostaje u prvome planu, ali Tibor Szirovicza, sukladno svojim skladateljskim interesima, proširuje flautin instrumentarij elektroničkom nadogradnjom zvukovnih mogućnosti. Tako je stvoren spektar u kojemu je moguće čuti onkraj flautističkoga zvuka, ispitati odnose živoga i elektroničkoga instrumenta, pratiti kako jedan reagira na drugoga, koliko jedan u drugome supostoje, kako se njihova značenja transformiraju i preklapaju.

Tibor Szirovicza, sukladno svojim skladateljskim interesima, proširuje flautin instrumentarij elektroničkom nadogradnjom zvukovnih mogućnosti

Flauta otpočinje solistički, zatim se pridružuje elektronička dionica (rađena s flautisticom Lidijom Ljubičić za koju je skladba napisana) koja preuzima dominantnu ulogu, da bi se potom u dinamičnim valovima do kraja skladbe odvijala suigra živog instrumenta i elektroničke dionice.

Pticopjev je nastao potaknut idejom o arheopteriksu, najstarijoj dosad poznatoj fosilnoj ptici, i skladan je u počast Edgardu Varèseu, jednome od pionira istraživanja zvuka. Kao da su se tisućljeća zvukovnih boja i ideja zvuka našla u jednoj vremensko-prostornoj točki – suvremenoj reinterpretaciji. I time smo se vratili na početak, na zvuk kao elementarno sredstvo jezika glazbe, zvuk koji je i ton, i riječ, i osjećaj, i boja, i pokret, i sjećanje.

Uzevši ovo u obzir, interpret ovoga djela neizbježno se i sâm mora naći u istraživačkoj poziciji prilikom izvođenja. Interpret poput Ane Batinice spreman je na takav pothvat.

Vrhunskim izvođačkim umijećem, dubokim interpretativnim razumijevanjem i, napose, strašću prema glazbi današnjice Ana Batinica potvrđuje sve adute flaute kao instrumenta koji može odgovoriti na svako pitanje suvremene glazbe

Svim odabranim skladbama na diskografskom izdanju Pticopjev svojstvena je značajka da nude priču, različitim i samosvojnim glazbenim izričajima, više ili manje izloženih izvanglazbenim poticajima. Ana Batinica popela se jednu stepenicu više i od njihovih – skladateljevih – priča stvorila je vlastitu. Vrhunskim izvođačkim umijećem, dubokim interpretativnim razumijevanjem i, napose, strašću prema glazbi današnjice Ana Batinica potvrđuje sve adute flaute kao instrumenta koji može odgovoriti na svako pitanje suvremene glazbe.

Kada skladatelj pred sobom ima takvoga interpreta, punoga entuzijazma, granice je moguće pomicati uvijek korak dalje.