26
stu
Recenzija

Put popločen bijegom od sebe

Dave McKendry: HumanBeingKind

Dave McKendry / Elija Kulmer

Dave McKendry / Elija Kulmer

share

Put popločen bijegom od sebe

Dave McKendry jedno je od onih imena s kojima će se mnogi milenijalci moći poistovjetiti: pucanje veze s tradicijom, razbijanje okova zatvorenog društva, posrnuće u vlastite opsesije i pronalazak kroz bijeg od takvog sebe. Irac porijeklom, po struci imigrant i po pozivu glazbenik, Davea ste godinama mogli čuti na uglovima i sjecištima ulica najvećih europskih gradova, po zadimljenim klubovima ili skromnim svirkama kakvima je pisao svoje prve glazbeno-pjesničke memoare. Njegov je prvijenac HumanBeingKind upravo manifest iskustva pronalaska sebe u bijegu od doma.

Sljubljivanjem pojmova „ljudsko“, „biće/bivanje“, „srdačan“, McKendry naslućuje temu albuma u kojoj se tale upravo ova tri pojma. Bivanje čovjekom, bivanje i srdačnost/nježnost/ljubaznost (koju god varijantu prijevoda riječi kind odabrali) najveći su izazovi generacije stvorene na pragu staroga i novog, postmodernog mentaliteta. Autor tako na albumu istražuje svoju tradiciju u svakom smislu: porijeklo, obiteljske navike i prakse, svoje konvencionalne postupke, kao i tradiciju svoje zemlje i njezine organizirane religije koju fizički i emocionalno napušta paralelno kad i svoj svijet Sjeverne Irske.

Irsku iz koje odlazi u želji za kovanjem umjetnika u sebi i dalje prepoznaje kao inkubatorom njegove melankolične poetike. Upravo snažan upliv katoličkog mentaliteta kroz njegov odgoj čini njegov križ (“The Cross”) s kojeg je silaženje / dug put / lekcije koje sam naučio / trebao sam nadići. Od tereta vjere kojoj više ne podilazi ipak u zreloj fazi traži „milost“ nakon uzaludnog moljenja svake noći kojima se pretvara da je živ. Turobne teme pronalaska smisla u depresiji istražuje gotovo cijelim ciklusom, no ponajviše u zazorno-vapećoj “Mercy” ili “Peace in Our Time” gdje mu je minimalizam glasovira jedina pratnja u tapkanju tamom čije je jedino svjetlo vidljivo u lirskoj odluci da će svjetla i biti.

McKendryjeva je odiseja za mirom popločena melankolijom i pločicama od prošlih pogrešaka, pa cijeli album tako komprimira “Premeditated Violence” u kojoj priznaje vlastitu agresivnost, impulzivnost i sediranje kroz opijate u fazi preživljavanja. A preživljavanje ne smatra samo onim psihoemotivnim, nego i praktičnim od zakovitlalog kaosa globalne sadašnjosti. McKendry tako ontološki postavlja i pitanje o dimenzionalnosti istine, kao i njezinoj lokaciji zaboravljenoj u prošlosti.

Nekako će podsjetiti senzibilitetom, ali i estetikom na Engleza Jacka Garretta čijim milozvučnim pjesmama kroz pukotine između stihova i grla cure natruhe bijesa. A on proizlazi iz svih odluka za zatomljavanjem unutarnjeg impulsa što buja, ali nailazi na zidove podizane kroz društvo i njegovu povijest.

Zato u McKendryjevoj estetici ima nešto joyceovski, natruha impresija skupljenih samonametnutim izgnanstvom iz domovine, potragama umjetničkog identiteta na putešestvijama. Ondje skupljena iskustva kaleidoskopski postavlja u cjelinu u kojoj sebe postavlja ironijski. Nazivat će se „uvijek otočaninom”, u igri riječi kojima aludira na svoju osobnost samotnjaka, ali i Irca kao identiteta kojeg se ne može odreći.

Melankolični indie pop McKendryja je sentimentalistički (i bluzerski) manifest, a opet lišen patetike zahvaljujući sirovim, nerijetko kvazi-naturalističkim slikama kakve ćemo prizvati slušajući Mumford & Sons. McKendry prepoznaje tako vlastite disfunkcionalnosti spremne na pretvaranje ne u pouku, nego u pogon za stvaranjem i preusmjeravanjem emocija snažno upumpanih pod kožu kroz raskol između očekivanja i dogmatskih društveno-religijskih učenja.

Pritom se koristi očekivanim tropima modernog pjesničkog, ali i internetskog diskursa: duševnim zdravljem, krivnjom i nužnosti reakcije. McKendry koji se sceni predstavio kroz estetiku putujućeg glazbenika debitirao je jednim generičkim izdanjem, ali zazornim umijećem provokacije reakcije na njegove formativne i destruktivne zapise i odnose sugerira da je riječ o glazbeniku sposobnom na stilsku elastičnost. Upravo zato naslućuje da će njegova melankolija dobiti elektronički soundtrack na budućem nasljedniku.

Moglo bi Vas zanimati