Branko Mataja: Over Fields and Mountains
U SAD-u raritetno reizdana zbirka snimaka Over Fields and Mountains gitarista, aranžera i izumitelja Branka Mataje, emigranta iz Jugoslavije rođenog u Bakru koji se nakon neuspješnog bavljenja šišanjem i brijanjem u Kaliforniji šezdesetih [sic!] godina prošlog stoljeća amaterski počeo baviti popravkom i izradom akustičnih te električnih gitara, hametice je potukla liste najboljih albuma ove godine.
Jugonostalgija celestijalne patine
Folk-glazba koja u svojim povijesno neosviještenim i sirovijim izdancima hara domaćim eterom ponajčešće kao aproprijacija, u ovom je emigrantskom ruhu poprimila dizajn svemirskog broda, sasvim u skladu s new-agerskim poslanjem protutnjalih generacija. Bog je uistinu cinik, ukoliko postoji.
Branko Mataja daleko je i od božanstva i od cinika, ta nositelj je biografije tipične za žitelje tamne strane jugoslavenskog sna nakon Drugog svjetskog rata… Jedan od onih koji su imali dvije do tri putovnice u džepu pukom činjenicom postojanja. Emigrant koji je napustio Beograd svojeg djetinjstva i nastanio se prvo u Londonu, a zatim u Kanadi samo da se nikada više ne vrati na djedovinu. Nakon interniranja u njemačkom ‘radnom logoru’ tijekom rata, očito je prozreo da s nekim ljudima i njihovom prtljagom više ne bi u životu želio imati ikakvog posla.
Album je u veljači reizdala Numero Group iz Chicaga čijim katalogom dominiraju demo-snimke autora sa svih strana svijeta, poznatijih ili nepoznatih. Strana je kritika zvuku ove ploče, ističemo članak u Guardianu, kao i preporuku uredništva u UNCUT-u, tražila poveznice u Morriconeovoj glazbi, a u životnoj priči poveznice s biografskim filmom o „Sugar Manu” Rodriguezu, iako ćemo puno lakše nabosti reminiscencijama na filmsku glazbu Ryja Coodera (za Paris, Texas Wima Wendersa) ili Mulatua Astatkea (za Slomljeno cvijeće Jima Jarmuscha).
Glazba je to koju bismo shodno post-sarkastičnom slangu milenijalaca mogli prozvati „bumerskom elegijom”, a njezini idiomi jasno upućuju na tamburaški zvuk, ta tremolo na električnoj gitari susrećemo tek kod balkanskih pripadnika gitarskog plemena ili onih koji su ga preuzeli bez predumišljaja o njegovu geografskom porijeklu. Ponavlja se opet, a ovaj put iz srži zvuka američkog sna, famozna štorija o genezi roga na tijelu Fenderove gitare preuzetog s tambure.
Album s kojim se Mataja, do smrti nastanjen u sjevernom Holivudu, još 1970. godine i predstavio auditoriju, isti je ovaj, samo što tad biva objavljen pod naslovom Yugoslav Traditional and Folk Songs, a objavljen je za Essar Records, dok je sljedeći album Folk Songs of Serbia objavljen u vlastitoj nakladi tek krajem osamdesetih na kaseti.
Repertoar sačinjavaju starogradske pjesme, sevdalinke i kolo, a ono po čemu nam preostaje zapamtiti simpatičnog brku kao inovatora je dosnimavanje dionica, što je postupak kojim su se ipak tek prema kraju sedamdesetih bavili Brian Eno, Robert Fripp i očito rijetki znalci studijske produkcije prije nego li će taj postupak postati standard.
Ovakav se gitar-mejker pridružuje plejadi još jedne propuštene prilike nepostojeće kulturne politike jedne propale identifikacijske točke, za mnoge možda i jedine
Za razliku od izvornog albuma, kojim su protrčala kola i poskočice, pulzičnija tempa koja evociraju svojevrsnu otuđenost od melankolije, uklonjena su iz završnog oblika ovog reizdanja. Ipak, ova nam estetska amplituda nedostaje da u dostignuće garažnog laboratorija jednog emigrantskog iskustva došijemo kakav veći epitet, ma koliko ona povijesno bila revolucionarna… Dakle, ovakav se gitar-mejker pridružuje plejadi još jedne propuštene prilike nepostojeće kulturne politike jedne propale identifikacijske točke, za mnoge možda i jedine.
Utjeha je da „podzemno sjećanje”, kao podtekst vjerovanja u ‘povlaštenost’ koje dijaspora kao neprivilegirana skupina generira kroz svoje pripadnike napokon dobiva soundtrack kakav zaslužuje. Naime, u postjugoslavenskoj su kulturi ovo mjesto dosad zauzimali romski trubači kao glasnici sudbonosne katarze, uključujući pritom najrazličitije stereotipe Balkana kao komada žvake koju nikako ne možemo odlijepiti s generacijske potplate.
„Podzemno sjećanje” kao podtekst vjerovanja u ‘povlaštenost’ koje dijaspora kao neprivilegirana skupina generira kroz svoje pripadnike napokon dobiva soundtrack kakav zaslužuje
No, katarza još nije nastupila i pitanje je čekamo li Godota. Stoga je i melodrama ipak njezino opće mjesto, a uz ovakav soundtrack kakav je nesvjesno ispucao Mataja i rekvijem za sve njezine holivudske snove.
