U ulici tradicijskog modernizma

Anton Glasnović – pitanje samoodređenja u jazzu

Ne događa se često da se na policama neke diskografske kuće zatekne novi jazz album većinski lišen autorske glazbe, a ispunjen kompozicijama koje teško da mogu biti standardnije. Stremljenja u jazz glazbi današnjice gotovo su u potpunosti orijentirana na autorski izričaj, odbacivanje takozvane tradicije i pronalaženje nekih intimnih čuvstava koja latentno čuče u pojedincu te ispoljavaju kroz originalnu glazbu. Ovo je paradigma koja je toliko dominantna da sam se kao glazbenik više puta susretao s kolegama koji, u potpunosti posvećeni rečenom autorskom izričaju, jednostavno ne poznaju standardnu jazz materiju i kao takvi su teško ‘upotrebljivi’ na nekom jam sessionu.

Stremljenja u jazz glazbi današnjice gotovo su u potpunosti orijentirana na autorski izričaj

Zagrebački polimat Anton Glasnović, kojemu uz uspješnu karijeru u medicini, bavljenje jazz gitarom zauzima sekundarno, ako ne i tercijarno mjesto, nedavno je sa svojim triom za Croatia Records izdao upravo takav album – nepretenciozan, čvrsto utaboren u klasičniji dio jazz kanona, no ipak beskompromisan. Glasnović se za ovu priliku okružio prekaljenom i provjerenom ritam sekcijom – na kontrabasu je Nenad Jura Vrandečić, publici poznat kao jedan od osnivača Zagreb Jazz Portraita, ansambla s višedesetljetnom tradicijom, dok bubnjeve svira hrvatski ekspatrijat Berislav Puhlovski, koji već tridesetak godina živi i radi u SAD-u. Kao poseban gost pojavljuje se svima znani tenor saksofonist Saša Nestorović, generacijski blizak ostatku ritam sekcije.

…nepretenciozan, čvrsto utaboren u klasičniji dio jazz kanona, no ipak beskompromisan

U programskoj knjižici Glasnović je dosta mjesta posvetio dočaravanju svoje estetike i približavanju svojih jazz svjetonazora, istovremeno referirajući se na problematiku koju sam iznio u uvodnom paragrafu. Više puta imao je potrebu svoje stvaralaštvo i koncept ovog albuma gotovo pejorativno svrstati u ladicu straight ahead jazza, što na trenutke zvuči apologetski (a za tim nema potrebe) – zašto bi glazbenik čiji je fokus na interpretaciju jazz standarda i čiji su umjetnički svjetonazori utaboreni u idiom koji se danas ne smatra „modernim“ ikome „polagao račune“ zbog toga? Što li je ono svirao kolosalni Jarrettov Standards Trio?

Što li je danas uopće moderno, ako je The Shape of Jazz to Come izdan prije 63 godine?! Primjerice, predstavnici gypsy jazza, kao jednog europskog podžanra jazza, suvereno grabe dalje svirajući i snimajući glazbu koja je, polazeći od i čvrsto se držeći tradicije iz sredine 1930-ih, izuzetno anakronistična – nitko ih zbog toga ne proziva, a i zašto bi? Veliki Wynton Marsalis već je godinama usmjeren k izričaju koji je još stariji od prethodno navedenog, no rijetki zbog toga dovode u pitanje njegov značaj. Jedino što je uistinu bitno, po skromnom mišljenju ovog autora, jest da je glazba iskrena i nepatvorena, a put koji vodi do toga za svakog je istinskog umjetnika divergentan.

Jazz Street

Jazz Street sastoji se od devet relativno kratkih numera (album traje svega nešto više o 30 minuta), ravnopravno podijeljenih na starije jazz standarde i skladbe velikog hrvatskog gitarista Damira Dičića, ujedno i Glasnovićevog prvog mentora. Dičićev original Hot Line ujedno i otvara ovaj album, a radi se o jednostavnoj dvodijelnoj skladbi šarmantne melodije i harmonijskog kostura koji neodoljivo podsjeća na jedno od najljepših djela Colea Portera, You’d Be So Nice to Come Home To (možda je i riječ o kontrafakturi, budući da je tonalitet isti).

Upečatljiv je Vrandečićev arco solo na kontrabasu (ujedno i prvi solo koji će slušatelj čuti), dok Glasnović pokazuje uredno vladanje bop jezikom i kroz sviranje na trenutke otkriva neke od svojih utjecaja – svačije uho će zatitrati na prizvuk pokoje fraze karakteristične za velikog Joea Passa.

Toni’s Stuff, koju je Dičić prema programskoj knjižici osmislio i posvetio Glasnoviću, a ovaj na svoj način doradio, obiluje ubavim melodijskim fragmentima sadržanim u akordskim blokovima – testament Dičićevom majstorstvu i poznavanju jazz gitare. Glasnović naglašava kako ovoj skladbi pripada posebno mjesto na albumu, a to se vidi i u interpretaciji – sve je vrlo odmjereno, stilski dorečeno i zvuči kao neki od starijih klasika jazz gitare, poput Barneya Kessela ili Granta Greena. Nakon prve bossa nove ovog albuma, Dičićeve I Fall in Love With You, tipične za ovaj žanr i nešto manje interesantne od ostalih njegovih kompozicija, slijedi lakonski naslovljena Adieu, gdje se prvi put pridružuje Nestorović.

