Dalibor Grubačević: Musical Gravities

Duh u močvari Branka Ištvančića, Fuck Off I Love You Anđela Jurkasa, Razgovor Dominika Sedlara i Hotel Pula Andreja Korovljeva… Zajednički nazivnik filmskim i redateljskim imenima s ovog popisa (koji bi mogao biti mnogo dulji) upravo je Dalibor Grubačević, skladatelj koji se u proteklih dvadesetak godina proslavio kao autor soundtrackova za mnogobrojne igrane i dokumentarne filmove.

U vremenu u kojemu se hrvatski redatelji sve češće okreću nešto manje tradicionalnim glazbenim rješenjima u svojim filmovima, soundtrackovima sastavljenima isključivo od licencirane glazbe ili, pak, kompletnom isključivanju glazbe kao takve iz svoje filmske jednadžbe, Grubačevićevo se stvaralaštvo na tom planu istaknulo iz upravo suprotnih razloga; njegov skladateljski stil karakteriziraju naoko tradicionalna glazbena rješenja u vidu tematsko-motivskog rada, melodijskog, ritamskog i nadasve formalnog oblikovanja i orkestracije, a njegova se glazba prvenstveno ističe upravo u kvalitativnom smislu.

Dalibor Grubačević / Foto © NEXUS production

Taj stil prezentan je ne samo u njegovoj filmskoj glazbi, nego i u njegovim komornim i orkestralnim djelima koje sporadično ,,štanca“ već više od dvadeset godina. Grubačevićev novi LP album, nazvan Musical Gravities (Cantus, 2024.), tako služi kao neka vrsta rezimea posljednjih šest godina njegova skladateljskog rada na planu suvremene glazbe. Riječ je o glazbi pisanoj za šaroliku lepezu sastava – od kvarteta tuba XL do Zagrebačke filharmonije – koji pred skladatelja, ujedno i producenta albuma, stavljaju različite probleme i zadatke. Ipak, unatoč eklektičnosti, kroz tkivo albuma kao nit vodilja proteže se zvuk limenih puhača, pa bi se tako moglo zaključiti kako je album i svojevrsno ljubavno pismo posvećeno toj skupini instrumenata, a naročito tubi.

U tom je pogledu možebitni protagonist albuma, osim naravno Grubačevića, zapravo i Krunoslav Babić koji se kao interpret ,,pojavljuje“ na gotovo svim skladbama zapisanima na ploči. Album otvara Grubačevićeva najrecentnija skladba, Diptih za kvartet tuba, nastala 2023. godine, a istu izvodi Kvartet tuba XL koji čine prije spomenuti Babić, Viktor Kirčenkov, Jurica Rukljić i Mario Šincek.

Već od prvog, uvjetno rečeno, stavka – naslovljenog Grottesco – jasno je kako je riječ o glazbi jasnih formalnih obrisa koja svejedno u sebi sadrži jednu inherentnu filmičnost. Ne mislim to nimalo pogrdno; naprotiv, Grubačevićevo baratanje materijalom, od piano introdukcije do prepoznatljivog motiva koji se pojavljuje na pola ,,stavka“, svojim sugeriranjem ideja koje bivstvuju na toj tankoj granici između glazbenog i izvanglazbenog samo obogaćuje zvučnu sliku skladbe. Isto vrijedi i za skercozni Capriccioso u kojemu Grubačević iz tube izvlači možda neočekivanu pokretljivost i fleksibilnost.

Sljedeća skladba, Valse Balkanique, nastala je na narudžbu kvinteta BCBrass; osim Babića (tuba) i Kirčenkova (rog), ovaj sastav sačinjavaju još i Mladen Đorđević, Mario Lončar (trube) te Marko Ilič (trombon). Ovaj put riječ je o nešto drukčijoj filmičnosti; Balkan iz naslova utjelovljen je u specifičnom koloritu sveprisutne teme koja ,,skače“ od dionice do dionice, dok je valcer zamaskiran međuigrom ostalih instrumenata tako da od njega ostaje tek jedan prepoznatljivi, spori plesni puls koji na momente koketira i s tangom.

