Davor Hrvoj: Zamrznuta glazba

Kultura govorenja jednog suptilnog društvenog agensa

Peti naslov edicije Jazz Beat iz Rijeke, Zamrznuta glazba Davora Hrvoja, urednika i vrsnog ‘jazz-afficionada’, ujedno je njegova peta knjiga i nesvakidašnji izdavački pothvat na južnoslavenskim jezicima, knjiga razgovora s velikim suvremenicima jazz glazbe. Pojavljuje se nakon zbornika Jazz Beata, antologije američkih beatnika Voje Šindolića, urednika prvog jugoslavenskog rock-mjesečnika Džuboks, od 1976. do 1979. godine.

Roman Nevidljivi čovjek, dark horse američke poslijeratne književnosti, autora Ralpha Ellisona, prethodio je riječkoj objavi sabranih djela skladatelja, saksofonista, multiinstrumentalista i pionira world musica Yusefa Lateefa iz Detroita. Naposljetku je s riječke rive došla i kontroverzna autobiografija Charlesa Mingusa, Gore od šugava pseta, skladatelja, kontrabasista i vođe malih sastava u prijevodu Saše Dracha. Kako je uoči predstavljanja knjige izjavio Karlo Nikolić, urednik edicije Jazz Beat, Hrvojeva je knjiga „posvećena pisanom utjelovljenju jazz-glazbe – s ponosom nastavlja autorov niz pokrenut 2001. godine s Jazz Reflections te predstavlja tek jedan, no uistinu neprocjenjiv aspekt rada Davora Hrvoja: njegove razgovore s jazz glazbenicima.“

U ediciji su otprije angažirani ponajbolji domaći znalci ove glazbene vrste, ta Šindolić je inače hrvatski prevoditelj djela Murakamija, pisca koji je uoči profesionalne karijere niz godina i sam vodio jazz bar, a čije je pismo znatno oplemenjeno utjecajem američkog kulturnog imperijalizma na onaj japanski… Pored Saše Dracha, tu je saksofonist Saša Nestorović, hrvatski Coltraneovac koji je napisao predgovor Hrvojevoj knjizi. Ova sinergija ne čudi, budući da je u suvremenoj kulturi, baš kao na svojim početcima, jazz očuvao svoju auru kao jedan suptilni društveni agens.

Snagom je svojeg izraza prije sto-i-nešto-godina oduševio dadaiste i futuriste, koji su ga prigrlili kao umjetnost bez gotovo ikakve tradicije koju su kao avangardisti inače osporavali. Iz istog su razloga bili voljeli i film. Otada do danas, svoje pravo građanstva jazz je stekao tako što je postao dijelom reprezentacije građanske klase, poguravši košulju u hlače i pruživši svojim prvacima akademski pedigre.

A i paradoksom da avangardisti poput Mingusa, zbog identiteta, štuju svoju tradiciju čija se mitologija proteže sve do u 18. stoljeće, kao ona klasičnih glazbenika koji su radi rasnog pitanja bivali spriječeni etablirati se. Situacija u svijetu ovakvog štiva je pogled na tradiciju preko ramena, a njemački povjesničar Mario Dunkel u Stories of Jazz (2021.) piše kako je pokret simfonijskog jazza 1920-ih i nastao kako bi se jazz – projekciju bijele buržoazije o ovom glazbenom pravcu kao feminiziranom objektu – spasilo [sic!] od klasne degradacije.

S druge strane, američka kulturna i književna kritika tvrdi da prve jazz opere Porgy & Bess nikada ne bi ni bilo da Gershwin nije postulirao blues metodom svojih europskih kolega, o čemu je u Colour & Culture: Black Writers and the Making of the Modern Intellectual (1998.) pisao akademik Ross Posnock sa Sveučilišta Columbija, autor Cambridgeovog priručnika za djelo Ralpha Ellisona, kao i stipendist zaklade Guggenheim. A buržoazija k’o buržoazija (u ovom slučaju baš crnačka!) sramila se onoga što joj je Europa hvalila… Odahnula je tek kad je Porgy oborila s nogu bijelu publiku – kao zgoditak na penale koji je uslijedio u produžetcima nakon doba tzv. Harlemske renesanse.

A da bismo na materinskom nam jeziku u tom i takvom kulturološkom polju imali potku za ikakvu debatu, govori i izbor lektire koji je za ediciju Jazz Beat uobličio urednik Nikolić, knjižničar i glazbenik malih sastava iz Rijeke.

Značajke stila Davora Hrvoja poznate su otprije čitateljima Novog lista odnosno portala na kojima ti tekstovi izlaze, kao i slušateljima starog Radija 101 gdje je desetljećima uređivao emisiju Jazz štand. U razgovorima pomalo emfatičan, uvijek odlično potkovan i informiran, autor pokriva svojim opsegom znanja i iskustvom posljednja četiri desetljeća pikarsko-misionarskog obitavanja pod pozornicama europskih festivala i klubova.

No, doduše, na vršku njegove conoisseurovske viljuške ponajviše je Americana, a rijeđe europski jazz, amero-centrička mu je počesto i geopolitička perspektiva. To što sugovornici ovog štiva jedni drugima povlađuju, poput cool momaka iz američkih filmova, možda je manje bitno, kao pitanje stila uređivanja publicistike, budući da je autor u pomalo neobičnoj situaciji, sugovornici ga i samog tretiraju kao cijenjenog veterana i regionalnu zvijezdu.

Druga je stvar to što njegovi sugovornici umjetnosti pristupaju s ezoterijskim strahopoštovanjem, o čemu govore podnaslovi pojedinih poglavlja, a na tragu naslova knjige, poput, „potraga za ključem koji otvara prostor ljepote”, „tajanstvene harmonije”, itd… To i jest, uostalom, ta ‘abstract truth’. Kao priznati akademsko-institucionalno-tržišni seniori pozivaju se na estetiku koja je ipak ponajbliže tradicijskom zanatu, na što je upozorio i najobrazovaniji od jazzologa, čuveni marksistički povjesničar Eric Hobsbawm (čiju je Jazz scenu na tragu ovog vala u međuvremenu objavio nakladnik Mizantrop). A ta estetika lamentira o kontinuitetu iskrzanom najrazličitijim podvrstama, kad ne hvali imanentnu vitalnost izraza. Što je paradoks…

No, možda jazz i ne mora brinuti o naknadnom vrednovanju pitanja kroz koja je gradio svoj identitet – vrutak je mladosti i izronio zahvaljujući refeminizaciji jazza, ako Obaminu glosu o „dugom hodu [manjina] kroz institucije” poželimo i tako interpretirati. No, na tom planu, knjiga barata tek s aurom skladateljice i klaviristice Carle Bley kao postotkom koji potvrđuje pravilo među tridesetpetoro sugovornika. Zaključak je da je u ovom za jedne elitističkom, a za druge pak kulturološkom angažmanu koji zahtijeva bitak na posebnoj „frekvi”, autor na bodove pobijedio duh opće ravnodušnosti. Što nikako nije mala stvar.