Saksofonist se ovdje odlučuje na potpuno drugačiji pristup nego što ga je imao na nedavnom izdanju Pavla Miljenovića i instantno emanira zvukovna obilježja Johna Coltranea iz perioda kasnih pedesetih ili pak Dextera Gordona kad svira balade. Adieu zvuči kao da je potekla iz kakvog film noira (ovdje su mi se zvuci Raksinove Laure i silueta zanosne Gene Tierney cijelo vrijeme vrzmali po glavi), no to nije nikakav pokazatelj klišeja – harmonijski je nadasve vješto istkana i odlikuje se melodijom koju ću s ovog albuma zasigurno najdulje pamtiti. Za spomenuti je i nadahnuta koda kojom Nestorović skladbu privodi kraju.

Ostatak albuma, uz iznimku jednog Dičićevog bluesa, čine jazz standardi, od kojih je prvi Jobimov Wave. Iako su skladbe Antonia Carlosa Jobima ustaljene na svakoj pozornici i jam sessionu u trenutku kad netko „zove“ neku njegovu bossa novu, nedovoljno se često ističe koliko je svaka od njih zapravo složena i izazovna za solista, a Wave nipošto nije iznimka. Glasnovićeva ideja izostavlja klasični Jobimov uvod i kao harmonijsku alternativu uvodi sekvencijalnu „dizalicu“ subdominante i dominante. Spretno i svrsishodno, no ne nadomješta draž koju je Jobim postigao srazom mola i dura pri nastupu teme.

Glasnovićeva ideja izostavlja klasični Jobimov uvod i kao harmonijsku alternativu uvodi sekvencijalnu „dizalicu“ subdominante i dominante

Ipak, solističke su ideje postojane i vješto izvedene – Glasnović pokazuje kako se Jobimom dovoljno bavio da je prevazišao rečene zahtjeve koje ova glazba nameće. Klasik Victora Younga Beautiful Love još jednom donosi magnetično prisustvo Saše Nestorovića s vrlo upečatljivim bopperskim arpeggijima, no Glasnović nije ništa manje vrijedan spomena sa svojim solom u koji unosi nešto više utjecaja bluesa.

Očito je da su spomenuti utjecaji prevalentni i u Dičićevom Blues for My Friends, koji opet priziva ranije spomenute starije velikane jazz gitare – skladba je izvedena čvrsto i vrlo ukusno, a za spomenuti je i vrlo postojan kostur koji drže Vrandečić i Puhlovski. Ovo je, ujedno, i jedan od rijetkih trenutaka gdje slušatelj ima priliku čuti više solističkih izleta ritam sekcije, čega je možda moglo biti i više, jer obojica zrače iskustvom i lakoćom izvedbe.

Posljednja dva broja u ovoj jazz ulici predstavljaju Glasnovića kao solo gitarista u maniri Joea Passa iz Virtuoso ere, a subjekt su neke od najizvođenijih Tin Pan Alley uspješnica: Gershwinov Summertime i Arlenov (Somewhere) Over the Rainbow. Izuzetno kratkog trajanja, ovdje Glasnović preuzima sve na svoja pleća i hvata se ukoštac s jednim od najzahtjevnijih vidova bavljenja jazz gitarom. Iako ne posjeduje okretnost i kontrapunktalnost tipičnu za Passa (što se čuje u izostanku gipkih bas linija koje nadopunjavaju melodiju i harmoniju), rezultat je vrlo hrabra i promišljena izvedba s nekoliko zanimljivih harmonijskih intervencija, napose kod Summertimea.

Iako ne posjeduje okretnost i kontrapunktalnost tipičnu za Passa, rezultat je vrlo hrabra i promišljena izvedba

Ova posljednja skladba neočekivano završava na subdominanti, što na prvu zvuči antiklimaktično, no kod sljedećih slušanja postaje pandan cliffhangeru, da se izrazim filmskim rječnikom.

Jazz Street je izdanje u koje je uloženo puno ljubavi i posvećenosti, a nije zgorega još jednom napomenuti da autoru glazba nije primarna profesija. Dičićevi originali pokazuju se kao izvrstan materijal za improvizaciju i bilo bi lijepo da se još pokoji hrvatski jazz gitarist odvaži snimiti ih, dok su ovi probrani standardi izvedeni (uz par upitnih aranžmanskih odluka i daška predvidljivosti), da se vratim na diskurs s početka, iskreno i nepatvoreno.

Jazz Street je izdanje u koje je uloženo puno ljubavi i posvećenosti, a nije zgorega još jednom napomenuti da autoru glazba nije primarna profesija