U Čardaš suiti za gudače iz 2018. godine Grubačević ponovno poseže za tradicijskim elementima, ovaj put stavljajući ih u specifični srednjoeuropski kontekst putem odabira gudačkog ansambla – Zagrebačkih solista – kao sastava. Sâm autor navodi kako je riječ o posveti gradu Koprivnici, ali i širem području Podravine i Međimurja, što se očituje ponajprije u melodijskoj i ritamskoj dimenziji suite, a naročito u njenim bržim dijelovima.

Prethodno opisane skladbe čine A stranu LP ploče te su snimljene u koprivničkoj dvorani Domoljub, dok B strana sadržava live snimku Koncerta za tubu i orkestar tj. njegove prošlogodišnje praizvedbe u Off ciklusu Zagrebačke filharmonije, pod dirigentskom palicom Alana Bjelinskog. Ta je skladba nastala na nagovor Krunoslava Babića, koji je na spomenutoj izvedbi bio i solist. Grubačević je iskusan orkestrator; već je za svoj prvi filmski soundtrack, za prije spomenuti film Duh u močvari, imao na raspolaganju orkestar sastavljen od članova Zagrebačkog filharmonijskog orkestra i Simfonijskog orkestra HRT-a, stoga nije nimalo začuđujuća činjenica da sva četiri stavka pršte efektnim momentima u kojima kompozitor iskorištava sav volumenski potencijal sastava.

To je evidentno već od početnog stavka, Intrada, koji je u kontekstu tradicionalnoga sonatnog ciklusa ponajviše korespondirao sa sporim uvodom. Lokusi toga introduktornog stavka tako su blještavi tutti momenti u kojima je naglasak postavljen upravo na zvukovnoj voluminoznosti. U drugom je stavku, Andante con moto, s druge strane, fokus na solističkom instrumentu, čije mogućnosti Grubačević i Babić zajedno istražuju dok orkestralna sekcija nadopunjuje zvučnu sliku kako u pianissimo, tako i u forte dinamici popraćenoj impresivnim signalnim motivima.

Largo, pak, blještavilo zamjenjuje lirskom suptilnošću dok intenzitet, koji prema kraju stavka biva sve veći, Grubačević gradi postupno, pomno i strpljivo. Početak finalnog stavka nagovješćuje zvuk timpana koji grandiozno postavlja temelje za energičnu međuigru između gudača i limenih puhača dok se tuba ponovno predstavlja u punom solističkom sjaju, naročito u codi.

Foto © NEXUS production / Dalibor Grubačević

Pljesak publike u Velikoj dvorani Lisinski zatvara ne samo koncert nego i album, izrazito zaokružen i pun pitkog i pristupačnog materijala, koji jasno ocrtava Grubačevićeva skladateljska usmjerenja. Ipak, ta je pristupačnost i dvosjekli mač; budući da je skladateljev jezik tako jezgrovito utemeljen u domeni filmske glazbe, nedostatak mnogih od skladbi na albumu upravo leži u činjenici da Grubačević ne povlači neke odvažnije skladateljske poteze nego gravitira u sebi poznatom prostoru. U slučaju nekolicine skladbi na albumu to rezultira dojmom da neka od rješenja za kojima skladatelj poseže, u nedostatku filmskog predloška koji bi ih nešto drukčije kontekstualizirao, jednostavno djeluju zanatski.

To je ujedno i jedina prava mana ovog izdanja koje je, svakako, produkcijski gotovo besprijekorno, pogotovo kad se uzme u obzir da je Koncert za tubu i orkestar snimljen uživo što sa sobom nosi niz specifičnih izazova s kojima se Grubačević i kao producent odlično nosi. U kontekstu njegove diskografije, Musical Gravities još je jedno u nizu kvalitetnih izdanja koja ilustriraju činjenicu da njegova glazba ima potencijal nadići okvire filmskog; da taj potencijal konzistentnije ostvaruje potrebno je samo još par koraka.